Politička ekonomija na latinskoamerički način

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dok kroz posljednje desetljeće raste razočaranje neoliberalizmom, mnogi su počeli zahtijevati alternativnu viziju političke ekonomije – viziju koja bi odbacila tržišni fundamentalizam, prihvatila ideju javnog dobra i ostala osjetljiva na duboku povezanost politike, ekonomije i etike.
Buenos Aires, foto: Vojislav Pejović
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Dok kroz posljednje desetljeće raste razočaranje neoliberalizmom, mnogi su počeli zahtijevati alternativnu viziju političke ekonomije – viziju koja bi odbacila tržišni fundamentalizam, prihvatila ideju javnog dobra i ostala osjetljiva na duboku povezanost politike, ekonomije i etike. U zamišljanju novih budućnosti od pomoći može biti povratak na zanemarene resurse prošlosti, a jedan takav primjer jest i dinamično promišljanje ekonomije u Latinskoj Americi kasnog 19. i ranog 20. stoljeća.

Ovo bogato nasljeđe često prikriva pogrešna pretpostavka. Uobičajeno je shvaćanje da je klasična politička ekonomija – naglasak na samoregulirajućim tržištima, slobodi trgovanja i težnji pojedinca za vlastitom koristi – bila dominantan pristup u Latinskoj Americi od neovisnosti do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kada su nove teorije razvojne ekonomije, koje su 1950-ih uveli Argentinac Raúl Prebisch i drugi, zamijenile staru paradigmu. Ova standardna verzija priče ističe da su krajem 19. stoljeća latinskoamerički autori naveliko citirali Adama Smitha i Davida Ricarda, da je Načela političke ekonomije (1848) Johna Stuarta Milla bila biblija ekonomske mudrosti, te da se u regiji udomaćila ideja komparativne prednosti. Laissez faire vlastodršci toga vremena navodno se mehanički ponavljali klasičnu teoriju i dopuštali da se dobit od izvoza sirovina akumulira u rukama manjine, dok se ostatkom gospodarstva uglavnom nisu bavili. Ako se industrijalizacija i jest dogodila – a ekonomski historičari pronalaze tome u prilog sve više dokaza, sve dublje i dublje u prošlosti – bilo je to usprkos, a ne zahvaljujući bilo kakvoj promišljenoj politici, a kamoli teoriji.

Ali ovaj je standardni prikaz suštinski manjkav. Latinskoamerička ekonomska misao – pogotovo nakon 1870 – bila je mnogo više od rutinske elaboracije klasičnih ideja; ona je predstavljala fundamentalno izmijenjeno shvaćanje veze između političke ekonomije i ekonomske politike. Ako klasične teorije nisu bile dovedene u pitanje, kako onda objašnjavamo rast ekonomskog nacionalizma u regiji, od manipulacije cijenama kave u Brazilu 1906. do meksičkog revolucionarnog ustava 1917. i osnivanja državne naftne kompanije u Argentini 1922? Kako objašnjavamo proliferaciju društava i škola – što civilnih što državnih – za razvoj industrije diljem kontinenta u kasnom 19. stoljeću? Što je s rastućim interesom za „znanstvenu“ ili tehnokratsku vladavinu, koji je utro put značajnim reformama u Čileu i Peruu tokom 1920-ih, kad su stvorene nove državne ekonomske institucije – uključujući i centralnu banku u Čileu – te su provedeni opsežni programi javnih radova? I što s činjenicom da, dok su mnoge latinskoameričke javne ličnosti tog vremena zagovarale slobodu trgovanja, tarife u Latinskoj Americi od 1880. do 1914. bile su među najvišima u svijetu?

Ukratko, latinskoamerička ekonomska misao bila je mnogo raznovrsnija nego se obično pretpostavlja. Njen suštinski kreativan i kritičan angažman s laissez faire orijentacijom velikog dijela klasične političke ekonomije danas je dobrodošao resurs za ponovno promišljanje osnova tržišta i morala.

***

Pozadina pred kojom su se ove inovacije u ekonomskom mišljenju odigrale jest specifičan način na koji je Latinska Amerika naslijedila tekstove klasične političke ekonomije. Produkt Doba revolucije, politička ekonomija od početka se trudi biti moderan intelektualni pothvat. Do trena kad su se u Latinskoj Americi odigrali ratovi za neovisnost (1808-1826), klasična je političke ekonomija već bila prihvaćena kao ključ socioekonomskog uspjeha: „[Većina revolucija propadne] pod težinom nejedinstva, ambicije, partikularnih interesa i kukavičluka. Nedostatak… političke ekonomije uvelike je zaslužan za ove nesretne ishode“, pisalo je u El Monitor Araucano iz Santiaga 1813. Ne iznenađuje činjenica da su neke od najranijih katedri za političku ekonomiju osnovane baš u Latinskoj Americi, gdje se zahtjev za neovisnošću jednim dijelom temeljio i na mogućnosti usvajanja novih znanja, navodno nedozvoljenih tokom španjolske vladavine. Političku ekonomiju obično su slušali studenti prava, a bila je uključena i u kurikulume koledža koji su studente pripremali za sveučilišta, što znači da se s predmetom susrela većina ljudi s razinom obrazovanja višom od osnovne.

Ipak, iako je politička ekonomija u Latinskoj Americi naširoko propagirana kao zastavnik moderniteta, mnogi od onih koji su predmet studirali ili podučavali bili su skeptični prema nekim elementima klasičnog pristupa. Povijest discipline političke ekonomije, pisana uglavnom krajem 19. stoljeća u Velikoj Britaniji i SAD, njihove je kritike uglavnom previdjela. U zemljama Latinske Amerike, odnedavno neovisnim – pogotovo u Argentini, Čileu i Peruu – klasični su tekstovi bili interpretirani i vrednovani drugačije, iz teorijskih i empirijskih razloga.

Bogatstvo naroda (1776.) Adama Smitha bilo je, kao argument protiv merkantilizma, neosporan dar vođama borbi za neovisnost koji su tražili međunarodno priznanje, pogotovo iz Londona. Kako je Smithov rad dobivao na prestižu, mnogi su ga u Latinskoj Americi počeli citirati u prilog „slobodi da se trguje“, što je značilo trgovinu s onom zemljom koja ponudi najbolje uvjete, radije nego „slobodnoj trgovini“, što je značilo nepostojanje protekcionističkih tarifa, politika koja bi – dobro su pretpostavljali – išla u prilog više industrijaliziranim ekonomijama. U tom smislu je latinskoamerička posudba Smithovih argumenata bila bliže njegovim vlastitim ciljevima – bogatstvo države trebalo bi se mjeriti njenim produktivnim kapacitetom a ne rezervama zlata – nego većina kasnijih aproprijacija njegovih ideja od strane zagovornika laissez faire.

Nakon neovisnosti svi su pričali o slobodnoj trgovini, nadajući se prosperitetnoj modernoj budućnosti, oslobođenoj zastarjelih kolonijalnih restrikcija. Ali kad su se nove vlade počele suočavati s izazovom raskinutih trgovinskih ruta i izgradnje ekonomskih institucija od nule, otkrile su da im klasična politička ekonomija nema mnogo za dati. Ta je teorija razvijena u društvima u kojima su vladavina prava, teritorijalne granice i fiskalna legitimnost bile relativno sigurne: glavna je prijetnja, smatralo se, bila demografska, opasnost da bi populacija mogla nadmašiti produktivni kapacitet. U rijetko naseljenim zemljama Latinske Amerike, nasuprot, sablast malthuzijanske krize nije djelovala posebno opasno. Nevidljiva ruka tržišta, koju su Smithovi nasljednici naglašavali mnogo više nego sam Smith, nije mogla djelovati transformativno u društvima gdje, kao što je 1837. istaknuo Argentinac Esteban Echeverría, „ništa nije postojano, sve je nepredvidljivo“ i gdje se nije bilo moguće pouzdati ni u prava vlasništva ni u ugovorno pravo. U mladim nacijama Latinske Amerike, činilo se, kauzalitet je trebalo preokrenuti: zakon, institucije i obrazovanje stvorit će efikasno tržište, a ne obratno.

Intelektualci iz Latinske Amerike, prema tome, bili su među prvima koji su istaknuli da je klasična politička ekonomija, daleko od toga da bude univerzalna, zapravo uvelike proizvod određenog vremena i mjesta. Već se na prvim kolegijima 1820-ih pokušavalo utvrditi do koje je mjere klasična teorija primjenjiva na lokalne okolnosti. Uzmimo za primjer Argentinu. Poznato je da je udžbenik za prvi kolegij na Sveučilištu u Buenos Airesu (UBA) – osnovanom 1821 – bio Elementi političke ekonomije Jamesa Milla (1821), djelo koje je spajalo Ricardovu teoriju komparativne prednosti (objavljenu 1817) s utilitarističkim principima. Manje se često spominje da je predsjednik Bernardino Rivadavia pri osnivanju katedre za političku ekonomiju uredbom specificirao potrebu da se klasična teorija prilagodi „praktičnim uvjetima novih zemalja“ i stipulirao da se predavanja na drugoj godini posvete diskusiji o tome kako teoriju primjeniti na gospodarstvo Argentine. Rivadavia je također uspostavio i statistički registar (1822-27), što je smatrao nužnim za uspješnu primjenu ekonomske teorije.

Desetljeće kasnije, 1837, Esteban Echeverría zalagao se za razvoj „zaista argentinske ekonomske znanosti“, a na inauguraciji čileanskog sveučilišta (Universidad de Chile) 1843. Andrés Bello izjavio je da studirajući „specifična svojstva čileanskog društva, iz ekonomske perspektive“, sveučilište namjerava biti „sasvim čileansko: ako od Europe i posuđuje dedukcije znanosti, čini to kako bi ih primjenilo na Čile“. U Peruu, u međuvremenu, u svojem je mnogo korištenom rječniku (1855) Juan Espinosa političku znanost definirao kao „znanost eksperimenata“ koja, nalik na medicinu, zahtijeva „mnogo modifikacija, ovisno o stanju društava“ u kojima se prakticira. Težnja za primjenjenim znanjem bila je time jača što su latinskoameričku političku ekonomiju pisali pojedinci u isto vrijeme uključeni u osmišljavanje i provedbu politika. Kao što se dogodilo i u Napuljskom kraljevstvu, važnom intelektualnom centru političke ekonomije u 18. stoljeću, u Latinskoj Americi testirana je praktična efikasnost ekonomskih ideja, baš kao i njihova intelektualna rigoroznost.

Mnogi su se rani latinskoamerički kolegiji iz političke ekonomije oslanjali na rad francuskog liberalnog ekonomista Jean-Baptistea Saya. Say je u anglo-američku tradiciju asimiliran kao veliki pojašnjivač Smitha; priznato mu je da je destilirao koherentan sistem iz obilne mješavine Smithovih ideja, ali ne i to da je dodao mnogo svojih. U Latinskoj Americi, s druge strane, Saya se čitalo kao republikanca koji je tražio način da se prosvjetiteljski principi, izvedeni iz modela malih država, primjene na velike, moderne zemlje, a točno to su za svoju zadaću smatrali republikanci Hispanoamerike (i, na druge načine, političari imperijalnog Brazila). Say je bio posebno privlačan zbog svog poznatog zakona – ponuda stvara potražnju – kojim se suprotstavio fiziokratskom shvaćanju konzumacije kao pokretača ekonomije i otvorio privlačnu mogućnost postizanja prosperiteta povećanjem proizvodnje.

I mnogi su drugi aspekti Sayovog rada odjeknuli u Latinskoj Americi: jasna definicija javnog dobra te nagovor da ga se postavi iznad privatnih interesa; odbijanje socijalne hijerarhije; naglasak na vrlinama; trud da se politička ekonomija popularizira, prvenstveno u poznatom katekizmu, distribuiranom po cijeloj regiji. Sredinom stoljeća i djelo Johna Stuarta Milla, Principi političke ekonomije (1848), na sličan način postalo je privlačno mnogim Latinoamerikancima, ne zbog odjeka rada Millovog oca, Jamesa Milla, već zbog kritike reduktivnog utilitarizma i obnovljenog naglaska na širem socijalnom kontekstu ekonomske politike.

I nisu se u Latinskoj Americi čitali samo klasični politički ekonomisti. Svatko tko je bilogdje pisao o političkoj ekonomiji ritualno se jest referirao na Smitha, kao osnivača discipline, te Saya, njenog velikog popularizatora. Ali brojna i raznovrsna druga štiva oplodila su latinskoameričko mišljenje, uključujući radove talijanskih, španjolskih, francuskih i sjeverno-američkih autora, od kojih su neki zagovarali protekcionističke ideje ili iznosili druge kritike klasične teorije.

Od početka je, dakle, bio široko rasprostranjen dojam da klasična politička ekonomija ne odgovara okolnostima novih zemalja Latinske Amerike. Postojao je i veliki filozofski prigovor na teoriju koji su izrazili i konzervativci i liberali. Za kritičare klasične teorije u Latinskoj Americi politička ekonomija nije bilo toliko „sumorna znanost“, kako ju je nazvao britanski historičar Thomas Carlyle protestirajući protiv njenog pesimizma, već „beživotna znanost“. Analitičko razdvajanje ekonomskog od intelektualnog i moralnog, koje je klasična teorija provodila, mnogim se misliocima u Latinskoj Americi činilo kao „osakaćivanje“ ljudske prirode. Argentinski politički teoretičar i diplomat, Juan Bautista Alberdi, izrazio je taj opći stav nagovarajući na više filozofski pristup ekonomiji, koji bi uzeo u obzir „zakon, moral [i] religiju“, jer „niti pojedinca niti društvo ne uzdržavaju samo materijalne potrebe“ a „ekonomska produkcija nije jedina svrha društva“.

Slični će se argumenti, u vrlo raznovrsnim izvorima, ponavljati još dobrano u 20. stoljeću. Do sredine 19. stoljeća samoregulirajuće tržište gotovo da se u latinskoameričkim diskusijama o ekonomskoj politici nije ni spominjalo. Rašireno je bilo odbacivanje komodificiranog shvaćanja vrline i, zaista, same ideje ekonomije koja bi mogla biti izolirana od drugih elemenata društva. U određenim je kontekstima takvo neortodoksno razmišljanje postalo osnova za provođenje politika.

***

Jedan važan teren na kojem su ove ideje isprobane bila je debata o ekonomskom nacionalizmu. Postojan niz historijskih istraživanja u posljednjih nekoliko desetljeća pokazao je da su u latinskoameričkim zemljama u 19. stoljeću postojali snažni prostori protekcionizma: Peru 1830-ih i 1840-ih te 1870-ih; Meksiko, među konzervativcima, 1850-ih; te bolje poznata argentinska López-Pellegrini škola 1870-ih. I u Čileu i u Argentini ekonomski su historičari identificirali postojane linije protekcionističke misli kroz 19. stoljeće. Od 1870-ih nadalje došlo je do postepenog odmicanja od vrste protekcionizma kompatibilnog s liberalnim okvirom – prihvaćanje ograničene uloga države u izvanrednim prilikama mladih država koje tek trebaju izgraditi industriju – prema verziji protekcionizma koja je potpuno prihvaćala državu kao motor razvitka.

Analiza ove debate u terminima konflikta između slobodnog trgovanja i protekcionizma, diskusiju obično svodi na pitanje tarifa na uvoz i izvoz. Tarife su nesumnjivo bile važne, ali još je važnija činjenica da, iako su debate često započinjale s tarifama, rijetko su s njima završavale. Razmišljanje o implikacijama laissez faire stava dovelo je do širih sumnji u navodno dobrotvornu ulogu utjecaja stranih moći na ekonomiju; sumnje koje su uključivale i kritiku repatrijacije profita te pitanja kontrole resursa. Jedan od zanemarenih doprinosa ovog perioda jest argument da je ono što je identificirano kao poželjna državna potpora lokalnih industrija išlo mnogo dalje od tarifa, te obuhvaćalo mjere tako dizajnirane da bi „uspostavile vladavinu društvenih nad privatnim interesima“, kao što je to rekao Vicente Fidel López. Prava debata, kakva se razvila 1890-ih i 1900-ih, bila je između zagovornika slobodnog tržišta i zagovornika poticanja (fomento), izraz koji se sve više rabio kao označitelj uloge države u stimulaciji ekonomske aktivnosti.

Indikativan je primjer Argentine. Zemlju se često opisivalo kao uzor slobodne trgovine, ali pažljiviji pogled na tamošnje ideje i politike daje mnogo mješovitiju sliku. Vlada Bartoloméa Mitrea (1862-68) bila je službeno snažno predana slobodnoj trgovini; čuvena je Mitreova izjava da je Paragvajski rat (1864-70) bio pobjeda ne samo za Argentinu nego i za slobodnu trgovinu. Bilo je u toj tvrdnji i nešto istine, utoliko što su trgovci u Buenos Airesu i Entre Ríosu zaradili bogatstva uvozom potrepština za argentinske, brazilske i urugvajske vojnike. Ali u cijeloj zemlji odmah se pojavila reakcija, u obliku López-Pellegrini škole 1870-ih, protiv slobodne trgovine, a škola je kasnije identificirana kao rana manifestacija ekonomskog nacionalizma.

López je nastojao pobiti argumente Ricarda i Thomasa Malthusa, koji su bili u direktnoj suprotnosti s argentinskom politikom privlačenja imigranata, koji su 1860-ih počeli dolaziti u velikim brojevima. López je argentinsku krizu platne bilance 1873. interpretirao kao rezultat izvoza sirovina bez dodane vrijednosti te, shodno tome, postao vođa kampanje za umjereni ekonomski nacionalizam. Iako su argumenti za potpuno prihvaćanje protekcionizma u debatama u kongresu 1875-76. čuveno poraženi, period nacionalne organizacije (1862-80) bio je period u kojem je država do neke mjere podupirala industriju (industrije, na primjer, vina, brašna i tekstila) putem kredita, garancija, poreznih olakšica, izgradnje infrastrukture i širenja tehničkog obrazovanja – niz politika bliskih onome što je zagovarao Adam Smith. One možda nisu bile dovoljne da bi stvorile uvjete za pravi uspjeh (Argentina je još 1913. uvelike ovisila o uvezenom tekstilu), ali dovode u pitanje priču o bespogovornom prihvaćanju doktrine komparativne prednosti.

Iako je izvoz sirovina u Europu zaista doveo do visokog gospodarskog rasta u Argentini, brzo se počelo govoriti da će takve politike dugoročno ići na štetu onoga što se počelo identificirati kao nacionalni interes. Godine 1870. Emilio Alvear, predani član argentinske oligarhije i pravni zastupnik britanskih kompanija, ukazao je na rizike takvog gospodarenja u kojem se Argentina oslanjala na dvije sirovine i jednog kupca. Pozvao je na reformu „pretjerano liberalnih“ zakona o trgovini i industriji, istaknuvši da vuna i koža nikada od Argentine neće napraviti veliku naciju, pogotovo ne s cijenom koju je kupac postavio tako da zemlja nije zadržavala čak ni samu vrijednost svojih glavnih izvoznih proizvoda.

Slobodna trgovina bila je dobra za Veliku Britaniju, rekao je Alvear, ali značila je „ponižavajuće sužanjstvo“ za Argentinu, čija je potreba za vlastitom industrijom bila pitanje bazične sigurnosti: kad bi došlo do dužeg rata ili blokade „mi ne bismo imali kruha jer je čak i naše brašno uvezeno“. K tome, bilo je apsurdno odjeću i kućanske potrepštine prevoziti skroz iz Europe, kada je u Argentini bilo dovoljno europskih radnika koji su te iste stvari mogli izraditi. Pišući iz SAD, gdje je pročitao pisma Henryja Careyja Lincolnu, u kojima je Carey bio na strani protekcionizma za američku industriju, Alvear je zagovarao uvođenje fleksibilnih tarifa (s izuzetkom provincijalnih industrija) i snižavanje internih transportnih troškova u Argentini. Glavni argument koji je preuzeo od Careyja bio je da zdrava trgovinska bilanca podrazumijeva rast trgovine unutar zemlje, što znači da je sloboda trgovanja bila za unutarnje a ne za vanjsko tržište. Protekcionizam je prirodan, rekao je, s namjerom da raskine povezanost slobodne trgovine i onoga što je prirodno. Daleko od toga da bi bila ograničena samo na tarife, Alvearova je verzija protekcionizma obuhvaćala i tehničko obrazovanje kao i infrastrukturu.

Još oprezniji politički ekonomisti sve su više kombinirali ritualan naklon liberalizmu s politikama koje su rastezale konvencionalne definicije tog pojma do njihovih granica. José Antonio Terry, tri puta ministar financija u vladama Partido Autonomista Nacional, liberalni je okvir opisao kao fundamentalan za stvaranje međunarodnih veza „kakve solidarnost moderne civilizacije zahtijeva“, ali ipak je naposljetku zagovarao umjerene intervencije države u ekonomiju, uključujući uporabu poreza kako bi se ublažila socijalna nejednakost. Kao profesor javnih financija na UBA (od 1899. do smrti 1910), Terry se suprotstavio dejar hacer, dejar pasar (laissez faire et laissez passer – pusti da radi i pusti da se dogodi) s argumentom da bi država trebala biti motor razvitka, organ javnog mišljenja, i zaštitnica svih zakonitih prava.

U vrlo cijenjenoj analizi argentinske ekonomske krize iz 1892. Terry je razmotrio prednosti socialismo del estado (državni socijalizam), testirajući ideje mislioca francuske Treće republike, između ostalih Léona Gambette. Analizirao je teškoće koje su slijedile iz argentinske ovisnosti o stranim ulaganjima, pogotovo u infrastrukturu. Njegova je metodologija, kao i mnogih drugih kritičara klasične teorije, bila komparativna i historijska – i smjestila ga, opet, bliže Smithu nego što su mu bili oni koji su se nazivali njegovim nasljednicima.

***

Slične su se kritike pojavile u Čileu i Peruu. U Čileu, za razliku od drugih dviju zemalja, klasična se politička ekonomija sistematično studirala na sveučilišnom nivou, i do kraja stoljeća dogodio se značajan odmak od klasične političke ekonomije prema zagovaranju politike fomento (poticanje). Jedan je vjesnik promjene došao 1886. kad je Marcial Martínez objavio seriju pisama u kojima je tvrdio da su pad vrijednosti čileanske valute od 1878. i tome odgovarajući rast cijena uvoznih proizvoda stvorili priliku za industrijski razvoj, pod uvjetom da se pažljivo provedu protekcionističke mjere.

Potporu protekcionizmu pružio je čak i jedan popularni roman, Luis Ríos, o una conversación al proteccionismo (1884) autora Manuela Aristidesa Zañartua, možda zamišljen kao odgovor na fikcionalne propovjedi o laissez faire Harriet Martineau, Illustrations of Political Economy (1832). Jedan od središnjih likova u Luis Ríos jest Ekonomist, pobornik slobodne trgovine, prikazan u vrlo nepovoljnom svjetlu: „kukavičan, pohlepan, lijen, tvrdoglav, bez znanja ili dovitljivosti“, kako ga je u svojem razdraženom prikazu knjige opisao Zorobabel Rodríguez, snažni protivnik intervencije države u ekonomiju. Zañartu, koji je nakratko bio ministar financija za vrijeme predsjednika Balmacede, planirao je osnovati nacionalnu banku koja bi nudila kredite s niskim kamatnim stopama kako bi se potakao razvoj poljoprivrede i industrije, no izbila je revolucija – nacionalna banka, Banco Central osnovana je tek1925. Ali i bez Zañartueve institucije, neki smatraju da je njegov plan bio osnova financijskog planiranja u Čileu kroz više od tri desetljeća.

U međuvremenu u Peruu, Pedro Emilio Dancuart i José Manuel Rodríguez proveli su mnogo godina stvarajući izuzetnu kolekciju, 24 toma, informacija iz peruvijanske državne blagajne, koje su se odnosile na razdoblje od 1821. do 1895. Te je godine, 1895, vlada Nicolása de Piérole osnovala je Ministerio de Fomento y Obras Públicas (Ministarstvo za poticaje i javne radove), nadajući se da će ponoviti uspjeh meksičkog ekvivalenta iz 1877, te je bilo potrebno skupiti informacije na temelju kojih će se kreirati politike. Rodrígues, koji je izgleda bio uglavnom samouk u području ekonomije, objavio je niz inovativnih studija u kojima je istraživao posljedice gvano booma i propasti, kritizirao strana direktna ulaganja, analizirao odljev kapitala i osudio parazitsko ponašanje peruvijanskih ekonomskih elita.

Isprva liberalnih nazora, Rodríguez je u praksi zagovarao selektivni protekcionizam i sve više naginjao državnim intervencijama kako bi se potakao razvoj; 1920-ih inspiraciju je nalazio u europskom fašizmu. Ekonomski historičar Carlos Contreras Carranza, koji je otkrio ono malo što se danas zna o Rodríguezovom životu, opisao ga je kao „jednog od prvih peruvijanskih ekonomista“. Možda najvažnije, Rodríguez je osnovao list El Economista Peruano (1909-40) u kojem se tokom tri desetljeća vodila većina debata o peruvijanskoj ekonomiji. Njegovi vlastiti članci naglašavali su blisku vezu ekonomije i politike te kvalitete života u moralnom ali i materijalnom smislu, pitanje koje se također pokazalo značajno i u drugim zemljama.

Kasnije, u Čileu ranog 20. stoljeća, ušlo je u modu predavati socijalnu ekonomiju, to jest proučavati radne i životne uvjete radnika te njihove volonterske organizacije. Promjena se očitovala u preimenovanju katedre za političku ekonomiju na Sveučilištu u Čileu 1901. u katedru za političku i socijalnu ekonomiju. Armando Quezada Acharían, prvi profesor na preimenovanoj katedri, smatrao je nepostojanje socijalne dimenzije „ozbiljnim nedostatkom“ klasične političke ekonomije. Quezada se poslužio metaforom iz prirode kako bi ilustrirao svoje shvaćanje „novog duha“: klasična politička ekonomija bila je „nataloženi led“ na „velikoj planini“ koji se počeo topiti pod toplim „strujama gorljivog života“. Na nekim je mjestima otopljeni led otkrio „suho stijenje“, ali na drugima „bujne oaze“. Uz uspon „socijalnog pitanja“, te podučavanje socijalne ekonomije, kao mogući put prema prosperitetu pojavila se ideja solidarnosti.

Ovdje su se Čileanci služili francuskim idejama iz 19. stoljeća, ali njihov se interes za te ideje može razumjeti samo u svjetlu dugotrajnih latinskoameričkih sumnji u klasičnu političku ekonomiju. Do koje je mjere humanistički svjetonazor, sa svojim temeljima u prirodi i potkrijepljen referencama iz antike, počeo istiskivati ekonomski individualizam, vidi se u slijedećem Quezadinom citatu: „naša zemlja, obdarena prekrasnom i izdašnom Prirodom, naseljena jednim narodom [una raza], narodom ne još bogatim ali inteligentnim i snažnim, mogla bi biti Arkadija o kojoj su sanjali pjesnici“ samo kada bi svi mogli zaboraviti političke ili klasne razlike i raditi zajedno u solidarnosti. Predavanja iz političke i socijalne ekonomije, koja su slušali studenti prava na Sveučilištu u Čileu i Katoličkom sveučilištu, bila su dio intelektualnog odgoja pojedinaca kao što je bio Pablo Ramírez Rodríguez, rani tehnokrat koji je potkraj 1920-ih, pod predsjednikom Carlosom Ibáñezom, proveo sveobuhvatne ekonomske i administrativne reforme.

Ali neki su zagovaratelji socijalne ekonomije preuzeli i radikalnije stavove. Glavni je primjer Malaquías Concha Ortiz, čije su analize neravnopravne trgovine između Latinske Amerike i Europe, predstavljene na četvrtom Latinskoameričkom znanstvenom kongresu 1908. bile ništa manje oštre nego one predstavnika teorije zavisnosti 1960-ih. Kada dođe do natjecanja između nacija na različitim razinama industrijalizacije, tvrdio je Concha, „oni najdominantniji uništavaju one najnazadnije… oduzimaju im bilo kakvu mogućnost za industrijsku budućnost i osuđuju ih na… ekonomsko sužanjstvo“ – drugim riječima, ono što su teoretičari zavisnosti nazivali razvojem nerazvitka. Natjecanje je za snažne nacije bilo sredstvo za napad, a protekcionizam jedino sredstvo obrane za napadnute u toj darvinističkoj „borbi za preživljavanje u ekonomskoj domeni“, izjavio je Concha odražavajući strah koji je Darwinov naglasak na mogućnosti izumiranja izazvao u Latinskoj Americi.

Kao glavnu opasnost Concha je prepoznao zatvaranje tržišta za poljoprivredne proizvode, ne pad relativnih cijena koji je kasnije zabrinjavao Prebischa. Concha je smatrao da je europski trijumf bio intelektualne prirode: latinskoamerički političari bili su nasamareni i uvučeni u „apsurdan, nepromišljen kozmopolitizam, proračunat u korist interesa nacija u kojima je i stvoren“. Pozvao je Latinsku Ameriku da preuzme inicijativu i čim prije počne proizvoditi nove ideje i organizacije u „industriji, trgovini, pomorstvu i financijama“, koje će služiti latinskoameričkim interesima. Socijalna je ekonomija bila značajna disciplina u Latinskoj Americi ranog 20. stoljeća, kulminirajući na Congreso Internacional de Economía Social u Buenos Airesu 1924. Danas, u 21. stoljeću, s kooperativnim pokretima i politikama za razvoj zajednice, opet je interesantna.

Da sumiramo, tokom 19. stoljeća u Latinskoj Americi razvijeni su razni pristupi političkoj ekonomiji, utemeljeni na ideji poticanja (fomento) i socijalne ekonomije. Ove su kritike klasične političke ekonomije došle od pojedinaca s različitim perspektivama, od viših državnih dužnosnika do sveučilišnih profesora i radničkih vođa. Ipak, imali su zajedničku teorijsku namjeru: osigurati koncept javnog dobra. Njihovi raznovrsni napadi na klasičnu političku ekonomiju potakli su širok spektar ekonomskih analiza – uključujući i studije valute, oporezivanja, bankarstva, infrastrukture, komunikacija i uporabe javnih zemljišta – koje su tek nedavno zadobile pažnju historičara.

***

Kao što ova historija pokazuje, svi elementi onoga što se kasnije počelo nazivati razvojnom ekonomijom, bili su prisutni – ako ne uvijek i sistematično istraživani – u radu političkih ekonomista Latinske Amerike između 1870. i 1930. Ovi su mislioci razradili kritike teorije komparativne prednosti, tvrdeći da ona ide u korist industrijaliziranih zemalja. Izrazili su zabrinutost zbog pretjeranog oslanjanja na izvoz, zbog repatrijacije profita od strane inozemnih ulagača i zbog prepuštanja kontrole nad bankarstvom, infrastrukturom i prirodnim resursima strancima. Sumnje u primjenjivost klasične političke ekonomije na nove zemlje Latinske Amerike pojavile su se rano, ali još pola stoljeća nakon neovisnosti te su se sumnje i dalje pojavljivale unutar okvira liberalne ekonomike. Krajem 19. stoljeća dogodio se presudan pomak u shvaćanju uloge države i sve se jače počeo zagovarati njen aktivni angažman kao promicateljice industrijalizacije, a sve se više pažnje počelo posvećivati međusobnoj povezanosti ekonomskog, političkog i socijalnog razvoja. Mnogi su se tadašnji ekonomisti usredotočili na štetnost odvajanja ekonomije i etike. Slični su se stavovi konzistentno pojavljivali diljem Latinske Amerike od 1830. nadalje.

Kao i u drugim područjima intelektualnih pothvata u Latinskoj Americi 19. stoljeća, smatralo se da je komparativna i historijska metodologija najbolji način da se premosti jaz između stvarnih okolnosti u Amerikama i teorija razvijenih u Europi, koje su predstavljane kao univerzalne. Distinkcija između teorijskog i primjenjenog znanja bila je – i još uvijek jest – podjela najgorljivije branjena od strane čuvara znanja. Originalnost se svela na slobodno-lebdeću zonu teorije, a svaki pokušaj primjene principa u različitim kontekstima odmah je bio prozvan derivativnim, iako je upravo to bila metoda kojom se koristio Adam Smith u svojim djelima kojima je osnovao sam predmet.

Tako se često kaže da latinskoamerički ekonomisti nisu bili inovativni jer nisu proizveli nove teorije. Čak se i Prebischa – 1977. nominiran za Nobelovu nagradu – označavalo prije kao kreatora politika nego kao teoretičara. A ipak latinskoamerički ekonomisti iznova su isticali da ekonomska povijest Latinske Amerike više nego očito pokazuje opasnost pretpostavke da su teorije razvijene u bogatim društvima univerzalno valjane.

Prevela Barbara Šarić

Čitajte više