Zemlja s najmanjim padom BDP-a u Europi 2020. bila je – Srbija

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Izgledno je da će Srbija biti europski prvak u pandemijskoj 2020. s padom BDP-a za samo 1%. Hrvatski BDP pao je za 8,4%.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Izgledno je da će Srbija biti europski prvak u pandemijskoj 2020. s padom BDP-a za samo 1%. Hrvatski BDP pao je za 8,4%. U usporedbi sa zemljama u takozvanoj regiji koje su zabilježile manji pad od Hrvatske (Slovenija i BiH od 5 do 5,5%), srbijanski pad je također spektakularno mali. Crnu Goru, koja će ući u zonu dvoznamenkastoga pada, ne treba dalje niti spominjati (još veća ovisnost o turizmu od Hrvatske). Makedonskih -4,9% je u rangu sa Slovenijom i BiH. Brojke za Albaniju, Bugarsku i Rumunjsku su također oko -5%, tako da srbijanskih -1% i u široj jugoistočnoeuropskoj usporedbi izgleda, možemo to slobodno reći – spektakularno.

I dok je na spomen Srbije domaćoj javnosti najvažnije što Aleksandar Vučić misli o malvaziji, a on sam o tome mijenja mišljenja uzrokujući valove emocija među Hrvatima, pravo pitanje glasi: u čemu je tajna malog pada gospodarske aktivnosti u Srbiji, a ako bi se takvi trendovi nastave što to znači za ukupne političke i gospodarske odnose u jugoistočnoj Europi u budućnosti?

U razdoblju od oko dva desetljeća, približno od 1993. do 2015., dominantna gospodarska uloga Hrvatske spram jugoistoka uzimana je gotovo kao aksiom: Hrvatska je bila pobjednik u ratu; visoku inflaciju smo srušili 1993./94. i ušli u razdoblje ekonomskog rasta dok je Srbija još godinama grcala u financijskim i ekonomskim poteškoćama; nakon pada Miloševića na trenutak se činilo da Srbija kreće putem ekonomske i političke liberalizacije, ali premijer Đinđić je ubijen 2003. Uslijedilo je dugo razdoblje ekonomske i političke nestabilnosti, dok je Hrvatska rasla.

Od 2009. nadalje produljen je dojam gospodarske superiornosti Hrvatske, ponajviše zahvaljujući zvučnim akvizicijama koje su hrvatske kompanije imale u zemljama na prostoru bivše države, a prisutnost hrvatskih proizvoda na u dućanima širom jugoistoka bila je sve veća. No, nešto se ipak promijenilo: Hrvatska je ušla u šestogodišnju krizu iz koje je izašla tek 2015. (najviše zahvaljujući ulasku u EU). Izašla je visoko zadužena, ekonomski, socijalno pa i politički iscrpljena dugotrajnom krizom, a sve je bilo praćeno velikim valom emigracije koji je doveo do rasta famoznog BDP per capita; zbog pada onog „capita“ (ako dijelite BDP s brojem stanovnika omjer može rasti i zbog pada nazivnika). Kada Zoran Milanović kao premijer drži govor na Trgu Bana Jelačića povodom ulaska u EU 2013., on spominje Hrvatsku kao zemlju od četiri i pol milijuna ljudi, što je bio iskaz njegova pretjerivanja (ni tada nas nije bilo toliko), ali vjerojatno ni on nije očekivao da će nas na popisu koji slijedi 2021. biti oko četiri (milijuna).

Ni u Srbiji nije puno bolje u demografskom smislu. Eurostat procjenjuje da se broj stanovnika Srbije u istom razdoblju smanjio sa 7,18 na 6,93 milijuna. Pad ipak nije ni izbliza kao u Hrvatskoj. Jedan od razloga je gospodarski rast koji se u tom razdoblju znatno ubrzao, a dio neformalnog sektora, koji je preživljavao, preselio se u uređeniju i prema izvozu sve više orijentiranu službenu ekonomiju.
Međutim, Srbija je do pred nekoliko godina toliko gospodarski zaostajala da je mogućnost da se bilo što bitno promijeni u nekoliko godina ravna nuli.

Godine 2010. srbijanski realni BDP per capita nalazio se na 39% prosjeka EU-27. Do 2019. konvergirao je za samo 2 postotna boda dostigavši 41%. To je još uvijek za više od trećine manje od hrvatskih 65% (do toga smo se doslovce dovukli s 60% 2010. najvećim dijelom zahvaljujući spomenutom padu „capita“). S obzirom na pandemijsku nevolju, koja je osobito snažno pogodila turističku Hrvatsku, godine 2020. Hrvatska će pasti na oko 63% europskoga prosjeka, a Srbija doći na oko 43%, pa bi u slučaju dugoročno bržeg rasta za 2 postotna BDP-a svake godine, Srbija Hrvatsku dostigla negdje u toku 2040. godine.

To se doima kao daleka budućnost. No, tema o relativnoj razini razvoja Hrvatske i Srbije ipak je intrigantna. Postavlja se pitanje ima li Srbija potencijala da dva desetljeća raste za 2 postotna boda brže od Hrvatske u prosjeku godišnje. Kao što ćemo vidjeti, to nije nimalo lako; zemlje jako teško sustižu više razvojne klubove, a razlozi su brojni.

Glavno obilježje gospodarstva Srbije u proteklih nekoliko godina veliki je rast investicija i izvoza. Nakon pada Slobodana Miloševića zemlja je bila iscrpljena i izolirana s robnim izvozom oko 20% BDP-a i zanemarivim izvozom usluga. Usluge i dalje nisu bitan dio srbijanskoga izvoza, no robni izvoz je prešao 50% BDP-a. Iako se u nas uglavnom zna samo za Fiatovu investiciju u Zastavu, izvoz je prilično diversificiran. Prema indeksu ekonomske kompleksnosti koji iznosi 0,78, Srbija je 39. najkompleksnije gospodarstvo svijeta, a Hrvatska je na 37. mjestu s 0,85. Tu smo negdje. Glavni tamošnji izvozni proizvodi su žica, gume, kukuruz, vozila i željezo, no najvažniji podatak glasi da je srbijanski robni izvoz dostigao 20 milijardi dolara, što prelazi iznos hrvatskog robnog izvoza. Donedavno to nije bilo tako.

Kada se izvoz gleda po industrijama, na prvom mjestu je neksus poljoprivreda – prehrambena industrija (ukupno oko 3,5 milijarde dolara izvoza), ali tu su s više od milijardu dolara godišnjeg izvoza pojedinačno guma i plastika, metali, električna oprema, strojogradnja i vozila. Namještaja se izveze više od 600 milijuna dolara. Usporedbe radi, hrvatska industrija namještaja izveze jedva polovinu toga iznosa.
Glavni trgovački partneri su, kao i Hrvatskoj, Njemačka, Italija i BiH, no na sljedećim mjestima počinje razlika jer ih u Srbiji zauzimaju Rumunjska i Rusija, dok su u Hrvatskoj u prvih pet Austrija i Slovenija (točnije, BiH je iza njih, peta). Te razlike u srbijanskom slučaju ne donose osobite prednosti sve dok Rusija stagnira pod sankcijama, iako, treba reći, rumunjski potencijal rasta je nešto veći nego austrijski i slovenski, što može povući izvoz (kao i oporavak Rusije, što za sada nije izgledno iako bi rast cijena energenata mogao pogodovati toj zemlji). I aktualni rast cijena hrane na svjetskom tržištu mogao bi u fazi oporavka od krize snažno pogoniti najvažniji srbijanski izvoz poljoprivrednih proizvoda i prehrambene industrije (ukupno oko 3,5 mlrd USD), ali i u Hrvatskoj taj gospodarski kompleks izvozi oko 2,5 milijarde dolara, pa mogući pozitivan utjecaj ne bi zaobišao ni naše gospodarstvo.

Rastući izvoz u Srbiji praćen je dvoznamenkastim stopama rasta investicija (prije korone), za koje se očekuje da će se nakon korona-pauze u naredne dvije godine nastaviti. Radi se o privatnim investicijama koje su prilično diversificirane, no prirast je ipak pod snažnim utjecajem početka realizacije razglašenog projekta Beograd na vodi. Ugovor za izgradnju kompleksa navodno je težak 3,5 milijarde eura, ali kroz dugi niz godina, pri čemu se najveći dio financira arapskim kapitalom iz Emirata. Riječ je o tipičnom mega-projektu kakvi u autoritarnim i hibridnim političkim režimima (ili nedovršenim demokracijama ako vam je tako draže) često završavaju loše, s puno afera, korupcije i novca na privatnim računima. Hrvatska je svoj politički graditeljski boom te vrste imala 2000.-2008. (cestogradnja, sportske dvorane i rezidencijalna gradnja) i tada je novi val transformirane post-komunističke korupcije definitivno učvršćen zbog čega i danas trpimo posljedice. Veliki graditeljski boom-ovi u pravilu ne dovode do trajnog rasta produktivnosti ako su koncentrirani u manjem broju projekata pod pokroviteljstvom politike, pa taj dio rasta investicija možemo zanemariti – neće donijeti Srbiji neku osobitu trajnu prednost.

To nas dovodi do ključne slabosti Srbije, koja će još dugo tu susjednu zemlju držati u klopci srednje razine razvoja. Riječ je o slabim institucijama. Naime, iz teorije i empirije razvoja dobro je poznato da je za ulazak u klub najrazvijenijih država potrebna i razvijena demokracija. Singapur je ušao u klub i bez ozbiljnijeg razvoja političke demokracije, ali ima pravnu državu i izrazito efikasnu administraciju uz nizak stupanj korupcije. Ostali u tom klubu su i razvijene demokracije. A druga brzorastuća azijska gospodarstva, počevši od Kine, i dalje nemaju izgleda uskoro izbjeći zamku srednje razine razvitka i riješiti problem institucija, što je slično kao u Srbiji (za koju je i Kina važna zbog tradicionalno boljih odnosa no što ih, unatoč pokušajima približavanja, ima Hrvatska). Naravno, kineska hi-tech IT diktatura možda pronađe formulu koja će riješiti problem razvojne zamke u sljedećih 10-tak godina, no takvo bi rješenje bilo teško primjenjivo na Srbiju koja je ipak europska, a ne azijska država.

Iluzija o razvijenoj Kini plod je njene mnogoljudnosti i projekcije moći o kojoj je prošle godine na Labu pisao Kristijan Kotarski (Kineska ranjivost unatoč projekciji snage). Ne treba zaboraviti da je realni BDP Kine po stanovniku 2018. godine iznosio oko 13,000 stalnih dolara, a Srbije 14,000 (izvor: Maddison Project), tako da, vjerovali ili ne, Srbija je još uvijek razvijenija zemlja od Kine. Vjerojatno ne zadugo.
Glavna poruka ovog teksta je da se Srbija u ekonomskom smislu budi. Pokazuje znakove ekonomskog života i ima priliku. Njezina glavna prednost je u izvoznom sektoru, što je ujedno i velika prilika, jer tri zemlje u protekla tri desetljeća uspjele su transformirati (i reindustrijalizirati) svoja gospodarstva na temelju kombinacije konkurentnog troška rada, industrijskog naslijeđa i privlačenja stranih ulaganja, za što i Srbija ima potencijale. Govorimo o Češkoj 1990-ih, Slovačkoj 2000-ih i Rumunjskoj 2010-ih. Srbija bi možda mogla postati četvrta europska zemlja u tom nizu 2020-ih, no ona na tom putu nailazi na bitna strukturna ograničenja.

Prvo, sve tri spomenute države uspjele su s izvozno vođenim rastom u kontekstu očekivanja ulaska i samog ulaska u EU. Srbija ima status kandidata, no njezina (geo)politička praksa sjedenja na više stolaca, još uvijek neriješeno pitanje Kosova (u smislu unutarnje politike) i upitni demokratski standardi, EU perspektivu čine neizvjesnom. Osobito kada u samoj EU ima većih briga od sljedećeg vala proširenja na jugoistoku, pa zasad nema izgleda da bi netko iz Bruxellesa mogao ozbiljno pogurati Srbiju.

Kada je riječ o sjedenju na više geopolitičkih stolica, taj problem se (izgleda) reflektira i u kratkom roku. Riječ je o cijepljenju. Srbija se odlučila na rano i masovno procjepljivanje ruskim i kineskim cjepivima, no kao što slika jasno pokazuje – bez rezultata. Razlika između situacije u Srbiji i neusporedivo slabije procijepljenoj Hrvatskoj je frapantna i tek treba vidjeti hoće li aktualni problemi s pandemijom u Srbiji značajnije oštetiti očekivani ekonomski oporavak.

Drugo, autoritarni politički režim Aleksandra Vučića nije baš poželjan partner čiji bi glas bio pojava koja bi u europskim prijestolnicama bila dočekana raširenih ruku nakon muka s Viktorom Orbanom. To vrijedi bez obzira na neke „tradicionalne veze“ koje se u politici često prenaglašavaju (npr. s Francuskom – Macron je ipak prvo lice europskih liberala, pa dok je on u Elizejskoj palači, na taj stol Vučiću se ne isplati staviti preveliki ulog; izbori u Francuskoj su 2022.).

Kada se razmišlja o razlikama između Hrvatske i Srbije (što se sve rjeđe čini), jedna od najvećih pogrešaka u konceptualizaciji razvoja je ideja da političke institucije nisu bitne, da je jedino važno biti „efikasan“ (npr. brzo dogovoriti neku privatnu investiciju na javnom zemljištu) i da kombinacija investicija i izvoza može reindustrijalizirati zemlju i donijeti brz ekonomski rast. U tu se priču kod nas najčešće uplete kuknjava o turizmu, rentijerstvu, „nizozemskoj bolesti“, zbog koje, navodno, prerazvijeni turizam guši razvoj drugih djelatnosti. Međutim, to je posve pogrešna perspektiva; ne bi na Hvaru, da nema turizma, nastale tvornice avionskih motora ili plantaže Googleovih servera, nego bi najpoduzetniji i najproduktivniji Hvarani iselili drugamo, osobito mlađi. Stoga relativan položaj Hrvatske i Srbije treba sagledati malo pažljivije, izbjegavajući misaone klišeje koji se repliciraju u medijima kada se ponavljaju standardne priče o reindustrijalizaciji i izvozu.

Trajan i brz rast na razini razvoja na kojoj se nalazi Hrvatska, koja je i dalje oko 50% razvijenija od Srbije i Kine (podijelite 63% s 43%), ne može se zasnivati na trokutu izvoz-strane investicije-efikasnost (nizak trošak rada). Kao što je Češka nakon pada socijalizma prvo iscrpila taj model, pa onda išla dalje kroz rast inovacija i kompleksnosti gospodarstva, tako i Hrvatska ne može ići s 63% prema 80% na bazi recepata koji su (možda) upotrebljivi u Srbiji. Kompleksnost, diversifikacija, inovacije, kreiranje specifičnih proizvoda više dodane vrijednosti, sve je to poznato i stoput rečeno, ali to je doista jedini recept za daljnju konvergenciju na razini razvoja na kojoj se sada nalazimo. To ne može biti zamijenjeno osloncem na industriju srednjeg stupnja kompleksnosti i jeftinu radnu snagu. Hrvatska specifičnost – turizam – u tom kontekstu nije problem, nego može biti dio rješenja. I Francuska, koja je razvijenija od prosjeka EU, ima snažan turizam, osobito hotelski biznis, koji je mjereno dodanom vrijednošću po radniku više od 50% produktivniji od hrvatskoga. Dakle, kao što postoje razlike od industrije do industrije, od proizvoda do proizvoda, tako postoje i razlike između turizma i turizma, ovisno o sadržaju dodane vrijednosti koja se stvara, što zavisi o inovativnosti i kreativnosti (da, i u turizmu). Osim toga, turizam može biti sjajan PR za zemlju kroz posredno privlačenje velikih investitora i menadžera u druge djelatnosti preko turizma (upoznaš zemlju kroz turistički doživljaj, a onda čuješ da u njoj postoje i dobre poslovne prilike); samo prije toga treba imati nešto za ponuditi i u djelatnostima koje su investitorima interesantne. Stoga turizam treba gledati kao potencijal, a ne kao problem.

Relativan gospodarski uspjeh Srbije zadnjih godina, što će vjerojatno potrajati još neko vrijeme, u Hrvatskoj neće pobuditi preveliku pažnju. Buđenje starog balkanskog rivalstva, odnosno njegovo seljenje na ekonomsko polje, neće imati ozbiljniji mobilizacijski potencijal na domaćem planu. Srbija je još uvijek daleko otraga, a odnosi dviju država mogu probiti do vrha medijske pažnje samo na bazi tema iz teške prošlosti (položaj Hrvata u Vojvodini, politička prošlost samoga Vučića) ili na bazi anegdota koje simboliziraju napetu prošlost (što Vučić misli o malvaziji). U takvim uvjetima previše rijetko se piše o srbijanskom (kao i makedonskom, albanskom, bosansko-hercegovačkom, rumunjskom, bugarskom, crnogorskom) gospodarstvu, iako je riječ o tržištima koja bi za nas mogla biti mnogo važnija no što su danas.

Čitajte više

Proslava Dana pobede sa pominjanjem Tita isključivo u negativnom kontekstu naprosto je budalasti performans kakve nam, raznim povodima, već odavno priređuju ovdašnji zvaničnici, ojačani prekodrinskom bratskom snagom.
Žena iz Vijetnama sa francuskim državljanstvom u svojoj 79. godini vodi pravnu bitku protiv koncerna koji su proizvodili “ejdžent orindž”. Njime je američka vojska u ratu trovala vijetnamsko stanovništvo.
Autor ovu skepsu prema državnim kampanjama, poput ove s cjepivom, povezuje s nepovjerenjem prema državi koje potječe iz razdoblja socijalizma a to posebice vrijedi za marginalizirane grupe stanovništva poput Roma.