Solidarnosti ni za lijek

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Pored deklarativnog naglaska na ulaganju u zdravstvene sustave i na solidarnosti s manje bogatim državama, nošenje s pandemijom pokazuje da EU nije ništa naučila.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Pored deklarativnog naglaska na ulaganju u zdravstvene sustave i na solidarnosti s manje bogatim državama, nošenje s pandemijom pokazuje da EU nije ništa naučila. Od načina na koji je provedena nabavka cjepiva do opskrbe lijekovima koja je prepuštena privatnim veledrogerijama, očito je da se stvari ne namjeravaju mijenjati u odnosu na smjer prethodnih desetljeća.

Prema izjavama EU dužnosnika, 2020. je bila godina kada je Unija naučila zašto su snažni zdravstveni sustavi i solidarnost važni. To znamo zato što su nam većinu prošle godine i ono što je prošlo od ove više puta servirali izjave u kojima najavljuju veća ulaganja u zdravstvo, uvođenje mehanizama koji će poboljšati sposobnost EU da reagira na događaje poput pandemije COVID-19, i podršku drugim zemljama svijeta, manje bogatima od EU, kako bi im se omogućilo isto. Ažurno kao i uvijek, naučene lekcije pretočene su u policy i budžetski plan: u martu je donesen novi EU plan za zdravstvo, EU4Health, kojim se predviđa izdvajanje nikad više sredstava za jačanje kapaciteta zdravstvenih sustava u EU. Međutim, nošenje s pandemijom u praksi više daje naslutiti da iz aktualne situacije nitko od ljudi koji su predstavljali program nije ništa naučio.

Interesi farmaceutskih kompanija iznad svega

Način na koji je provedena nabavka cjepiva jedan je od najočitijih pokazatelja toga da se stvari ne namjeravaju mijenjati u odnosu na smjer prethodnih desetljeća. Osim toga što su ugovori sklopljeni s proizvođačima bili toliko cenzurirani da ih nije imalo smisla čitati, čak i nakon što je isporuka počela bitno odstupati od dogovorenog, institucije EU su nastavile polagati naivno puno nade u premisu da se ugovori poštuju. Pritom su očito odlučile zanemariti da su višegodišnjim podilaženjem interesima multinacionalnih kompanija i same dovoljno učinile kako bi kompanije naučile koristiti propuste u ugovorima u svoju korist, bilo kroz odlaganje isporuke ili nešto drugo – recimo, uvođenje klauzula o odricanju od prava na tužbu u slučaju ozbiljnih i trajnih posljedica po zdravlje.

Ono što je možda još i gore od zgroženosti i razočaranja EU zbog odnosa farmaceutskih kompanija prema sklopljenim ugovorima jest način na koji se odlučilo odgovoriti na nastalu situaciju. Iako je EU bila dosta hrabra u izražaju, a aktivirale su se i mjere kojima se htjelo pokazati da nas nitko neće povlačiti za nos – kao što su blokade izvoza iz skladišta u Italiji – u praksi se opet dogodilo, pa, ništa bitno. Za početak, pokazivanje mišića zadržavanjem pošiljki nije prisililo proizvođače da proizvode i isporučuju brže. S druge strane, pojavila se kritika tog mehanizma prema kojoj bi on mogao dovesti do još kasnije opskrbe cjepivima u državama s daleko nižim dohotkom od onih u EU, kojima će po trenutnim procjenama trebati otprilike dvije godine da postignu razinu procijepljenosti potrebnu za povratak u normalu. Za usporedbu, bogate zemlje su za svoje potrebe rezervirale 53% dostupnih doza cjepiva, iako u njima živi svega 14% svjetskog stanovništva – uz rezervacije i blokade, teško je povjerovati da EU shvaća što je solidarnost.

Moglo bi se pomisliti kako je, s obzirom na ograničene proizvodne kapacitete farmaceuta, pljenidba tuđih (mizernih) zaliha naša jedina šansa. Naravno da nije, niti je ikada to bilo tako. Još od oktobra 2020. godine u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji raspravlja se o prijedlogu o privremenoj suspenziji određenih prava intelektualnog vlasništva, čije bi prihvaćanje omogućilo širenje proizvodnje, neovisno o vlasnicima patenata na odobrena cjepiva, a time bi se automatski ubrzao i tempo cijepljenja u cijelom svijetu. Prijedlog je do sada podržalo preko 100 država, ali ne i EU, SAD, Švicarska, Kanada, Japan, Australija i druge bogate zemlje u kojima farmaceutske kompanije imaju svoja sjedišta i koje se nalaze na vrhu popisa za isporuku dostupnih doza. Prihvaćanje tog prijedloga bilo bi jedan od najkonkretnijih izraza solidarnosti EU s ostatkom svijeta, da ne spominjemo da bi i same njene članice mogle imati koristi od suspenzije kada bi vlastite kapacitete iskoristile za proizvodnju dodatnih doza cjepiva. Također, za razliku od milijarde eura uplaćene u COVAX kojima se Europska komisija hladno hvali po društvenim mrežama, prihvaćanje suspenzije pokazalo bi kako smo spremni prihvatiti modele koji ne počivaju isključivo na filantropiji, već stavu prema kojemu svi imamo pravo na jednaku razinu zaštite zdravlja i kvalitete života, neovisno o tome koliko nam je prebivalište bogato.

Doduše, ako uzmemo u obzir na što liči javna proizvodnja lijekova u EU, možda je povjerenje u ugovore zaista bolja oklada. Budući da se već desetljećima zemlje visokog dohotka oslanjaju na privatne proizvođače i nabavljače za pribavljanje medicinskih proizvoda, mnoge zemlje, pogotovo one manje poput Hrvatske, jednostavno nemaju vlastitih kapaciteta za proizvodnju.

Opskrba lijekovima

Iako je trenutno fokus na cjepivima pa se dosta razmišlja o tome što bi bilo da Imunološki zavod nije doveden u stanje u kojem se trenutno nalazi, koliko je oslanjanje na privatni sektor opasno vidimo i iz slučaja veledrogerija koje svoje dugove utjeruju po svaku cijenu, čak i ako to znači da će neki tamo ljudi s rakom strepiti hoće li dobiti terapiju (i, u konačnici, hoće li je zaista i dobiti). Da bude jasno, od privatnih veledrogerija ne možemo očekivati drugačije ponašanje jer su one tu da zarade, a ne da brinu o nama. Ali, bar u teoriji, ministarstvo zdravstva jest tu da brine o nama, i bilo bi utješno znati da načelno razmišlja o tome kako se dugoročno izvući iz očigledno neodržive situacije. Recimo, ideja o državnoj veledrogeriji koju su istovremeno spomenuli i članovi Radničke fronte i HDZ-a zvučala je zanimljivo, i šteta je da o njoj nismo imali prilike čuti više.

Različiti primjeri pokazuju da za drugačiji pristup proizvodnji lijekova ima mjesta. Krenimo od Kube koja ima otprilike četrdeset puta manje stanovnika od EU i nalazi se pod međunarodnim sankcijama, ali njeni javni istraživački kapaciteti rade na četiri moguća cjepiva za COVID-19, od kojih za jedno postoje dobre šanse da će biti odobreno ovog ljeta. Nekima se Kuba neće svidjeti kao primjer – možda zbog komunizma, a možda zato što joj je zdravstveni sustav tehnološki ograničen u odnosu na sustave bogatih zemalja. Da smo fer, uzeli bismo u obzir da je kaskanje u tehnologiji možda (ili vjerojatno) dosta uvjetovano već spomenutim sankcijama. Ako ne želimo biti toliko fer, možemo ostaviti Kubu po strani i pogledati što se na polju proizvodnje lijekova događa u nekim bogatijim državama. To da su britanski Laburisti pod vodstvom Jeremyja Corbyna pokretanje javne proizvodnje lijekova vidjeli kao jedan od prioriteta zdravstvene politike je već dobro poznato. S druge strane, da se u SAD-u pokreću neprofitne tvornice generičkih lijekova poput Civica Rx je možda manje poznato: Civica Rx je osnovana s ciljem ublažavanja problema s opskrbom ključnih lijekova u petstotinjak bolnica i, iako je daleko od Kube kada je u pitanju ideologija, predstavlja legitimnu alternativu postojećem sustavu.

Hoće li do ulaganja u sustav javne proizvodnje i opskrbe lijekovima u EU doći tijekom tzv. oporavka od pandemije ostaje za vidjeti. Uz izuzetak nekoliko blago prijetećih izjava na tom tragu, čini se kako konsenzus još uvijek glasi da je to užasno skupo. Ista rezerva se ističe kada se govori o ponovnom pokretanju proizvodnje u IMZ-u. Naravno da bi sve navedeno bilo jako skupo, ali s obzirom na to koliko se javnog novca troši na stvari koje ne možemo definirati drugačije nego kao gluposti, ostaje otvoreno pitanje ne bi li se možda više isplatilo izdvojiti taj novac za dobre poslove i stabilne zdravstvene sustave.

Crni scenarij

Kada već izostaju obećavajuće naznake na različitim razinama vlasti, ohrabrujuće je vidjeti kako ih ne nedostaje kada su pitanju inicijative civilnog društva i aktivističkih mreža. Iako su mnoge od njih usmjerene prvenstveno na pitanje cjepiva, poput People’s Vaccine, Free the Vaccine, i No Profit On Pandemic, u materijalima govore i o drugim problemima koji su EU i nacionalnim institucijama prošli ispod radara ili ih se namjerno odlučilo ignorirati. Tu je, naravno, isticanje da se ono “svi” u “Nitko nije siguran dok svi nismo sigurni” Ursule von der Leyen mora odnositi na cijeli svijet, a ne samo na Europu. Ali, spominju se i konkretni načini za jačanje zdravstvenih sustava nakon pandemije, uključujući povećanje prava zdravstvenih radnica, povećanje transparentnosti odnosa s privatnim pružateljima zdravstvene skrbi i, u konačnici, priznanje da su javni zdravstveni sustavi – ukoliko ih se adekvatno financira i vrednuje – puno sposobniji odgovoriti na buduće pandemije od privatnih.

Nažalost, teško je vjerovati kako će ovo zadnje biti okosnica programa oporavka idućih godina. Puno je lakše zamisliti scenarij na tragu interpretacije Borisa Johnsona, prema kojemu su za sjajan ishod cijepljenja u Velikoj Britaniji zaslužni pohlepa i kapitalizam. Zaista, kao što je za jačanje zdravstvenih sustava potrebno više sredstava, za trenutno stanje borbe protiv pandemije, uključujući cijepljenje, zaslužni su pohlepa i kapitalizam, samo što su ti ishodi daleko od sjajnog. Isto tako, više novaca nas neće zaštititi od ovakvih situacija u budućnosti; za to će biti potrebne puno sustavnije intervencije.

Čitajte više

Prkosni govor studentkinje pridružio se nizu strastvenih izjava disidenata na sudu koji su okarakterisali dve decenije od Putinove vladavine pa sve do sovjetske ere.