Biciklo

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ko kaže da se u Podgorici stalno kradu bicikla, da se razbijaju katanci sa njih, čak da se lopovi penju na balkone stanova kako bi ih ukrali? Moje je preživjelo tri dana i tri noći, na sred ulice, u strogom centru Podgorice, nezaključano!
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Već petnaestak godina mi biciklo služi kao glavno sredstvo gradskog prevoza od marta do novembra. Do posla sam sa njim za manje od pet minuta, na pauzi mogu završiti mnogo više poslova jer nemam problema sa parkingom, zdravije mi je, a dok su ljetnje vrućine manje se znojim nego kada idem pješice.

Za ovih petnaest godina bilo je raznih dogodovština dok sam koristio biciklo, uglavnom prijatnih. Najneprijatnije su mi bile jedan težak pad na Gorici i jedna krađa. Jedna od zanimljivijih je ona kada sam kao novoizabrani odbornik gradske Skupštine Podgorice, došavši na sjednicu biciklom,  nepoznat obezbjeđenju, još bez odijela i akten-tašne, bio zaustavljen pitanjem – „đe si krenuo“? Ili, kada me je portir u Fondu PIO, u kom radim, upozorio da ne parkiram biciklo u blizini direktorovog službenog automobila da ga ne ogrebem.

Najnovija dogodovština u vezi bicikla je krajnje neobična, zato sam riješio da je ispričam, odmorim malo i vas i sebe od društveno-političkih tekstova i ružne stvarnosti.

Zbog devastacije brda Ljubović organizovan je protest koji sam želio da podržim svojim prisustvom. U 11.50 otključavam garažu tj. šupu, vidim da mi nema bicikla. Pitam se gdje je nestalo, potpuno zbunjen? Katanac na šupi nije bio razbijen, unutra je bilo Rejhanovo biciklo, tako da je sumnja o krađi odmah otpala. Zovem oba djeteta telefonom. Kažu mi da ga nijesu uzimali. Još više zbunjen i već u docnji, sjedam u automobil.

Dok vozim pokušavam da odgonetnem kako je biciklo moglo nestati. Jedina logična pretpostvka mi je da sam ga negdje zaboravio, kao da je u pitanju kutija cigareta ili upaljač. Za vrijeme protesta samo sam mislio o tome i nikako se nijesam mogao sjetiti kada sam i gdje zadnji put vozio biciklo. Poslednjih pet-šest dana, zbog ružnog vremena, nijesam ga koristio. Kroz glavu mi je prošlo da mi se nekoliko puta desilo da zaboravim  da sam ‘u grad’ otišao automobilom (živim praktično u centru pa ga rijetko koristim) i tek kada se vratim i vidim da automobila nema u dvorištu sjetim se o čemu se radi.

Sad sam već bio siguran da sam negdje zaboravio biciklo – jer drugog objašnjenja jednostavno nije bilo. Napor da se sjetim kad i gdje, bio je uzaludan. Odlučih da idem od jednog do drugog parkinga za bicikle, ona koja najčešće koristim, nadajući se da ću ga možda tamo pronaći.

Dok sam obilazio parkinge bilo me je muka od samog sebe. Ljudi gube ključeve, kišobrane, naočare, poneko nekad zaboravi i torbicu, ali da neko zaboravi i izgubi automobil ili biciklo – moglo se desiti samo meni.

Poslije bezupješne potrage, vraćajući se kući, bijesan na samog sebe, odjednom mi sinu gdje i kad sam ga zaboravio!

Prije 5-6 dana sam imao sastanak sa prijateljem i da ne bih kasnio pošao sam biciklom, parkirao ga pored stola u bašti kafića u kojem smo bili, ne zaključavajući ga jer je bilo na par koraka od mene. Poslije popijene kafe, odlučili smo da malo prošetamo, a ja sam potpuno zaboravio da sam došao bicikom – i ono je tu ostalo.

Biciklo je bilo praktično novo i znao sam da ga je poslije zatvaranja kafića neko uzeo. Ne ukrao, već prosto uzeo. Gnijevan na samog sebe zbog takve rasijanosti i lične neodgovornosti, napisao sam post na fejsbuku, tražeći od poštenog nalazača da mi vrati biciklo, uz eventualnu nagradu.

Odlučio sam da, ipak, pođem do kafića „Forma“ u Njegoševoj ulici i da pitam konobare, koji me kao povremenog gosta poznaju, da eventualno oni nijesu primieteli „napušteno biciklo“ i znaju li što se desilo sa njim. Bilo mi je krajnje neprijatno objašnjavati da sam ga još prije pet-šest dana zaboravio i  da sam to tek sad to otkrio. Saslušavši me, jedan od konobara mi reče da sačekam, uđe u magacin kafića i izađe iz njega noseći ga!

Njegovo objašnjenje je tek bilo za vjerovali ili ne.

Tri dana i tri noći je biciko stajalo tako – kaže mi. Mislili su da ga je naveče zaboravio neki pripiti gost i da će doći po njega, ili da je čak u pitanju skrivena kamera. Poslije treće noći, kolege koje su ujutro došle na posao, vidjevši ga i dalje nezaključanog, nasred ulice, tik uz baštu kafića, odlučili su da ga unesu u magacin nadajući se da će neko doći po njega.

Došao sam ja, nakon šest dana!

Ko kaže da se u Podgorici stalno kradu bicikla, da se razbijaju katanci sa njih, čak da se lopovi penju na balkone stanova kako bi ih ukrali?

Moje je preživjelo tri dana i tri noći, na sred ulice, u strogom centru Podgorice, nezaključano!

Čitajte više