Otadžbinski grgut sa Ozren planine

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Draško Stanivuković, bez sumnje, izrasta u novog srpskog lidera nakon Karadžića i Dodika. Karadžiċ, osuđen za genocid, čeka smrt u bajbokani, Mile mutira poput korone i možda će već sutra biti ponovo na demokratskom tenku, a srpstvu treba neko ko stalno njišti uz vjetar. Zato Srbi danas tipuju na Draška.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ljudi bez stava. Oni koji pripadaju svugdje i svakom, koji su sebe davno olakšali za svoje ja. Ako bi ih upitali ko su, bili bi baš ono što od njih očekujete da budu. Uživaju u filozofiji života koja praznologijom kritikuje nevažno, a ignoriše bitno. Ponosno govore da nemaju ni vjere ni nacije, da su tolerantiji od drugih i iznad svih podjela, kao da nas Bog nije stvorio “različitim narodima i plemenima da bi smo se upoznavali”. Kao da raznolikost ljudi i karaktera nije izraz Božije volje.

Ali postoje i drugačiji: hrabri, časni, požrtvovani, čovjekoljubivi… ljudi sa stavovima i idealima, koji su na suprotnom kraju usudnog štapa. Ja bih ih nazvao i ljudima sa Uputom. Oni su malobrojni, autsajderi i uvijek izgledaju kao gosti u vremenu u kojem žive, ali ga redovito obilježavaju. Zbog njih ima smisla voljeti čovjeka, kao Božijeg namjesnika na Zemlji.

U dodiru dvaju mikrokosmosa, onih prvih i drugih, koprene pod kojima se slave trivijalnosti a ignorišu životno važne stvari se kidaju, i mnogi od nas, bez tog zaklona, ostaju “goli”. Naša politika je odavno pod otvorenim nebom, novinarstvo u dobroj mjeri, društvene zajednice, ugledni prvaci… Mali ljudi su sjena velikih i tako se stvara kritična negativna masa, koje teče u ponor. Ja svojim izborom tečem od Izvora, ka Izvoru, pa ċu s namjerom danas o vuku sa janjećim krznom koji se podvukao pod kožu mnogih Bošnjaka. Ko voli, neka izvoli. A ko ne voli?! Pa …“zvezde granda” uvijek čekaju na takve talente.

Otadžbina na hiljadu kvadrata blata

Priča ide ovako. Došao Draško Stanivuković, novoizabrani mladi gradonačelnik Banja Luke, u selo Joviće na domak Maglaja, koga naseljavaju pravoslavci. To selo je, skoro cijeli rat, bilo četničko uporište do oslobađanja planine Ozren, kada je ARBiH odradila odličan posao i razbila “Beograd i Moskvu”, koji su se, prema ratnom zločincu Karadžiću, tamo branili. Do tada je sa Ozrena hegemovo srpstvo bezdušno ubijalo život u herojskom gradu Maglaju.

Dakle, došao zeleni Draško na još zeleniju planinu, da obiđe grob najmlađeg srpskog borca, što samo po sebi nije nikakav problem. Iz želje da srbuje kao “dete maško”, (kako bi Šešeljovi “južni Srbi sa govorna manata” opisali sitnojajca u napretku), Draško zaobilazi općinske strukture Maglaja kome to planinsko selo pripada, i još retorikom Karadžić – Dodika poruči prisutnima da je taj “mladi čovjek postao simbol požrtvovanosti i ljubavi prema otadžbini”!?

“Šta, ko, kuda, kako”…, začuđen bi se zveknuo u “vugla” čak i Duško Dugouško u svom virtualnom svijetu, a kamoli normalan čovjek? E heej, ja vidim blato, siromašno pravoslavno selo i skockanog oratora Stanivukovića. Gdje je tu otadžbina”? “Bre”!?

Tako, dok si rekao Deretić, gradonačelnik Banja Luke – Draško Stanivuković, pretvori hiljadu kvadratnih metara seoskog blata, u srpsku otadžbinu! A priča kao priča, ode u eter i iskopa, prvo revolt gradonačelnika Maglaja koji mu jasno i glasno poruči “da nikakva druga otadžbina ne postoji u BiH osim nje same, i da je neće nikada ni biti”, te stotine drugih komentara internet ratnika i svjetine žedne krvi. Osvanuše uvrede načelniku, prostakluci, prijetnje Bošnjacima novim klanjem i šta još ne?

Iz tog razloga još i više kapa dolje načelniku Maglaja gosp. Mirsadu Mahmutagiću, što je (po)četniku Stanivukoviću odmjereno i dostojanstveno očitao abecedu iz politike, čojstva, kulture… pokazavši i tako ko je ko. Stoga, aferim Vam bilo gosp. načelniče!

Tako govore čovjekoljubi, bosnoljubi i ljudi sa stavom!

Nadrealizam i logika

Slika Draškovog nadrealizma je ostala nedovršena jer mladi gospodin nije elaborirao svoj nacionalni grgut o otadžbini, koja se, navodno, branila u maglajskom selu Jovići. Doduše, o Stanivukovićevoj otadžbini su maštali svi osuđeni u Hagu i zbog nje dobili epitet genocidni, a među njima i njegov idol – ratni zločinac Karadžić. Pa zašto onda ne bi mogao i Draško?

A logika kaže ovo. Da je Stanivuković iole radio, ili da radi, za dobrobit srpskog naroda u BiH, a kamoli svih drugih, on bi prvo došao u Maglaj, pa bi se sa kolegom načelnikom Maglaja ili drugom bošnjačkom gospodom, popeo u Joviće na planinu, i održao prigodan govor. Bio bi to civilizacijski gest i insentiv bošnjačko – srpskim odnosima u tom regionu, te odličan primjer izgrađivanja povjerenja između, nekada, sukobljenih strana. Ovako, fiċfiriċ Draško stavi novi kamen spoticanja između Bošnjaka i povratnika pravoslavaca, koji su se, inače, vrlo uspješno integrirali u općinu Maglaj.

Šteta, baš.

Naravno, Draško je poslije “nadahnuća” oprao mozak od Ozrena i očistio cipele od blata, te zadovoljan sjeo u limuzinu i zapucao za šeher Banja Luku u svoje višemilionske dvore. Jovići su ostali u planini, kaljuži i brizi. Jah.

Politika je zaista pasje maslo i masni pasjaluk!

Pastuh sa nacionalnom rupom

Nije ovo prvi iskorak u “radovanstvo” mladog Stanivukovića, koji je, vidi čuda, bio jako omiljen među Bošnjacima, koji su u njemu prepoznavali izgubljeni duh poštenog srpskog čovjeka.

Znao se, recimo, Draško slikati sa četnicima uz ikonografiju pod kojom se odrađivao genocid; znao je, sa osmjehom, negirati taj isti genocid pred kamerama BH televizija i govoriti da se u Bosni dogodio “građanski” rat; znao je govoriti na srbijanskoj televiziji da je Srbija njegova otadžbina…(!?) a sve to samo da bi srušio političkog oponenta Dodika, imidžom tog istog Dodika?! E, sada bi rekli, pa imaš li ponosa zelenko? Šaraj bolan! Budi bar malo originalan u svom penjanju na srpsko kurčubića brdo? Nije demokratizacija društva u entitetu RS nikada bila Drašku ni na hane, a kamoli država Bosna. Nema on kapaciteta za takvo što, sada je jasno, a za bosnoljublje nikako. Mladi oportunista, odrastao u omeđenoj srpskoj nacionalističkoj bari, sanja o preuzimanju te bare i sužnjim “lokvanjima” oko sebe. To je njegov cilj i domet.

Radovan III

Da rezimiramo. Draško Stanivuković, bez sumnje, izrasta u novog srpskog lidera nakon Karadžića i Dodika. Karadžiċ, osuđen za genocid, čeka smrt u bajbokani, Mile mutira poput korone i možda će već sutra biti ponovo na demokratskom tenku, a srpstvu treba neko ko stalno njišti uz vjetar. Zato Srbi danas tipuju na Draška. On stoji na nacionalnom brdu prividno stameno, kao pastuh u vicu o Muji i zlatnoj ribici. Ali samo dok ne siđe s brda i dok ne shvate da je ždrijebac ustvari kobila. Sa nacionalnom rupom, da izvinete.

Do tada, pasi mirno Draško! Oj-ha srpstvo sa istim algoritmom mozga, će te pratiti i patiti zbog tebe, ako treba, a možda i poneki “nlo” Bošnjak u redu za samoklanje. Ostalo se zviždi jer je srpska melodija svima poznata još od vremena Radovana prvog.

A jazuk baš, opet bi rekli. Za mladost.

Čitajte više