Šminkanje mrtvog tijela

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ako će farsa koja je priređena radi opstrukcije izbora Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva pomoći da se jedno našminkano mrtvo tijelo koje služi još samo za pokazivanje komšijama i skupljanje lajkova konačno sahrani, onda je možda i dobro što je do nje došlo.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

U nekim krajevima zabačenijih dijelova Indonezije, u distriktima Toraja Utara i Tana Toraja smještenim usred otoka Sulawesija, preminule osobe i njihova tijela ostaju dio porodice. Pokojniku, za kojeg se drži da i nije baš tako mrtav već da je na neki način i duhovno prisutan, tijelo se uz pomoć određene preparacije zaštiti od raspadanja, našminka ga se i on na taj način ostaje živjeti u kući još neko vrijeme. Prema tom pokojniku, za kojeg se kako rekosmo smatra da i nije baš skroz umro, ostatak obitelji se odnosi s velikim poštovanjem, spremaju mu se obroci, izlaze s njime vani, pokazuju ga susjedima, i to traje mjesecima, nekada čak i godinama, prije nego se konačno sahrani. Kako to otprilike izgleda, možete pogledati na fotografiji ispod, koju pozajmljujemo iz američkog izdanja časopisa National Geographic (četvrti broj 2016. godine), gdje smo i otkrili ovu priču.

I kada konačno dođe vrijeme ukopa, krene teški plač rodbine i rastanak od dragog člana, što se zatim poprati i jednom vrstom narodnog veselja. Kolju se bizoni, često i na stotine njih, a prikupljaju se po principu: daj nekome bizona kad mu se bude otac sahranjivao, pa će on dati tebi kad se tvoj otac bude sahranjivao; otprilike, rekli bismo, po principu po kojem funkcionira skupljanje „jabuke“ po svadbama u Bosni i Hercegovini.

No, ovo s bizonima nas odvraća od poente naše priče. Za tu poentu nam je bitnije ono što na fotografiji ispod radi lokalni mještanin Bartolomeus Bunga sa svojim sinom Jerryjem Putrom Bungom. Oni, ponosni na to kako njihova majka, odnosno baka Christina Banne, lijepo i šareno izgleda mrtva, drže je u rukama i poziraju pred fotografskim aparatima, s namjerom da Bunga mlađi na društvenim mrežama sakupi što više lajkova.

Sjetio sam se ove tople ljudske priče iz Indonezije razmišljajući o temi koja se u danima kada se lome koplja oko izbora dogradonačelnice i gradonačelnika Sarajeva opet aktualizira na različite načine, a to je čuvena multietničnost glavnog grada Bosne i Hercegovine. Tog nesahranjenog mrtvaca se još jedanput – po svemu sudeći i to neuspješno – pokušalo našminkati i nakinđuriti izborom Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva. Nedostatak istinske multietničnosti ne ogleda se samo u činjenici da u ovom gradu prema popisu stanovništva 2013. godine živi manje od 9 % Hrvata i Srba ukupno, kad se saberu i jedni i drugi, a danas je taj broj vjerojatno i manji (osobno poznajem mnoge Srbe i Hrvate koji su, sve s obiteljima, odselili u posljednjih nekoliko godina). Ti brojevi jesu važni i govore nešto, ali nisu presudni. Ono što je važnije jest odnos koji se gaji prema onima koji tu još žive, pogotovo ako pomaljaju glavu, i vrlo visoko postavljena letvica koju moraju preskočiti ako žele biti prihvaćeni i nediskvalificirani u javnom prostoru, a koja je (letvica) toliko visoko postavljena da je samo najvještiji skakači mogu preskočiti s motkom.

Pisao sam puno o tome posljednjih godina, o lakoći kojom se diskvalificiraju, anatemiziraju, demoniziraju građani ovog grada ukoliko su se ikada na bilo koji način ogriješili o mitove i dogme većinskog nacionalnog narativa, o lakoći kojom su istaknuti intelektualci i kulturni radnici ovog grada dobivali etikete ustaša, četnika, uzp-ovaca i ostalih koještarija, a pristojni građanski radnici su ih u najmanju ruku smatrali sumnjivim, prikrivenim ovim ili onim – ah ta riječ prikriveni. I o svemu tome sam govorio ne iz bilo kakve zluradosti, niti multietničnost Sarajeva danas uspoređujem s ponašanjem Toranajaca sa Sulawesija iz bilo kakve zluradosti – ta radi se o gradu u kojem živim i gdje mi je izgrađen cijeli život – već iz želje da upozoravanjem na negativne prakse i tendencije pomognem da one barem jednim dijelom budu promijenjene.

Reći će čitalac na ovom mjestu, i bit će u pravu, da u ovom gradu ima još puno svijeta koji gaji istinski duh otvorenosti. Ali je problem što ti i takvi ljudi gube, da se povlače, da nisu u stanju neke važne stvari dosljedno izgurati do kraja. Sjetimo se slučaja čestite Sarajke Kristine Ljevak, koja je nakon imenovanja na poziciju vršiteljice dužnosti generalne direktorice TV Sarajevo bila izložena grozomornom javnom linču. Huškali su na nju pišući kako je s dvanaest godina života „otišla s majkom na agresorsku stranu“ i kako je osnovnu školu završila u Republici Srpskoj, konstruirale su se laži pomoću kojih se „dokazivalo“ da ona vrijeđa žrtve Srebrenice, i tako dalje i tome slično. A oni koji su trebali da je zaštite, nisu za to imali snage. Pritisak koji se stvarao putem medija, od SDA-ovog sedmičnika Stav do selefijskog portala Saff, uz učestvovanje mnogih političara i uz angažman stranačko-botovskih hordi po društvenim mrežama, bio je toliki da je Kristina ubrzo napustila poziciju. Bijes se nije stišao ni nakon što je Kristina rekla kako ona neme veze sa Srbima i Hrvatima nego da je po nacionalnosti Bosanka i Hercegovka.

Sjetimo se još aktualnog slučaja Sarajke Ivane Marić, koja je nakon informacije da bi mogla biti dogradonačelnica na prijedlog Naše stranke, bila izložena konstrukcijama, podmetanjima i objedama koje su po oprobanom receptu sarajevskih pogromaša trebalo da je prikažu kao ustašicu, uzp-ovku, agresorku i neprijateljicu Bošnjaka. Ta hajka, evidentno je i formalno je dokazivo, nije bila motivirana njezinom navodnom nekompetentnošću za tu poziciju i nestručnošću za posao kojim se bavi, nego otvorenom i neskrivenom nacionalnom mržnjom. I opet, ni njoj nije pomoglo to što se javno gotovo pa izvinjavala što ima veze s Hrvatima, nazivajući svoje katoličke pretke Bošnjacima. Naša stranka i njezini partneri, čast izuzecima, nisu stali u njezinu zaštitu te su je se elegantno riješili birajući kroz demokratsku proceduru novu kandidatkinju za tu poziciju, dotad nepoznatu osobu, kojoj, evo dosad, kerberi s kapija Nacije još nisu pronašli nijedan detalj iz života na osnovu kojeg bi mogli iskonstruirati priču o neprijatelju koji se uspješno skrivao. Dakle, ukratko, još jedanput su se pristojni čuvari tolerantne otvorenosti povukli i prepustili pobjedu demonizatorima iz najcrnjeg nacionalističkog mraka.

Ova dva primjera koja sam naveo samo su ilustracija šablona kojim se takve stvari rade; primjera, pogotovo onih koji nisu dobili ovoliki prostor u javnosti, je napretek. To je nešto što su mnogi ljudi u ovom gradu već shvatili ili što počinju polako shvaćati. Drago mi je da o tome otvoreno govori i Senad Pećanin, koji je u televizijskom nastupu ovih dana rekao da Sarajevo treba odlučiti šta želi biti, pitajući se: „Da li Sarajevo želi sličiti na Banja Luku, Zapadni Mostar ili Međugorje, u kome svako onaj ko ima politički, javni i personalni integritet, ako nije Bošnjak, je apsolutno apriorno sumnjiv? Ispada da je svakom Bošnjaku dovoljno to što je Bošnjak da je kompetentan, ovlašten, legitiman da propituje, optužuje i blati one ljude, Srbe, Hrvate ili pripadnike ostalih nacija među građanima Sarajeva, da propituje njihovu podobnost, patriotizam, kompetenciju…“

Ako će farsa koja je priređena radi opstrukcije izbora Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva pomoći da se jedno našminkano mrtvo tijelo koje služi još samo za pokazivanje komšijama i skupljanje lajkova konačno sahrani, onda je možda i dobro što je do nje došlo. Pa da bez trupla na balkonu vidimo kamo sve vodi i šta zajednica u kojoj živimo želi od nas, a još više od sebe.

Čitajte više