Biografija Abu Jusufa, imama zaslužnog za širenje hanefijskog mezheba

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Od samog početka Abu Hanifa je bio optimističan u pogledu perspektive svog učenika. Kada je njegov otac htio da ga povuče iz škole, Imam mu je rekao da to ne čini jer, ako Bog dadne, momak obećava da će biti veliki čovjek.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

U vrijeme Abu Hanife, odnosi između hanafijske škole zakona i abasidskih upravljača bijahu zategnuti zbog njegova političkog uvjerenja i odbijanja saradnje s upravom. Utjecaj ovakva odnosa trajao je čak i dugo nakom njegove smrti. Odličnici i prvaci ove škole držali su se svoje indiferentnosti prema vlasti. Tako, kada je poslije smrti Abu Hanife njegov veliki učenik Zutar bin Hudail (umro 158/775) pozvan da prihvati funkciju sudije, on je to izričito odbio i našao spas u ilegalnosti. Dakako, postojala je tendencija vlade, još tamo od Mansurova doba, pa sve do početaka Harunove vladavine, da se suzbije utjecaj ove škole mišljenja. Mansur i njegovi nasljednici svesrdno su nastojali da se praznina u legalnom sistemu države, razrađena u našim prethodnim razmatranjima, ispuni nekim drugim sistemom kodifikacije. I Mansur i Mahdi su, u svojoj vladavini, davali prednost Maliku. Harun je također 174/791. za vrijeme hodočašća izrazio želju da se Malikova knjiga al-Muwatta’ učini zakonom zemlje. Međutim, mnogo docnije, čovjek velike snage i karaktera koji je pripadao hanafijskoj školi doveo je stvari dokraja. Svojom velikom sposobnošću i osobnim utjecajem on je oslobodio imperiju od dugotrajna stanja pravnog haosa. Hanafijski kod je poslao zakonom zemlje čime je čitavoj imperiji dan jedinstven sistem zakona. Taj čovjek bio je Abu Jusuf, najsposobniji učenik Abu Hanifin.

Kratka biografija

Lično ime Abu Jusufovo (rođen 113/731) bijaše Jakub. Njegov otac potiče iz arapskoga plemena Bagila, a majka od Ansara iz Medine s kojima je njegov otac bio povezan savezništvom. Stoga je njegova familija bila poznata kao Ansar. Nakon osnovnog obrazovanja izabrao je specijalizaciju iz juristike i počeo slušati Abdurahmana bin Abi Laila. Potom se pridružio školi Abu Hanife i ostao stalno vezan uza nj. Roditelji su mu bili izrazito siromašni i nisu mogli omogućiti njegovo daljnje školovanje. Kada je to saznao Abu Hanifa, preuzeo je na sebe ne samo troškove sina, već i čitave familije. Prema riječima Abu Jusufovim, Abu Hanifa mu nikada nije pružio priliku da izrazi svoju želju pred njim. S vremena na vrijeme on je slao novac njegovoj familiji kako bi ga lišio brige o tome.

Od samog početka Abu Hanifa je bio optimističan u pogledu perspektive svog učenika. Kada je njegov otac htio da ga povuče iz škole, Imam mu je rekao da to ne čini jer, ako Bog dadne, momak obećava da će biti veliki čovjek.

Osim kod Abu Hanife, Abu Jusuf je učio i kod drugih velikana svoga vremena i odlično se upoznao s Tradicijom, komentarima Qur’ana, biografijom Profeta, historijom, jezikom, književnošću i skolastičkom teologijom. Osobito je bio verziran u hadisima koje je znao napamet, ljudi kao Yahya bin Ma’in, Ahmed bin Hanbal i ‘Ali bin al-Madini nazvali su ga Tiqa (Pouzdani — poseban termin korišten za osobu poznatu po istinoljubivosti na koju se može osloniti prenošenje tradicija). Njegovi suvremenici složili su se s time da se izdvajao među učenicima Abu Hanifinim. Talha bin Muhammed kaže da je bio najznačajniji jurist njegova doba i da nitko nad njim u tome pogledu nije bio. Dawud Rašid piše da bi Abu Hanifa mogao biti dovoljao ponosan i da je stvorio samo ovoga jednog učenika.

Sam Abu Hanifa neobično ga je cijenio i govorio je da je od svih njegovih učenika najsposobniji za sticanje znanja i najveći znalac. Jednom je bio tako bolestan da je bilo malo nade da će ostati živ; kad je Abu Hanifa, pošto ga je pregledao, izišao iz njegove kuće, žalio se da će, ako mladić umre, umrijeti najučeniji.

Šesnaest godina poslije smrti Abu Hanifine, on je, držeći se tradicija svoje škole, istrajavao u indiferentaosti prema vlasti. Ipak, nastavio je intelektualni i pedagoški rad svoga učitelja, dodajući mu pisanje raznih knjiga uglavnom iz svih područja zakonodavstva i bilježeći odluke iz Abu Hanifina vremena vlastitim shvatanjima. Kada su se ove knjige pročule, one nisu utjecale samo na intelektualne krugove, već su impresionirale i visoke političare vezane uz različita područja vlasti da se priklone hanafijskoj školi mišljenja, jer nije bilo klasificiranoga koda zakona koji bi zadovoljavao njihove potrebe ravne ovim knjigama. Malikov al-Muwatta’ je nastao mnogo ranije, ali nije bio dovoljno obuhvatan niti detaljno klasificiran da bi zadovoljio potrebe uprave. Tako je Abu Jusufovo inteloktualno i literarno djelo privuklo pažnju ljudi prije nego što je stekao moć. Ovaj zakon jedino nije uspio dobiti formalnu političku sankciju da bi postao zakon zemlje.

Da je ekonomski položaj Abu Jusufa bio dobar, on se mogao ponašati kao i njegov učitelj i živjeti u stalnoj nezainteresiranosti prema vlastima. Međutim, on je bio siromašan, a smrt Abu Hanifina lišila ga je ovoga velikodušnog pomagača. Jednoga dana je zbog oskudice bio prinuđen prodati kuću svoje žene za što mu je tašta tako prigovorila da nije mogao izdržati, te se odlučio prihvatiti zaposlenja. Otputio se u Bagdad kamo je stigao 166/782, i sreo halifu al-Mahdija koji ga postavi za suca istočnog Bagdada. Tu funkciju držao je sve do kraja vladavine al-Hadija. Kada je Harun al-Rašid postao halifom, postavio je Abu Jusufa zbog velika ugleda što ga je uživao kod njega, za vrhovnog sudiju čitavog abasidskog carstva. To je bila prva prilika da se uspostavi takva funkcija u muslimanskoj državi. Prije Abu Jusufa nitko nije imao funkciju vrhovnoga sudije države – kako u doba Pravednih halifata, tako ni u doba Umayyada i Abbasida. On nije zauzimao samo položaj poglavara Vrhovnog suda, kako bismo mogli shvatiti sudeći prema praksi modernih institucija, već je imao i položaj ministra Zakona, tj. nije samo sudio i imenovao sudije, već je savjetovao vlađu o svim pravnim pitanjima, kako unutrašnjim tako i vanjskim.

Imenovanje Abu Jusufa na ovaj položaj uvjetovalo je tri značajne činjenice: prvo, umjesto škole gdje je on raspravljao sa studentima, ili namjesto studija iz knjiga, nenadano se otvorilo široko područje djetovanja – područje gdje se praktički bavio svim poslovima najveće imperije toga vremena. To je bila zgoda da poveže hanafijski zakon sa stvarnim životnim pitanjima i tako ga učini praktičkim zakonskim sistemom. Drugo, kako je sada imenovanje sudija bilo njemu povjereno, učenjaci vezani uza hanafijsku školu bili su postavljani na većinu mjesta, te je tako hanafijski zakon postao zakonom carstva. Treće, posredstvom svoga velikoga moralnog i intelektualnog utjecaja, Abu Jusuf je muslimansku državu, koja je poprimila autokratski karakter još od vremena Umayyada i razvijala se bez zakona, promijenio u državu čvrsto utemeljenu na zakonu. Napisao je i knjigu o ustavu koja je, na sreću, došla i do nas kao Kitab al-Harag.

Međutim, prije razmatranja ovog djela o ustavu, valja nam otkloniti jedno pogrešno, a rašireno shvatanje; Abu Jusufovi biografi govore tako o njemu da čitalac stiče sliku ulizice i čovjeka vješta u prilagođavanju zakona željama kraljeva. Međutim, ako se osvrnemo na povijesna zbivanja koja se odnose na stav Abu Jusufov prema (halifama, njihovim ministrima i generalima, jasno je da ga se ne može osuditi niti za najobičnije laskanje. U Hadijevo vrijeme, primjerice, kad je bio sudijom istočnog Bagdada, donio je presudu protiv samoga halife. U Harunovo doba jedan je stari kršćanin pokrenuo parnicu protiv halife radi nekoga vrta. Abu Jusuf nije samo dao da mu izlože spor, kako bi čuo i optužbu i obranu, već je zatražio od halife da pod zakletvom porekne da je odbio primiti tužiteljev zahtjev na taj vrt. Čak poslije toga on je žalio čitava života što nije prisilio halifu da stane uz rame s tužiteljom. Dalje, proglasio je ‘Alija bin ‘Isu, predsjednika Ministarskog savjeta halife Harun al-Rašida, nepouzdanim svjedokom jer bijaše čuo gdje sebe naziva halifovim robom. Ako je doista rob, dokazivao je, njegovo svjedočenje ne može biti prihvaćeno. Ako to nije, a sebe tako naziva da bi se dodvorio, on je lažac pa mu se stoga ne može vjerovati. Isto tako je kaznio nekoga Harunova generala. Abdullah bin Mubarak navodi da je običavao odlaziti u Harunovu palatu jašući pravo u privatno područje (kamo je i sam predsjednik vlade morao pješice) i da je halifa uvijek prvi izlazio da ga pozdravi. Harun je bio jednom upitan zašto je tako visoko uzdigao Abu Jusufa. On odgovori: “Štogod ga pitao, vidjeh da je savršen. Još je k tome pošten čovjek, postojana karaktera. Kad bi bio netko sličan njemu, bio bih zadovoljan tek da ga vidim!”

Kad je umro (182/798), sam Harun je bio u pogrebnoj povorci, vodio je pogrebnu molitvu i pokopao ga u vlastitom obiteljskom groblju, rekavši da je njegova smrt težak gubitak zbog kojega vjernici trebaju jedan drugome kondolirati. Ali sve ovo ne potvrđuje što iznosimo o njemu kao njegovo djelo Kitab al-Harag. Iščitavanje samo uvoda ovoga djela kazuje da je daleko od udvorice onaj tko se tako obraća kralju.

Čitajte više