Koje su poveznice između bankara koji radi na berzi u Londonu i nomadskog pastira koji čuva stoku po pašnjacima u Istočnoj Africi? Ima ih više nego što biste na prvu pomislili. Dopustite mi da objasnim kako su povezani i zašto oboje mogu naučiti nešto jedni od drugih.

I bankari i pastiri rade u dubokoj, sveobuhvatnoj neizvjesnosti – gdje ne znaju vjerovatnoću budućih događaja. Obje grupe se često suočavaju s neznanjem – ni jedni ni drugi nisu svjesni onoga što ne znaju. U ovakvim uvjetima donošenje važnih odluka usred neizvjesnosti zahtijeva dosta drugačiji pristup svakodnevnim praksama, jednako kao i dalekoj budućnosti.

Prosto upravljanje rizicima nije dovoljno, s obzirom na to da se vjerovatnoća da će se nešto dogoditi ne može izračunati i ishodi su nepoznati. Upravljanje sveobuhvatnom nesigurnošću ima važne posljedice, i daje nagovještaj posebnom pristupu za suočavanje sa turbulentnim svijetom.

Nomadski stočari drže stoku – kamile, goveda, jakove, ovce, koze i druge vrste – primjenjujući stočarske vještine na različitim pašnjacima širom svijeta. Stočarstvo, u kojem se koriste ogromne površine, je u mnogim aspektima veoma specializiran, intenzivan oblik proizvodnje. Baš poput bankara, specijalizacija nomadskih stočara je upravljanje promjenljivostima. Primorani su da se specijaliziraju za suočavanje s promjenljivošću, s obzirom na to da žive u jednim od najokrutnijih okruženja na planeti, bilo da se radi o savanskim pašnjacima u Africi, planinskim pašnjacima i stepama u Aziji, ili brdima i planinama u Evropi i Južnoj Americi.

Iako možda nije popularno kao bankarstvo, nomadsko stočarstvo predstavlja važan izvor zarade za milione ljudi u više od 100 država, što uključuje proizvodnju od vjerovatno više od milijardu životinja. Široki pašnjaci zauzimaju između 25 i 40 posto površine planete Zemlje, a upravljanje ovim terenima oslanja se na pažljivu ispašu, što često uključuje kretanje među različitim područjima, kako između sezona, tako i tokom godina.

Hiljadama godina nomadski stočari su sticali sredstva za život prihvatajući neizvjesnost kao sastavni i neizbježni dio života. Iznenadni šokovi kao što su suša, poplave, snježne padavine, mogu zbrisati dostupne pašnjake i primorati stočare da se sele na nova područja. Svaka sezona je drugačija. U Isiolu u sjevernoj Keniji, na primjer, u posljednjih godinu dana nomadski stočari su se suočili sa sušom, najezdom skakavaca, i ograničenjima kretanja zbog pandemije COVID-a 19. Rupa Boru je 39-godišnja pastirka koja živi blizu Kinna; u jednom intervjuu je izjavila:

Upravo je pala kiša, ali smo na oprezu radi mogućih bolesti koje uzrokuju sezonske promjene. Živimo u ciklusu straha, zato što nismo sigurni kako će kratki sušni periodi utjecati na stoku, a onda nakon kiša nastupa ola (suša). Kada selimo stoku, pljačkaši nas napadaju i kradu stoku. Situacija je takva da konstanto živimo u neizvjesnosti.

Lasi Diida iz Merti je ovako objasnio svoj strah od nepoznatog:

Iako je bilo kiše, moramo čuvati životinje od napada Somalijaca kao i od divljih životinja tako što palimo vatre i ostajemo budni tokom noći. Moramo stalno biti svjesni svoje okoline.

Sveobuhvatna neizvjesnost života nomadskih stočara uključuje svakodnevne prijetnje, ali i dugoročnije promjene. Strategija za sticanje sredstava za život iskorištavanjem izazovne okoline i različitih resursa duboko je ukorijenjena u pastirski identitet i kulturu. Baš kao što je rekao Apa Salo, pastir iz Goloka u Amdo Tibetu:

Mi nomadski stočari smo lavovi kada živimo na planinama, ali kada se spustimo u ravnice postajemo psi lutalice. Za nas nomadske stočare, stoka i planinski pašnjaci su darovi naših predaka. Nomadski stočari se moraju pouzdati u pašnjake i stoku jer su ove dvije stvari nerazdvojive.

Ključ opstanka i prosperiteta nomadskih stočara sastoji se u aktivnom upravljanju neizvjesnošću – a ne u reaktivnom suočavanju s posljedicama – kao i stalnoj svijesti o opasnostima neznanja i iznenađenja.

Stranci su, međutim, vrlo često u potpunosti promašili bit sistema nomadskog stočarstva. Rani putnici iz Evrope i kolonijalni antropolozi gledali su na nomadsko stočarstvo kao na nešto egzotično, divlje i neobuzdano. Nisu cijenili vještine tih nomadskih stočara. Umjesto toga, krivili su ih za držanje velikog broja stoke bez potrebe, time narušavajući okolinu i prouzrokujući degradaciju i dezertifikaciju (pretvaranje u pustinju). Decenijama su Zapadnjaci na život nomadskih stočara gledali kao na nazadan način života koji bi se trebao transformirati kroz koncepte i planove koje su (obično) dolazili iz stacionarnih i blagih sredina iz kojih su dolazili ovi eksperti. Središnje ideje koje su pokušali nametnuti – fiksni prihvatni kapacitet i brojnost stoke, rotaciona ispaša i ograđeni pašnjaci, zajedno sa poboljšanim pašnjacima i pasminama – dolazile su iz Sjedinjenih Država ili Australije.

Međutim, kasnih 1970-tih, izazov konvencionalnom upravljanju stokom i terenima za ispašu proizašao je iz same oblasti ekologije. Ekolozi su počeli naglašavati dinamičnu prirodu ekosistema i važnost poštivanja izmjenjivosti i njenih karakteristika kao što su otpornosti i održivosti, o kojima se sada mnogo priča u ovim krugovima. Ovaj pristup, koji se u početku primjenjivao na štetočinama u tajgama i flori i fauni u afričkim savanama, nazvan je ekologija neravnoteže. Ekologija neravnoteže je veoma utjecajna u naučnoj oblasti nomadskog stočarstva. Iako oni nisu bili svjesni toga, nomadski stočari su uvijek bili ekolozi i praktičari neuravnoteženih ekosistema.

Mnogi razvojni projekti, čiji je cilj modernizacija i kontrola nomadskog stočarstva, propali su tokom godina zato što nisu pojmili način na koji taj dinamični sistem funkcionira. Nametali su fiksna, tehnička rješenja pokušavajući kontrolirati varijabilnost pravljenjem ograda, izvora vode, uvođenjem egzotičnih pasmina životinja i tako dalje. Međutim, pokušaj stabilizacije i kontrole dinamičnog sistema kao rezultat nije imao povećanje produktivnosti kakve su mislili da će imati. U usporedbi s tim, nomadski stočari ne pokušavaju eliminirati promjenjivost – oni je iskorištavaju. Kako bi uspjeli u tome, neophodna je vještina i praksa, i često veoma sofisticirane stočarske prakse zahvaljujući kojima životinje sakupljaju hranjive tvari iz biljaka koje uzgajaju kako bi povećali proizvodnju širom raznolikih i promjenjivih predjela. Pojedini dijelovi pašnjaka možda su posebno važni – oni predstavljaju posljednja utočišta za hranjive ispaše na kraju sušne sezone – dok seljenje pastira tokom sušnih i vlažnih razdoblja ili ljetnih i zimskih ispaša omogućava krdima i stadima da iskoriste sezonske selidbe.

Kada se ovaj pažljivo usklađeni sistem naruši, proizvodnja opada i tako i sredstva za život počinju oskudijevati. Uzrok svega ovoga vrlo često je takozvani „razvoj“. U planinama Amdo Tibeta, kineska vlada ulaže ogromne svote novca u „modernizaciju“ područja nomadskog stočarstva. No da li ovo predstavlja napredak? Kroz različite projekte nastaju novi putevi, nastanjuju se sela, proširuju zaštićene i turističke zone, kao i privatizirana, ograđena područja za ispašu. Dok su neke od ovih promjena dobrodošle zato što donose nove oblike zarade i širenja tržišta, one bi u isto vrijeme mogle narušiti srž sistema proizvodnje nomadskog stočarstva. Baš kao što Apa Tselo iz Kokonora na Amdo Tibetu kaže:

Oni (vlada) su nam dodijelili kuće blizu gradskog područja, sa tek asfaltiranim putem do naših vrata. Ali šta je s našim stomacima? Nema pašnjaka za našu stoku, šta onda možemo učiniti kako bismo nahranili stoku i nas same? Koja je svrha kuće kad ne možemo učiniti ništa kako bi spriječili izgladnjivanje stoke i nas samih?

Širom Amdo Tibeta, nomadski stočari razmišljaju o tome kako moraju prilagoditi način brige o stoci i pregovarati s vladinim službenicima. Na kraju, moraju pronaći načine da dozvole kretanje životinja, kako bi im osigurali ispašu i kako bi svi imali mlijeko i sir. Seljenje jakova između ljetnih i zimskih pašnjaka moglo bi postati još teže kako vlada oduzima zemlju ili podiže ograde. Najbolje prolaze ona sela koja, čak i uz ograničenja vladinih pravila, mogu zadržati neki oblik korištenja pašnjaka na nivou zajednice.

Nomadski stočari tako iskorištavaju “neuravnotežene“ ekosisteme u kojima se nikada ne može dostići stabilnost ili balans, s obzirom na to da stalno dolazi do narušavanja reda. U zavisnosti od okoline, to može biti suša, poplava, bolest ili pojava štetnih organizama ili velikih snježnih padavina, a nekada i kombinacija ovih pojava. Predviđanja su nemoguća, a klimatske promjene sve više povećavaju promjenjivost i nesigurnost.

Bilo je sofisticiranih pokušaja razvijanja sistema „pravovremenih upozorenja“ i „odgovora na rizik od katastrofe“ ukorijenjenih u modelima za predviđanje budućih događaja, a koje vlade i vladine agencije mnogo vole. No, unatoč ovim pokušajima, nomadski stočari i dalje ne znaju kada će nastupiti katastrofa niti kakav će biti njen utjecaj i razmjere. Iznenađenje i prilagođen odgovor na okolnosti koje se ubrzano mijenjaju zbog toga moraju biti osnovne karakteristike nomadskog stočarskog života.

Ključni principi odgovora nomadskih stočara na neizvjesnost i stvaranje pouzdanosti uključuju fleksibilno prilagođavanje, stalno učenje i zajedničko upravljanje. Nomadski stočari su svjesni da prava opasnost leži u potpunom neznanju. Kako bi ublažili efekt vanjskih šokova, oni iskorištavaju promjenjivost kao izvor produktivnosti i prihvataju neizvjesnost kao dio života.

Šta onda nomadski pastiri mogu pokazati svima nama – uključujući i bankarima – dok se borimo sa neizvjesnošću i neznanjem? Uvid o ovome dobivamo iz PASTRES-a („Pastoralizam, neizvjesnost, otpornost: Globalne lekcije sa margina“), programa koji uključuje grupu stručnjaka iz polja društvenih nauka – antropologe, ekonomiste, agronome i ekologe koji rade sa nomadskim stočarima od Amdo Tibeta i Indije u Aziji do Etiopije, Kenije i Tunisa u Africi i Sardinije u Evropi. Od posebnog nam je interesa odgovor nomadskih stočarana neizvjesnost u različitim područjima, tržištima i institucionalnim i administracijskim dimenzijama. Sigurni smo da mogu mnogo čemu podučiti svijet koji je sve više međusobno povezan, međuzavisan i na neke načine krhkiji nego ikada.

U kontekstu nomadskog stočarstva, mreže i društveni odnosi igraju važnu ulogu u načinu na koji se odgovara na neizvjesnost. U prošlosti su u središtu ovih veza bile tradicionalne rodbinske veze – na primjer, segmentarna društva u Istočnoj Africi. Iako su i dan danas rodbinske i klanske veze bitne, pojavili su se i drugi oblici društvene solidarnosti – crkve, džamije, hramovi i manastiri su postali ključni, kao i grupe za samopomoć i uzajamnu pomoć koje nastaju iz formalnih projekata i programa koje podržavaju vlade i humanitarne organizacije. Povezivanje identiteta sa etničkom grupom sve više se zamjenjuje drugim društvenim identificiranjem, kako se žene, mladi ljudi i ostali udružuju i pokreću. U društvima sve većih nejednakosti – gdje postoji velika razlika između siromašnih i bogatih – svaka etika egalitarizma koja je postojala u prošlosti mora biti zamijenjena novim oblicima solidarnosti.

Kada dođe do suša i drugih katastrofa, prva reakcija nomadskih stočara je seljenje. Danas je prisutno još više izazova: privatiziranje zemlje, ulaganja u enklave ili nova područja za očuvanje koja isključuju ljude, ograde koje cjepkaju nekada otvorene krajolike. Selidbe na nekada važne pašnjake tokom sušne sezone više nisu moguće, iako je mobilnost i dalje od ključne važnosti za sticanje sredstava za život nomadskih stočara. Zbog svega pomenutog izrodili su se novi odnosi i mreže, zajedno sa upotrebom tehnologije koja ovo olakšava.

Na primjer, u Isiolu u sjevernoj Keniji, nomadski stočari iz područja Borana koriste mobilne telefone kako bi sa drugima raspravljali o tome gdje ima trave i vode. Umjesto što bi danima pješačili u potrazi za pašnjacima, sada zapošljavaju mlade sa motorima da idu i izviđaju za njih. Kada se u ranoj 2020. godini pojavila najezda skakavaca koji su uništavali pašnjake, stanovnici oblasti Boran organizirali su vozače motora kako bi otjerali insekte sa dragocjenih područja na pašnjacima. U Kaču u Gudžeratu u Indiji, nomadski stočari iz plemena Rabari moraju se sve ubrzanije kretati između sušnih pašnjaka i seoske zemlje, gdje se životinje mogu hraniti ostacima žetve. Ovo znači da se moraju potruditi da izgrade odnose sa poljoprivrednicima koji dozvoljavaju određenim grupama nomadskih stočara i njihovim životinjama da budu na njihovim poljima. Veze i komunikacija su ključni jer je međuljudski odnos neophodan čak i u slučajevima kada se radi o različitim jezicima, narodnostima i društvenim životima.

U Sardiniji u Italiji, nomadskim stočarima je tokom pandemije COVID-a 19 bilo teško prodati ovčje mlijeko. Ograničenja kretanja su im onemogućila putovanja, a velika skladišta su često bila zatvarana ili su kupovali mlijeko po mnogo nižim cijenama. Turizam je propao, a prilike za prodaju domaćih proizvoda u nekadašnjim odredištima za odmor su nestale. Bilo je neophodno stvoriti alternativna tržišta kako se mlijeko ne bi pokvarilo. Nastali su lokalni lanci trgovina, posebno za sir, a platforme za internet prodaju su pomogle da proizvodi dođu do šireg tržišta.

Vanjske intervencije – bilo da se radi o suši ili pandemiji – prate određene „događaje“ i uključuju niz isplaniranih mjera „upravljanja rizikom“ koje su obično označene bojama ili su numerirane. Prognozama se procjenjuje vjerovatnoća određenog događaja i pretpostavlja se da na osnovu predviđanja i prethodnih iskustava možemo predvidjeti ono što će se desiti. Administrativni sistemi se na ovaj način pripremaju kako bi organizirali intervencije – od „planova pripravnosti“ do „timova za brzo djelovanje“.

No ipak hijerarhijski, administrativno uređeno vrijeme upravljanja vanrednim i kriznim situacijama mora biti prilagođeno kompleksnijim, uvjetnim, tokovima svakodnevnog života u uslovima nomadskog stočarstva. Nomadski stočari rade sa veoma raznolikim resursima za ispašu širom ogromnog područja sa krdima i stadima. Način na koji oni doživljavaju vrijeme, dnevno i sezonsko, može biti dosta drugačiji od načina na koji ga doživljavaju planeri i upravnici.

U pastirskim područjima ključna organizacija rada uključuje sezonsku selidbu muškaraca i dječaka širom pašnjaka sa unajmljenim pastirima. Žene i djevojčice mogu ostati u blizini kampa, koji je ponekad smješten u selima, i fokusirati se na mužnju krava, čuvanje teladi i uzgoj ovaca i koza. Svi oni sezonsko vrijeme i svakodnevni život doživljavaju na različite načine.

Ubrzani ritam „modernog“ života, koji se prikazuje kroz medije i sveprisutne pametne telefone, naizmjence se isprepliće sa pastirskim vremenom. Za nomadske stočare, protok vremena nije jedan događaj već tok, i doživljavaju ga drugačije od nositelja razvojnih projekata. Sjećanja na prošle suše, snježne padavine i izbijanja bolesti stalno su prisutna, dok su očekivanja u vezi sa budućnošću također oblikovana dubljim kozmologijama. Modernističke vizije „kontrole“ kroz tehnokratska uređenja se raspadaju u stvarnom životu. Umjesto toga primjenjuje se niz razmatranja – sredstva za život, duhovna vjerovanja, povezanost s prirodom ili emocionalnim stanjima – sve to postaje bitno. Sve ovo može utjecati na onoga ko to čini, ono što se čini i kada se čini.

Nomadski pastiri moraju kombinirati široko znanje sistema, koje se oslanja na prešutno, iskustveno znanje, kao i na formalnije izvore. Uvijek moraju istražiti horizonte radi mogućih prijetnji, sjećajući se prošlih iskustava i dubljih priča, dok se u isto vrijeme prilagođavaju neposrednim, praktičnim i lokalnim izazovima tog trenutka. Tako da kada raspravljaju o izazovima upravljanja pašnjacima i uzgajanju vrijedne „gljive gusjenice“ (lat. Ophiocordyceps sinensis) – tradicionalnog lijeka koji raste na planinskim pašnjacima u Amdo Tibetu u Kini – nomadski pastiri moraju imati veliko znanje o cjelokupnom tržištu gljiva, stanju u kojem se nalaze pašnjaci i kome pripada određeni dio zemlje.

Moraju primijeniti svoje znanje da bi se uskladili sa dogovorenim uslovima kontrole zemlje kako bi se izbjegla prekomjerna žetva. U isto vrijeme moraju osigurati da lokalno stanovništvo ima koristi, i da njihovi jakovi i ovce i dalje mogu nastaviti pasti. U slučaju Golok naroda u Amdo Tibetu, lokalni samostan igra ključnu ulogu u upravljanju resursima i koordiniranom prijenosu znanja. Ovdje se budistički vjerski savjet kombinira sa tvrdoglavim procjenama tržišta i politikama upravljanja zemljom, dok se različiti pojedinci bore za kontrolu vrijednih resursa. Tehnokratski sistem donošenja odluka zasnovan na prostim algoritmima, ma koliko bio dobar taj model, nikada ne bi funkcionirao.

Baš kao i svi oni koji se suočavaju sa neizvjesnošću, nomadski stočari streme ka pouzdanosti, iako je promjenjivost u širim kontekstima prihvaćena kao norma. Pouzdanost nastaje kroz primjenu različitih znanja i praksi, korištenja tehnologija i isprobavanja alternativa – svrha svega ovoga je smanjivanje rizika koji predstavlja promjenjivost. Cilj je izbjeći zamke potpunog neznanja dok sve vrijeme žive u neizvjesnosti. Za sve ovo neophodna su ljudska umijeća, iskorištavanje društvenih veza i pregovaranja o alternativnim rješenjima.

Nomadsko stočarstvo se može posmatrati kao „infrastruktura“ – koja donosi dobra i usluge različitim ljudima u kompleksnim okvirima djelovanja. Posmatranje nomadskog stočarstva na takav način pomaže nam kako bismo porazmislili o tome kako stvoriti pouzdanost – baš poput projektiranja sistema za, recimo snabdijevanje jednog grada strujom ili vodom. U takvim okolnostima, pouzdanost nastaje iz umreženih praksi različitih pojedinaca, vrlo često igrajuću posredničku ulogu među različitim izvorima znanja. Isto je slučaj i u kontekstu nomadskog stočarstva. Bilo da se radi o monahu u tibetskom samostanu ili o trgovcu na tržnici u Istočnoj Africi, ljudi koji imaju širu sliku i lokalno znanje su nezamjenjivi. Povjerljivi su i imaju dobre veze u zajednici i mogu komunicirati među grupama što omogućuje brze, efikasne i prilagodljive odgovore. Iako su neopjevani i neprimijećeni heroji, nomadski stočari predstavljaju ključnu kariku u lancu učinkovitih odgovora na neizvjesnost.

Ključne kvalitete koje omogućavaju nomadskim stočarima da rade u tako otpornom sistemu nude neke od ključnih lekcija današnjem svijetu, uključujući i bankarima koji rade u globalnom finansijskom sistemu. U nastanku finansijskog kraha 2007-2008. godine i razdoblju nakon toga, ispostavilo se da je krah bio posljedica pretjeranog oslanjanja na kompleksne algoritme i modele u sve više među-povezanoj mreži odnosa koji su postali dominirani ubrzanom elektronskom razmjenom. Bankari su ignorirali neizvjesnost i neznanje je preovladalo. Izjednačili su budućnost sa sadašnošću i prikazali je kao nešto što se može izračunati kroz njihove modele pretpostavki, no zanemarili su nestabilnost i nepredviđene situacije. Nomadski stočari znaju da su ovo neizbježne karakteristike kompleksnih sistema.

Andrew Haldane, glavni ekonomist Engleske Banke je 2009. objasnio kako je došlo do sistemske nesigurnosti:

Sekuritizacija je povećala dimenzionalnost i samim time i kompleksnost finansijskih mreža. Čvorovi su se povećavali i međusobna povezanost među njima se umnožavala. Finansijske zavrzlame postale su česte i dobro prikrivene. Kao rezultat, moglo se samo nagađati o tačnom izvoru i mjestu tih tvrdnji. „Pratimo vođu“ postala je omiljena fraza slijepaca … koja je prouzrokovala sve veću nesigurnost širom čitavog sistema.

Regulatorni sistemi koji su upravljali bankarstvom prije kraha vjerovali su u sposobnost predviđanja, upravljanja i kontrole. Ti kompleksni algoritmi i modeli koji su se nalazili iza bankarskih sistema izazvali su ozbiljne probleme. Što se tiče trgovanja kompleksnim izvedenim finansijskim instrumentima u globalnoj razmjeni koja se odvija u nanosekundama na brzim računarima, niko nije imao pojma šta se događa u stvarnom vremenu, a promjenjivost u jednom dijelu mreže širila se veoma brzo. Prema Haldaneu, u počecima finansijskog kraha, mnogi bankari su imali „pretjeran osjećaj kontrole i znanja“.

Regulatorni modeli mjerili su rizik, no nisu obuhvatili neizvjesnost, neznanje i iznenađenje. Oslanjanje na tehnička rješenja u tržišnoj razmjeni, širom veoma kompleksnih mreža, u vremenskim okvirima koje niko nije mogao razumjeti, značilo je da su bankari izgubili iz vida ljudsku, društvenu pozadinu tržišne razmjene.

Upravo one ključne karakteristike odgovora nomadskih stočara na neizvjesnost – oslanjanje na različite izvore znanja, prilagodljivo učenje kroz mreže, i odnos prema neizvjesnosti kroz društvene veze, na primjer – nisu bili primjenjivani u načinu na koji se upravlja svjetskim finansijskim sistemom. Modeli mogu biti korisni, ali samo ukoliko se kombiniraju sa iskustvenim i prešutnim znanjem. Kako bi kompleksne mreže međusobne razmjene funkcionirale neophodno je lično iskustvo, emocionalna inteligencija i zajedničko učenje. Tehnologije imaju ulogu u komuniciranju i olakšavanju procesa posredovanja, no one ne mogu zamijeniti ljudske komponente. Pouzdanost mora nastati iz društvenih odnosa i pregovaranja, a ne iz sistema upravljanja definiranog s vana, s obzirom na to da različita ljudska gledišta, kulture i prakse, formirana iskustvima i sjećanjima, oblikuju odluke. Sve ove varijable funkcioniraju u velikom i kompleksnom finansijskom sistemu ali isto tako i u društvima nomadskih stočara.

Oni koji promišljaju o lekcijama koje se mogu izvući iz finansijske krize često preporučuju promjenu fokusa sa uskih oblika vanjske regulacije i oslanjanje na nejasne i veoma kompleksne modele utemeljene na riziku. Ovo bi onima koji se bave nadzorom finansijskih razmjena omogućilo da pristupaju sa više razboritosti i sposobnosti prosuđivanja, i podstaklo priznavanje neizvjesnosti u stvarnom vremenu. Promišljanje o različitim opcijama je neophodno u slučajevima kada je neizbježno susretanje sa nepotpunim informacijama. Pružanje prostora potencijalnim neočekivanim događajima može pospješiti sagledavanje šire slike, čime bi se moglo izbjeći opsesivno pridržavanje regulatornih propisa. Istovremeno, ovaj pregledniji pogled mora biti popraćen raščlanjivanjem finansijskih mreža među trgovcima i bankama, na manje, povezane jedinice, tako da ljudske interakcije i veze mogu biti olakšane i podržane, i uočene nadolazeće krize.

Ovaj izvrstan savjet, koji se može primijeniti na sve kompleksnijim odgovorima na katastrofu, isto tako je mogao spasiti mnoge živote tokom pandemije COVID-a 19. To je jednako tako niz principa organizacije koji nomadski stočari dugo primjenjuju, i koji je ključan za njihove dobro ispraksirane rutine na pašnjacima širom svijeta.

Vjerovatno glavna lekcija iz bankarske krize, kao i iz pandemije COVID-a 19, jeste ta da će pokušaji potpune kontrole uvijek propasti. Tokom stoljeća nomadski stočari su naučili na usklađeniji, brižljiviji, zajednički pristup, podržavajući adaptivno učenje, oslanjajući se na različite izvore znanja koji vodi ka usklađenijim, fleksibilnijim odgovorima koji će im omogućiti opstanak. Nomadski stočari imaju stvarne lekcije za svakoga ko se nalazi u neizvjesnim situacijama. Oslanjanje na isključivo tehnokratska, upraviteljska rješenja – bilo da se radi o bankarskim algoritmima ili magičnim rješenjima za kontrolu zaraze – je neumjesno, baš kao i lažna sigurnost koju pružaju modeli za predviđanje koji isključuju neizvjesnosti i potpuno neznanje.

Umjesto toga, za izgradnju oblika odgovornosti na berzi, u mjestu koje se suočava sa pandemijom ili na pašnjacima na kojima su nomadski stočari, neophodne su veze i odnosi od povjerenja i osjećaj solidarnosti i zajedništva. Ovo se može učiniti idealističnim, ali to je ono što se dešava kada stvari funkcioniraju. Banke koje su imale mreže trgovaca koji su se međusobno poznavali – makar to bilo samo preko telefona – bolje su prolazile, dok su ona mjesta koja su se najbolje borila sa pandemijom bila ona koja su se oslanjala na lokalna razumijevanja, kolektivnu akciju i zajedničku podršku, radeći širom različitih mreža od lokalnih grupa do vlada i naučnika. Isto se primjenjuje i u područjima nomadskog stočarstva. Bez idealiziranja egalitarnog društva, važnost mreža, lične razmjene, izgradnja povjerenja kroz integriranje u lokalne institucije su važni – čak i ako izgledaju veoma drugačije od prošlih vremena. Ljudski kontakt je uvijek bio ključan.

Danas neizvjesnosti vladaju svijetom. Bilo da se radi o klimatskom haosu, pandemijskim oboljenjima ili ekonomskoj promjenjivosti, sve to ima značajan uticaj na naš svakodnevni život. Zanemarujući ovo i pretpostavljati da neizvjesnosti mogu biti kontrolirane i upravljane kroz političke tehnologije predviđanja i upravljanja rizikom je pogrešno i opasno. Umjesto toga, neizvjesnosti moraju piti prihvaćene kao dio svakodnevnog života; previše socijalne distance može biti opasno. Iako ne bismo trebali odbaciti napretke u sistemima modeliranja ili ranog upozorenja, ne bismo trebali zaboraviti na važnost raznolikih znanja i emocija u provedbi akcijskog plana. Ispresijecani vremenski okviri koji sadašnjost i budućnost provode kroz različite pravce; procesi pregovaranja i prilagođavanja koji rezultiraju u fleksibilnim, pokretnim odgovorima kako bi se proizvela pouzdanost; odnosi povjerenja i umrežene komunikacije koji dopuštaju inicijative za saradnju. Nomadski stočari širom svijeta podučili su nas da su ovo neke od ključnih lekcija nastalih iz života sa neizvjesnošću.

Sve ove lekcije imaju još veći odjek. Kao što je sociolog Zygmunt Bauman rekao, živimo u „fluidnim vremenima”, nesigurnost je dio ljudskog stanja i prema sociologinji Helgi Nowotny, sve je „zapisano u našem scenariju života”. Kako se svi suočavamo sa neizvjesnošću u današnjem kompleksnom i turbulentnom svijetu, mogli bismo naučiti par stvari od nomadskih stočara koji nastavljaju upravljati neizvjesnošću dubokim znanjem i uvježbanim vještinama.

S engleskog prevela: Amina Turudija