Kejnzijanizam pa neoliberalizam… Ulazimo li u novi period?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novi vjetrovi sigurno ne znače povratak u pedesete godine prošlog stoljeća: nit’ su profitne stope toliko visoke, nit’ postoji socijalistički blok, nit’ snažan radnički pokret. No, određene promjene će sigurno donijeti, ako ne i određeni hibridni model.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

U sklopu rasprava o automatizaciji i tehnološkom napretku koji bi trebali određeni broj radnih mjesta učiniti izlišnim i “delegirati” naše kolektivne radne i misaone kapacitete na strojeve, algoritme i umjetnu inteligenciju, često se zaboravlja da se tako što može učiniti i bez tehnološke dimenzije. Dovoljna je ona ideološka, podmazana zbivanjima u političko-ekonomskoj sferi. Tako smo u posljednjih četrdesetak godina mi koji pripadamo ili barem naginjemo takozvanom zapadnom svijetu odlučili sebi olakšati život. Za svaki problem društvene ili ekonomske naravi više nismo bili mi ti koji moramo iznaći rješenje već tržište. Ili u različitim inačicama: najbolje je to prepustiti tržištu; to je stvar ponude i potražnje; tržište će sve regulirati i ispraviti. Ono što se pritom zaboravljalo i omogućavalo učinak sličan onome automatizacije jest da tržište isto čine ljudi. Podložni, dakako, određenim zakonitostima, ali ni one nisu pale s neba već su oblikovane ljudskom praksom.

Međutim, “automatizacija” koja se zasniva na uvjerljivosti društvenih metafora poput one o samoregulirajućem tržištu nije nepovratan proces. Kad-tad opet moramo upregnuti naše intelektualne i imaginativne kapacitete, probuditi stare društvene konflikte i aktivirati političke instrumente na koje smo gotovo pa zaboravili. To je vrijeme, prema svemu sudeći, došlo i potaknulo nove rasprave: ulazimo li u novu političko-ekonomsku fazu ili je samo riječ o pandemijskoj anomaliji? Ako se radi o novoj fazi iziskuje li ona promjene u povijesnoj periodizaciji ili je samo riječ o novoj varijanti dosadašnjeg perioda? Ako iziskuje promjene kako da ju nazovemo i kako da ju interpretiramo? Možda se radi o preuranjenim “sudbinskim” pitanjima koji proizlaze iz puke intelektualne radoznalosti ili zasićenosti postojećim konceptima, pojmovima i karakterizacijama, ali manje ćemo izgubiti ako ih ubacimo u raspored nego ako nas povijesna dinamika uhvati nespremnima. Barem u intelektualnom smislu, politički je vrlo izvjesno da ćemo biti nespremni.

Na početku smo već kroz priču o tržištu sugerirali uobičajenu periodizaciju ekonomske povijesti takozvanih razvijenih zemalja nakon drugog svjetskog rata. Tamo negdje do kraja sedamdesetih trajao je period koji se naziva kejnzijanski, socijaldemokratski ili doba države blagostanje. Krajnje pojednostavljeno, obilježavala ga je značajna uloga države u ekonomiji, bilo kroz makroekonomske instrumente bilo kroz vlasničke udjele, planiranje, klasni kompromis i visoka razina radničkih prava te socijalna zaštita kroz institucije države blagostanja. Nakon turbulentnih kriza trend se preokrenuo i tržište je postalo odgovor na sva pitanja, što je podrazumijevalo uzmak ekonomske uloge države i eliminaciju klasnog kompromisa. Novi se period uglavnom naziva neoliberalnim. Danas smo, dakle, suočeni s pitanjem: svjedočimo li kraju tog perioda i ako da, što nam se novo sprema?

Pitanje nije arbitrarno i zasniva se na nekoliko uočljivih promjena u političko-ekonomskom upravljanju. Ako ne nužno promjena, onda svakako detabuiziranja određenih instrumenata upravljanja. Kako je primijetio talijanski sociolog Paolo Gerbaudo, četiri ključna principa neoliberalizma su posljednjih godina dovedeni u pitanje. Monetarna politika je još od krize 2008. napustila postavke škole monetarizma i pribjegla određenoj vrsti “tiskanja novca” putem kvantitativnog popuštanja. Pandemija je suspendirala i strahove fiskalnog konzervativizma: dugovi nikad nisu bili viši, a pravila poput onih mastriških se standardno zaobilaze. Slobodna globalna trgovina sve češće ustupa mjesto raznim protekcionističkim idejama, koliko god još kaskale za realizacijom. I na kraju, niski porezi više nisu defoltna opcija. Sve više zemalja snažnije oporezivanje kapitala i dohotka smatra neizbježnim.

Dodatni podstrek razmišljanjima u tom smjeru daju potezi i ideje nove američke administracije. Nakon izdašnog stimulativnog paketa, iz Washingtona stiže nova ideja i to globalne naravi. Njena središnja zastupnica je nova ministrica financija Janet Yellen, a donedavna guvernerka FED-a, američke centralne banke. Ona predlaže uvođenje minimalne stope poreza na korporativnu dobit na globalnoj razini. Time bi se, prema njenim riječima, zaustavila globalna utrka prema dnu koja se zasniva na privlačenju investicija nižim porezima. Uvođenjem stope od predviđenih minimalnih 12% nitko ne bi imao značajnu “prednost” koja zapravo često rezultira krajnje nepovoljnim učincima kao što su zapuštena infrastruktura i niži životni standard. Također, tako bi se eliminirale i porezne oaze i značajno popravile prihodovne strane proračuna. Još nije sasvim jasno kako bi implementacija te ideje izgledala i je li uopće moguća na globalnoj razini, ali sama cirkulacija ideje je itekako znakovita.

Bez obzira na procijenjeni značaj ovih promjena, smatramo li ih specifičnijom fazom neoliberalnog perioda ili snažnijim zaokretom, ključno je pitanje motivacija: zašto baš sada? Pandemijski su izazovi očito poslužili kao svojevrsna inspiracija. S obzirom na izostanak pritiska radničkog pokreta i ljevica, “povratak države” ne možemo pripisati kompromisnom ponašanju, ali vrlo je vjerojatno da je elektoralna nestabilnost koja se onda prelijeva i na ekonomiju poslužila kao određeni vid upozorenja. Naravno, nije isključeno ni da kineski model, barem u određenim aspektima, nije ponudio ideje koje se čine otpornijima i efikasnijima. Uza sve spomenuto, ključnim se čini da je određena frakcija kapitala u tandemu s upravljačkom elitom “spoznala” da zaokret prema koordiniranijim i “kolektivnijim” politikama donosi konkurentsku prednost. Ili riječima Janet Yellen, oporezivanje nije igra nulta sume s kompanijama na jednoj, a državom na drugoj strani. Ono može donijeti prednosti objema stranama.

Novi vjetrovi sigurno ne znače povratak u pedesete godine prošlog stoljeća: nit’ su profitne stope toliko visoke, nit’ postoji socijalistički blok, nit’ snažan radnički pokret. No, određene promjene će sigurno donijeti, ako ne i određeni hibridni model. A te će nas promjene valjda napokon naučiti da niski porezi, eliminacija države i nezaštićeni radnici nisu “prirodni” refleks kapitala i upravljača već prije strateška oklada u određenim povijesnim periodima, diktirana konfliktnim interesima različith frakcija, globalnom konkurencijom i razinom klasne borbe.

Čitajte više