EU u dilemi oko Sirije

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Donatorska konferencija za Siriju u Briselu donijela je samo 5,3 milijarde dolara. To je polovina sume koja je potrebna. Politička situacija u Siriji je haotična.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

EU je učinila sve kako bi zemljama donatorima približila očajničku situaciju Sirijaca nakon deset godina rata. Na dvodnevnoj donatorskoj konferenciji sa predstavnicima 50 zemalja i 30 međunarodnih organizacija nije bilo sumnje u dramatično stanje u zemlji: dvanaest miliona izbjeglica, više od polovine u susjednim zemljama, uništen zdravstveni sistem i škole, odnosno onemogućen svaki drugi pristup obrazovanju. Devet od deset Sirijaca živi u apsolutnom siromaštvu, a  hitna humanitarna pomoć potrebna je za 13 miliona ljudi. Ujedinjene nacije procjenjuju da je potrebno prikupiti deset milijardi dolara.

Međutim, na kraju se pokazalo da je došlo do masovnog “zamora donatora”. Sa 5,3 milijardi dolara prikupljena je samo polovina potrebnih sredstava, a 1,7 milijardi je došlo od najdarežljivijeg donatora – Njemačke. Više od 500 miliona eura iznova je odobreno iz budžeta EU a druge zemlje su ostale suzdržane. Na primjer, Velika Britanija je svoj ionako mali doprinos smanjila za trećinu – na 200 miliona funti.

Manje borbi ali još uvijek nema mira

“Na vojnom planu je bilo relativno mirno, ali to ne znači napredak”, rekao je visoki predstavnik EU za vanjske poslove Josep Borrell na početku konferencije opisujući situaciju u zemlji. „Pregovori u Ženevi o procesu političkih reformi praktično su zaustavljeni. Hitno je potreban progres”, dodao je Borell. Evropska unija i njene članice prikupile su dvije trećine cjelokupne pomoći Siriji u posljednjih nekoliko godina; od početka rata 2011. ova pomoć je iznosila gotovo 30 milijardi dolara.

Ali sada je pandemija korone pogoršala situaciju. Sirijska privreda je na koljenima, valuta je propala i cijene hrane su višestruko povećane. Sve ovo dovodi do “više gladi, neishranjenosti i bolesti”, rekao je Mark Lowcroft, povjerenik UN-a za humanitarna pitanja i dodao: “To je za Siriju deset godina očaja i katastrofe”.

Gostoprimstvo ima granice

Susjedne zemlje su jasno stavile do znanja da njihovo gostoprimstvo ima granice. Posebno je libanski premijer Hasan Diaba, koji je podsjetio prisutne da 60 posto svih Libanaca sada živi u siromaštvu, naglasio kako između njih i sirijskih izbjeglica vladaju napetosti. „Boravak Sirijaca u Libanu mora biti privremenog karaktera, a integracija nije cilj”. Ove riječi libanskog premijera zvučale su kao prijetnja.

Od katastrofalne eksplozije u luci u Bejrutu prošle godine, zemlja je na ivici snaga, kako u ekonomskom tako i u političkom smislu. Vlada više nije funkcionalna, ali odbija se povući. Sprema se sljedeća drama, jer 1,5 miliona sirijskih izbjeglica živi u Libanu. U odnosu na broj domicilnog stanovništva to je više nego u bilo kojoj drugoj zemlji koja je prihvatila izbjeglice. Potencijal za političke ucjene je očit.

Jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Al Safadi je umjerenijim tonom pozvao na veću podršku za oko milion sirijskih izbjeglica u njegovoj zemlji. Također je naglasio da je potrebna ne samo hitna pomoć, već prije svega škole i obuka za mlade Sirijce koji će u narednih nekoliko godina morati krenuti u obnovu svoje domovine.

Politički igrači

“Trajno političko rješenje na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a jedini je izlaz”, izjavio je zamjenik turskog ministra vanjskih poslova Sedat Önal, ali za to bi sve uključene strane morale dogovoriti zajednički kurs. Turska bi podržala mirovni proces u Ženevi ali i u Astani, gdje se on održava pod ruskim vođstvom, ali potrebna je veća “dinamika”.

Istodobno je potvrdio turski interes za sjevernu Siriju i stavio teroriste IS-a u istu ravan sa kurdskim YPG-borcima. Kurdi su se borili kao partneri SAD-a i značajno su doprinijeli vojnoj pobjedi nad terorističkom “Islamskom državom”. Ali Ankara ostaje njihov neumoljivi protivnik.

Rusija se pokazala žilavom kao najvažniji zagovarač Asadovog režima: pomoć Siriji ne bi trebala biti politizirana i uvjetovana, upozorio je zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Veršinin. Budući da većina međunarodne zajednice odbacuje bilo kakvu podršku Assadovom režimu, požalio se na “nedostatak političke volje za pronalaženjem rješenja”. Rekao je i kako dbacuje diskriminaciju sirijske vlade i sankcije protiv nje.

Američka ambasadorica pri Ujedinjenim nacijama, Linda Thomas-Greenfield, otvoreno je rekla ne: “SAD neće pružiti pomoć u obnovi bez napretka u političkom procesu”. Drugim riječima, sve dok Bašar al-Asad stoji na putu prelaznoj vladi u Ženevi, postojat će samo hitna humanitarna pomoć – a sankcije protiv režima će ostati. “11. godišnjica rata ne smije izgledati kao 10. godišnjica “, primjetila je Linda Thomas-Greenfield. “Zbog toga bi Vašington morao preuzeti političku inicijativu”.

Prethodno je propao pokušaj američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena da se Rusija nagovori na otvaranje drugih graničnih prelaza na sjeveru, između Turske i Sirije. Saradnici UN-a trenutno smiju koristiti samo jedan granični prelaz kako bi dostavili humanitarnu pomoć. O ovom spornom pitanju na ljeto će se ponovo pregovarati.

Obnova Sirije sa ili bez Asada?

U intervjuu za DW, zastupnica stranke Ljevice Özlem Demirel zatražila je ukidanje postojećih sankcija protiv Asadovog režima. „Sirijci nemaju šta jesti, nemaju bolnice i nemaju perspektivu, politika se vodi na uštrb ljudi“. Zahtijevala je da EU pomogne u obnovi zemlje. Neke organizacije za pomoć pridružile su se ovom zahtjevu i žele napustiti “doktrinu obnove bez Asada”.

Ali to nije mišljenje većine u Evropskom parlamentu – naprotiv. Predsjedavajući Odbora za vanjske poslove David McAllister naglasio je potrebu da se osigura da novac za pomoć ne bude preusmjeren na obnovu. Rekao je i kako Asadu nije mjesto za pregovaračkim stolom i da se “taj princip ne može zaobići”.

Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas drži se istog principa: “Bez značajnog političkog procesa neće biti obnove”. A to, prema mišljenju Berlina i Pariza, takođe znači da Asad mora odgovarati pred Međunarodnim sudom za masovna kršenja ljudskih prava. Ali sve dok ga Moskva štiti od toga, njegov režim je na vlasti, a pregovori u Ženevi ostaju zamrznuti.

Evropljani se pojavljuju samo kao platiše i to tek za ublažavanje najgore posljedica humanitarne katastrofe u Siriji i susjednim zemljama koje su primile sirijske izbjeglice. Međutim, politički oni sada imaju priliku tražiti solidarnost s novom američkom vladom kako bi se suprotstavili osovini Moskva-Teheran-Damask.

Čitajte više