Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Još od prvih dana kada je pandemija došla u Evropu i naše krajeve, u vrijeme kada su racionalni oprez i iracionalni strah određivali svakodnevnicu i kada se svaki disonantni ton dočekivao na nož, javno sam izrazio zabrinutost da izvanredno stanje ne preraste u trajno. Negdje tih dana u centru Splita policajci su napali dvije žene koje su naprosto šetale ulicom, nakon čega je pritisak javnosti postao dovoljno jak da se počelo voditi računa o tome da se takvo što ne ponovi. Međutim, u Hrvatskoj, za razliku od Srbije ili Bosne i Hercegovine, nikad nije uveden policijski sat, iako jesu zatvorene granice, pa čak i zabranjeno kretanje između općina i županija. Iako je već i tada bilo potpuno jasno da su policijski sat i zabrana kretanja neustavne kategorije i da na koncu nemaju nikakve veze sa zaustavljanjem kolanja virusa, jer se on prenosi između okupljenih ljudi, a ne zato jer netko šeta ulicom, sada je to poprimilo karakter farse. Ponajprije stoga što se o ponašanju virusa zna mnogo više. Između ostalog i to da su šanse da se netko zarazi na otvorenom minimalne. Ali i zbog toga što je sve skupa dodatno besmisleno jer ljudi ionako sjede na terasama i po parkovima po danu, navečer je svakako sve zatvoreno i jedino čemu policijski sat, koji je svakako neustavan, može služiti, jeste to da bude izgovor za naplaćivanje kazni i policijsko nasilje. Točno to se dogodilo u Mostaru s premlaćivanjem mladića od strane policije koji je šetao ulicom i vraćao se kući za vrijeme tog famoznog policijskog sata. Mladić je nakon premlaćivanja morao potražiti liječničku pomoć u mostarskoj bolnici, a na svu sreću se pojavila užasavajuća snimka premlaćivanja, jer da nije ne bi bilo nikakvih posljedica za nasilnike. Ovako, otkako je snimka postala viralna i počela kružiti portalima diljem regije, javnost se s pravom uzbunila, reagirali su i gradonačelnik i brojne stranke, a na koncu i ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije koje je suspendiralo policajce, dok građani najavljuju prosvjedno okupljanje ispred središta policije.
Ovo je moment u kojem treba razdvojiti priču o realnosti pandemije, koju nitko normalan ne negira i potrebe da se ona sa što manje posljedica okonča, od suludih ideja o policijskom satu, suspendiraju ljudskih prava i općenito upotrebi nasilja nad građanima, a sve pod krinkom ideje da su nasilje i represija tu zbog njih. Dodatnu tragiku čitavom slučaju daje i činjenica da se to sada u Bosni i Hercegovini i konkretno odvija po inerciji. Vladajući jednostavno donose mjere, bez ikakvog razmišljanja o njihovim stvarnim učincima, samo da bi ostavili dojam da nešto rade, potpuno zanemaruju pravne i zakonske aspekte čitave priče, o psihološkim i socijalnim da ne govorimo, a najgore od svega je što ta inercija nije praćena ozbiljnim angažmanom za nabavkom dovoljne količine cjepiva koje jedino može dokinuti pandemiju. Drugim riječima, imamo posla s vlastima koje jednostavno ne znaju što rade i više se niti ne mogu pretvarati da su zaista posvećene suzbijanju pandemije. Dvije su posljedice takvog djelovanja. Jedna je da se pandemiji u Bosni i Hercegovini ne nazire kraj i da su ljudi zbog toga sve više očajni, a druga da u, ionako teško podnošljivoj stvarnosti, proizvode situaciju koja ne može rezultirati s ničim drugim, doli s bespotrebnim policijskim nasiljem. Jedino što nakon svega ostaje jesu najoštrije sankcije prema konkretnim nasilnicima, ali i kompletno resetiranje sustava i definitivno odbacivanje ideje izvanrednog stanja i mjera koje su u sukobu sa zdravim razumom.
