Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Dopisnica austrijskog lista Standard iz Sarajeva, Adelheid Wölfl piše o pokopu Jovana Divjaka i o tome što je on i za grad Sarajevo i za čitavu Bosnu i Hercegovinu značio. „Kad bi šetao gradom, ljudi bi se zaustavljali, neki bi mu davali cvijeće. On je bio najomiljeniji građanin Sarajeva, humanist i filantrop”, piše Wölfl i nastavlja: „Kada se ovih dana prolazi ulicama grada mogu se vidjeti njegove brojne fotografije koje su ljudi zalijepili na prozor. A na Facebooku je “Sarajevo” sa slikom Jovana Divjaka u pozadini preimenovano u “Sarajovo”. Jovo je bio grad, grad je bio Jovo.
Branitelj Sarajeva u ratu (1992. – 1995.) i – što je jednako važno – branitelj bosanskog suživota, tog multireligijskog, tolerantnog i kozmopolitskog način života, umro je od raka 8. travnja/aprila u 84. godini. “On je bio naš Mahatma, naša velika duša “, rečeno je na komemoraciji u Narodnom pozorištu.
Sekularno društvo
U oproštajnom pismu, koje je pročitao njegov unuk Gregor, Jovan Divjak, čovjek na čijem je licu često bio smješak, pisao je o svom djetinjstvu u Srbiji, o školovanju na Vojnoj akademiji u Beogradu i posebno o vremenu provedenom u Armiji Bosne i Hercegovine.
“Bilo je to najčasnije vrijeme u mom profesionalnom životu”, napisao je Divjak koja je imao ključnu ulogu u odbrani opkoljenog grada koji je bio pod stalnom vatrom, na početku gotovo bez oružja.
“Cjenjeni pripadnici vojske, ponosite se svojim doprinosom obrani Bosne i Hercegovine u njenim povijesnim granicama i očuvanju građanske i sekularne zajednice. Odgajajte i svoju djecu na toj osnovi”, rekao je Divjak podsjećajući na glavnu motivaciju za vrijeme rata: odbranu zajedničkog suživota svih građana, bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost.
U oproštajnom pismu, koje je na sahrani pročitao njegov unuk, Jovan Divjak je napisao : „Bio sam jedan od vas. Bio sam s vama i po suncu i po kiši. Dani života u Sarajevu bili su dani ljubavi i uzajamnog poštovanja. Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac iz najdubljeg uvjerenja.”
Udruga za obrazovanje mladih
Nakon rata Divjak je osnovao humanitarnu organizaciju koja je tisućama mladih osigurala stipendije i time im omogućila da se obrazuju. Puno je putovao držeći predavanja i prikupljajući novac za obrazovanje mladih, koje je smatrao budućnošću društva.
Divjak je ima puno prijatelja, ali i neprijatelja. Naročito mu srpski nacionalisti nikada nisu “oprostili” što nije bio na njihovoj strani. 2011. godine Divjak je čak uhapšen na bečkom aerodromu jer su srpske vlasti raspisale međunarodnu potjernicu, a austrijske vlasti su bile suviše glupe da shvate kako je to politički motivirano”, piše Adelheid Wölfl u listu Standard.
“Ne pucaj!”
Autorica navodi dalje da se njegove riječi “Ne pucajte!” često citiraju, ali da Divjaku kao Srbinu nije bilo lako u bosanskoj armiji. Često su ga pokušavali koristiti kao paravan, kao „smokvin list” koji bi trebao pokazati multinacionalni karakter vojske, ali kojeg istovremeno guraju u stranu i marginaliziraju.
„Kritizirao je islamizaciju vojske i zločine nad lokalnim Srbima u Sarajevu, pisao je tadašnjem predsjedniku Aliji Izetbegoviću i molio ga da zaštiti Srbe. 1997. razočarano je vratio generalski čin u znak protesta zbog toga što je Izetbegović dodijelio vojne činove sumnjivim tipovima te kada je osvjedočeni kriminalac Caco pokopan uz vojne počasti.
U pismu Izetbegoviću u kojem ga obavještava o vraćanju čina Divjak je međutim jasno rekao da i dalje vjeruje u državu: “Ponosan sam što sam u travnju/aprilu 1992. donio najvažniju i jedinu ispravnu odluku da se borim za Bosnu i Hercegovinu. Za tu ideju ću se boriti do kraja života. Nikada neću izdati ni sebe ni Bosnu.
U oproštajnom pismu, obraćajući se građanima Sarajeva i cijele BiH Jovan Divjak je pred smrt napisao: „Bio sam jedan od vas. Bio sam s vama i po suncu i po kiši. Dani života u Sarajevu bili su dani ljubavi i uzajamnog poštovanja. Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac iz najdubljeg uvjerenja.”
Nakon što je njegovo pismo pročitano moglo se u Narodnom pozorištu vidjeti mnogo ljudi koji su se pognuli naprijed kako bi sakrili suze, piše u svom osvrtu na Jovana Divjaka austrijska novinarka Adelheid Wölfl za list Standard.
