Upad u Irak 2003.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Iz knjige Geerta Maka “Velika očekivanja: U Europi 1999-2019“. Odlomak o ratu u Iraku.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Učinak 9/11 je doista bio ogroman. Američki publicist Robert Kaplan govorio je o kraju “dvanaestogodišnjeg primirja”, mirnog i prosperitetnog perioda od 1989. do 2001. Joška Fišer, bivši njemački ministar vanjskih poslova, govori o “povratku povijesti”: razmišljanju u terminima moći, konflikta, vječnom prvenstvu sigurnosti nad ljudskim pravima, strahu, naročito tome. Takav napad se mogao desiti i u Londonu, Amsterdamu i Parizu. Povrh toga, moćna Amerika se time doista pokazala ranjivom – još jedan izvor brige za nesamostalnu Europu.

Prva reakcija bila je solidarnost. Tony Blair je napad smatrao “objavom rata, u sasvim doslovnom značenju”, a tako su smatrale i sve druge zemlje NATO-a. NATO-ov članak 5 – “napad na jednog od nas je napad na sve” – odmah je stupio na snagu. Učestvovala je čak i Rusija: otvorila svoj zračni prostor za američke transportne zrakoplove. Još tada je bila upadljiva skromna uloga Europske unije. Predsjednik Europskog savjeta, u tom trenutku belgijski premijer Guy Verhofstadt, kasnije je morao priznati da američkog predsjednika Georgea W. Busha danima nije mogao dobiti na telefon. Telefonisti Bijele kuće nisu imali pojma tko bi mogao biti ovaj Belgijanac.

Već devedesetih godina se za Ameriku – a neizravno i za Europu – postavljalo veliko strateško pitanje: kako da se sačuva zapadnjačka hegemonija u promijenjenom svjetskom poretku nakon Hladnog rata? Prošao je optimizam, koji je prevladavao odmah nakon pada Zida. Zapadnjačka predviđanja o prirodnom sadejstvu demokracije, kapitalizma i slobodnog tržišta pokazala su se ispraznim obećanjima. Globalizacija, sa svim njenim novim blagostanjem, je istovremeno izazvala reakciju koja se okrenula upravo protiv zapadnjačke globalizacije. Dovedeni su u pitanje mnogi sporazumi, nastale su failed states, sve više jačale nacionalne i, naročito, religiozne suprotnosti. Na sve to se pojavila brzo rastuća Kina s ogromnim programima otkupa i ulaganja, Zapad je sve više gubio prevlast. 9/11 je zaoštrio taj problem. Moralo se, takvo je bilo raspoloženje na Zapadu, nešto uraditi, što je brže moguće.

Amerikanci i Britanci su već sedmog listopada 2001, uz pomoć afganistanskih boraca protiv talibana i, između ostalih, norveških, kanadskih, njemačkih i australijskih komandosa, otpočeli s akcijom odmazde u Afganistanu. Cilj operacije Ednuring Freedom, kako ga je formulirao predsjednik Bush, bio je hvatanje vođa Al Qaide i uništenje njene infrastrukture.

Kabul su u listopadu ponovo osvojile antitalibanske jedinice “Sjeverne alijanse”, u prosincu je osnovana afganistanska prijelazna vlada, Al Qaida je u siječnju izgledala poraženom. Osama bin Laden se krio u zabitim planinama zapadnog Pakistana skupa sa njegovom organizacijom i mrežom kontakata. Zapadne sile, koje nisu imale solidan plan za nastavljanje akcije, su u međuvremenu potonule u istu onu močvaru iz koje su se prije više od deset godina jedva izvukli Rusi. Sad se pred njima nalazio skoro nemogući zadatak da u ovu kaotičnu, nasilnu i neprohodnu zemlju uvedu kakav-takav mir i demokraciju.

Na koncu će u ovaj krvavi sukob biti uvučene četrdeset i tri zemlje, sa, u najvišoj točki, 2011, učešćem 130 000 stranih vojnika – među njima deseci tisuća Europljana. To je dovelo do više od tri tisuće poginulih na strani Zapada. Broj afganistanskih civilnih žrtava mjeri se desetinama tisuća, izbjeglo je više od dva i po milijuna Afganistanaca. Potrajaće još jedanaest godina prije no Amerika najvećim dijelom povuče svoje trupe.

Washington je teroristički čin od 9/11 jako brzo upotrijebio kao argument za ciljeve koji nemaju puno veze s njim. Republikanci su u svoj toj zbrci kroz američki kongres strašnom brzinom aktualizirali kontraverzno smanjenje poreza na imovinu. I, naravno, objeručke prigrlili mogućnost koju su određeni američki krugovi oduvijek žarko željeli, neovisno o napadima 9/11: upad u Irak diktatora Sadama Huseina.

Otac predsjednika Busha, George H. W. Bush, je u toku predsjedničke kampanje 1991. upotrijebio silu protiv Iraka kad je Sadam Husein upao u naftom bogati susjedni Kuvajt. Iračke trupe su protjerane ili pobijene, Sadam sputan nizom sporazuma o razoružanju, uključujući inspekcije, ali Irak nije okupiran. Sadam Husein je nastavio izazivati Zapad, ali mu je Amerika dozvolila da ostane na svom položaju – plašili su se, kako se kasnije pokazalo: s pravom – da bi u protivnom nastao još veći kaos. U očima mnogih Amerikanaca – posebno takozvanih neokonzervativaca unutar partije republikanaca – to je bila pogrešna odluka Busha Oca koja je morala biti ispravljena. Taj zadatak je na sebe preuzeo njegov sin. Srpnja 2001, tri mjeseca prije 9/11, američko Ministarstvo obrane je već napravilo konkretne planove za invaziju na Irak.

O samoj ličnosti Sadama Huseina nema mnogo diskusije: grozni tiranin koji je, uz pomoć okrutnog i sveobuhvatnog sigurnosnog sustava, mučenjima i smaknućima po kratkom postupku stanovništvo te zemlje desetljećima držao pod čizmom. On je bio opasan i za regiju. Upao je u Kuvajt i vodio dugi i krvavi rat protiv Irana u kome je, baš kao i ranije protiv Kurda, upotrijebio čak i kemijsko oružje. Samo ekcesi njegovog režima su zacijelo stajali tri stotine tisuća ljudskih života; pretpostavlja se da je u toku rata koji je vodio protiv Irana palo više od milijun žrtava.

U Americi je nakon 9/11 nastala široka podrška za čvršći pristup ovakvim “zločinačkim državama” i za “promjenu moći” u Iraku. Predsjednik Bush je izjavio da nema nikakve sumnje da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. Dick Cheney je iznio procjenu da će ulice Basre i Bagdada nakon američke invazije “sasvim sigurno eksplodirati od veselja”. Ministar obrane Donald Rumsfeld je smatrao kako će invazija samu sebe financirati, da će troškovi biti kudikamo manji od prihoda od nafte i da bi cijela operacija mogla trajati “pet dana ili pet tjedana ili pet mjeseci, ali sigurno ne duže.”

Američki tisak i javno mnijenje – uključujući većinu demokrata – su dijelili ovaj slijepi optimizam, nisu se slušala sporadična mišljenja eksperata. U pozadini su važnu ulogu igrali interesi velikih firmi: Halliburton, koncern čiji je potpredsjednik do stupanja na novi položaj bio Dick Cheney, je, na primjer, već u ovoj fazi uspio da sklopi ugovore s vladom u vezi sa obnovom iračke naftne industrije u vrijednosti od sedam milijardi dolara.

Raspoloženje u Europi je bilo puno opreznije, predsjednici vlada su čak bili upadljivo podijeljeni. Francuska, Njemačka i Belgija su bile žestoki protivnici, već samo stoga što intervencija nije imala nikakvog temelja u međunarodnom pravu i UN za nju nije htjela da dâ mandat. Francuska i Njemačka su zbog toga čak išle da se posavjetuju s Moskvom. Povrh toga, vladao je – s pravom – strah da bi takav rat još više rasplamsao antizapadnjačko raspoloženje u islamskom svijetu. Nizozemski bivši premijer Ruud Lubers, tada Visoki predstavnik za izbjeglice UN-a, uz to je naglašeno upozorio na velike rijeke izbjeglica – s velikim posljedicama za cijelu regiju – do kojih bi mogao dovesti takav novi rat.

Suprotno tome, vođe Velike Britanije, Španjolske, Italije, Danske, Portugala, Poljske, Češke i Mađarske su Amerikancima potvrdile bezuslovnu podršku. U nedostatku jedinstvenog europskog glasa, one su to učinile u formi preporučenog pisma novini The Wall Street Journal – što je bilo potpuno neuobičajeno u međunarodnoj diplomaciji. Nizozemska je bila neodlučna, napad je isprva dobio političku, ali ne i vojnu podršku. Nizozemske obavještajne službe su, kako se kasnije ispostavilo, imale velike dvojbe u vezi sa iračkom prijetnjom, ali bivša Balkenendeova vlada je iz njihovih izvještaja uzela samo informacije koje su odgovarale već unaprijed zauzetom stavu. Na koncu je nizozemska vlada, kao i obično, naslijepo krenula za Amerikancima i Britancima.

Naročito je Tony Blair od sveg srca podržao projekt “smjene moći” u Iraku. Ranije “humanitarne intervencije” na Kosovu (1999), u Siera Leoneu (2000) i Afganistanu (2001) su na prvi pogled izgledale učinkovite, pa je želio da nastavi tim smjerom. Nakon drama na Kosovu i u Ruandi nisu se, kako su smatrali on i njegovi istomišljenici, više smjeli tolerirati genocid i ekstremno nasilje. I suverenost jedne zemlje ima svoje granice.

Ipak je i Blair priznao da puko skidanje s vlasti Sadama Huseina, što god da je učinio, nije dovoljan temelj za takvu akciju. Samo dokaz posjedovanja oružja za masovno uništenje učinio bi ga tako opasnim da se opravda takav težak potez. Blair je, baš kao i Amerikanci, bio uvjeren da se Irak doista bavi stvaranjem novih zaliha kemijskog i biološkog oružja. To oružje je, kako se tvrdilo u britanskim parlamentarnim spisima, moglo doći do Engleske u roku od 45 minuta.

Američka pozicija nije bila utemeljena na analizi stručnjaka – primjerice, CIA-e ili State Departementa – nego je poglavito došla iz “kuhinje” Office of Special Plans, posebnog odjela koji je Pentagon osnovao nakon 9/11. Ova služba se snažno oslanjala na informaciju ambicioznog šarlatana Ahmeda Chalabija i nekolicine drugih otpadnika od Sadama. Ovim disidentima je u velikom osobnom interesu bila smjena režima, ali ono što su oni nudili nije bilo puno više od “please-information”. Oni su govorili uglavnom ono što su jastrebovi unutar Pentagona htjeli da čuju: da Irak i Al Qaida tijesno surađuju – što se pokazalo čistom neistinom – i da Iračani uistinu rade na oružju za masovno uništenje. Ta informacija je masovno “procurila” u tisak: tri četvrtine Amerikanaca je smatralo kako je Sadam Husein imao upletene prste u napade od 11. rujna.

Drugi glasovi, posebno oni iz State Departementa, CIA-e i drugih obavještajnih službi su sustavno ostavljani po strani. Činilo se, kako je to rekao američki stručnjak za razoružanja Greg Thielmann, da američka vlada kaže: “Mi već imamo odgovore, a vi nam samo dajte informacije koje će ih podržati.” Oko Iraka je, dakle, iza kulisa bjesnila žestoka međusobna borba između američkih obavještajnih službi. CIA je kasnije iskoristila šansu da zasebno ispita jednog od tih disidenata. On je tada najodlučnije porekao tvrdnje Pentagona: “Ne, ja to nikad nisam rekao.” Nema Al Qaide, nema oružja za masovno uništenje.

Ovo posljednje je veljače 2003. ponovo ustvrdio tim inspektora UN-a za pitanje oružja u Iraku. Vođa tog tima, iskusni švedski diplomat i istraživač Hans Blix, je na početku takođe vjerovao da je Sadam ispotiha opet nastavio sa starom praksom – govorio je o “gut feelings”. Ali nakon više od sedam stotina inspekcija došao je do suprotnih zaključaka: nije pronađeno ništa tome slično. Sadam se, iz straha od nove invazije, doista držao sporazuma iz devedesetih godina. Blix, kasnije: “UN i svijet su uspjeli da razoružaju Irak, a da to ni sami nisu znali.”

Ništa više nije pomoglo. Ruud Lubbers je u sjećanjima opisao kako je tih tjedana u razgovorima s Tonyjem Blairom inzistirao na novim informacijama: i IAEA, međunarodni organ za pitanja atomske energije, je bila apsolutno sigurna da Irak ne posjeduje obogaćeni uranijum. Blair ga je prekinuo: “Ali Ruud, ovdje se ne radi o iskrenosti, niti o ispravnosti činjenica. Ovdje se radi o političkoj odluci da se riješimo tog monstruma.“

U međuvremenu je CIA iz Pentagona dala nalog za istragu o samom Brixu i “pronađe dovoljno streljiva” da ga se diskreditira. Planirana invazija morala je proći pod svaku cijenu. Moguće je da je i Luubers tretiran na sličan način – uskoro nakon njegovih protesta on je srušen u veoma čudnoj aferici, optužen za neželjenu intimidaciju, od čega je naposlijetku potpuno oslobođen.

Kod Blixa nije pronađeno ništa vrijedno optužbe. Cijela je ova igra, prema njegovom mišljenju, gledano unatrag, bila velika javna obmana: američka i britanska vlada su svjesno preuveličale opasnost od Sadama “da bi dobile političku podršku koju drugačije nikad ne bi mogli dobiti.” Njegove nalaze su, uzgred rečeno, kasnije povrdili sami Amerikanci. Njihove su trupe u “oslobođenom Iraku” pronašle oko pet tisuća starih kemijskih bombi i granata, proizvedenih prije 1991. Ali ni oni nisu pronašli nikakve naznake da je poslije toga bilo proizvodnje oružja za masovno uništavanje.

Američke pripreme za rat u međuvremenu su nesmetano nastavljene. Umjesto da sačekaju nove inspekcije, njihove trupe su ušle u regiju. “Ako tamo, na vrelom pustinjskom suncu, već imaš smještenih 250 000 ljudi, onda je tu pokrenuto nešto što se ne dâ zaustaviti”. Temperatura u medijima i na ulici je u međuvremenu dosta porasla. Europljani su, više od Amerikanaca, shvatili da se ovdje igra nepoštena i opasna igra. Rat u Iraku je, posebno za puno Britanaca, značio stvaranje dubokog jaza između običnih ljudi i političke elite – jer na suštinska pitanja nikad nije ponuđen odgovor.

Rijetko su se po cijelom kontinentu proširile tako masovne demonstracije kao u rano proljeće 2003: u Italiji je na ulice izašlo oko tri milijuna ljudi, u Španjolskoj milijun i po, u Londonu milijun. Ulice su bile pune i u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Mađarskoj, Irskoj i Portugalu. U Varšavi je učestvovao Bronisław Geremek. “Činjenica je”, pisao je Timothy Garton Ash, “da su jedan preživjeli iz varšavskog geta, jedan nacistički vojnik, britanski oficir, francuski kolaboracionist, švedski poslovnjak i slovački seljak preživjeli sasvim različite ratove. Pa ipak je iz svih njihovih grla odjeknuo isti strastveni krik: ‘Nikada više!’”

To je, nakon Vijetnama, bio začetak novog transatlantskog jaza. Francuski protivnici tog rata su u Americi oslikani kao “sirožderske kukavice”, “French fries” (patat) se ubuduće zvao “Freedom fries” (ironična preinaka, kojom se htio izraziti američki protest protv svega što je francusko, prim. prev.). Civilna izvedba Hummera, borbenog zrakoplova američke vojske, postaje strašno popularna i za sobom povlači ostale modele: auto kao pokretna tvrđava. Istovremeno se i u Sjedinjenim Državama oglašavaju disidenti. Za demonstracija u Čikagu jedan je mladi senator iz Illinosa predvidio da će čak i uspješan rat protiv Iraka biti početak “američke okupacije neograničenog trajanja, neograničenih troškova i neograničenih posljedica.” Takva će invazija samo ići u prilog Al Qaidi, i samo pojačati loše osobine arapskog svijeta, umjesto onih najboljih. “Ja nisam protiv svih ratova,” rekao je tada još nepoznati Barack Obama. “Ja sam protiv glupih ratova.”

Svi su se ti predosjećaji ostvarili. Vojna kampanja je počela 20. ožujka 2003, Bagdad je pao tri tjedna docnije, nastupilo je primirje, razdragano mnoštvo je oborilo Sadamov kip. Odjeven u uniformu pilota, predsjednik Bush je 1. svibnja 2003. održao govor mornarima na nosaču zrakoplova Abraham Lincoln, sa transparentom iznad glave: “Mission Accomplished”. Šou je prenosio cijeli svijet. Amerikanci zapravo nisu imali pojma kakve su sektaške demone oslobodili ovim svojim činom.

U Iraku su na vlast došli šiiti, a sunitska manjina, na koju se uvijek jako oslanjao Sadam Hussein, sad je teško diskriminirana. Zaoštrile su se suprotnosti, porasla nestabilnost, život postao još nesigurniji. Amerikanci su mučili i ponižavali iračke zarobljenike – “procurile” su slike koje je svako mogao pogledati.

Ratovi u Afganistanu i Iraku su nekada započeti pod stijegom “borbe protiv terorizma”. Obje intervencije su i u tom svjetlu bile potpuni promašaj. Obaranjem Sadama na vlasti je nastao vakum u kome su u cijeloj regiji ojačale obje terorističke grupe. Broj terorističkih incidenata u svijetu je sa oko pet stotina 1996. narastao na tisuću osamsto 2003. godine i na oko pet tisuća 2006. – najviše na samom Bliskom istoku.

Krucijalan trenutak u ratu – i istovremeno simptom nevještosti kojom su Amerikanci nastupili – bila je odluka da se u jednom hipu otpusti cijela iračka vojska. Time je stvorena osnova za kalifat IS-a, teroristički pokret koji će desetljeće kasnije postati aktivan svuda u Europi i na Srednjem istoku. To će postati profesionalniji i opasniji protivnik od Al Qaide, posebno zahvaljujući ogromnom iskustvu brojnih ljutitih otpuštenih iračkih časnika.

Invazija koja se trebala “sama financirati” na koncu je, kako procjenjuju ekonomisti poput Josepha Stiglitza, američko gospodarstvo koštala oko tri tisuće milijardi dolara, 24 000 dolara po kućanstvu. Koalicija je izgubila otprilike 4 400 vojnika. Broj iračkih žrtava je teško procijeniti. Prema uglednom medicinskom časopisu The Lancet samo između ožujka 2003. i lipnja 2006. poginulo je više od 600 000 ljudi, recentna istraživanja navode milijun ili više žrtava.

Irački rat je, između ostalog, bio povod za građanski rat u Siriji koji je izbio 2011, zaoštravanje religiozne borbe između sunita i šiita, proganjanje kršćana, ubistva Kurda i Jezida, pojavu gore spomenutog IS-a – i dugi niz terorističkih napada pritom. Irak je bio prekretnica i za rusku spoljnu politiku. NATO od tada nije više važio za mogućeg partnera, nego za potencijalnog neprijatelja. Povjerenja je nestalo.

Upad u Irak 2003. se do izvjesne mjere može uporediti sa suludim rusko-japanskim ratom 1904. Stoljeće kasnije Zapad je opet, s velike visine, pao sa postolja, sa svim pratećim posljedicama.

S nizozemskog preveo: Goran Sarić.

Čitajte više