Ograde

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Jedan od mehanizama prethodne vlasti kojom je obezbjeđivala svoju nesmjenjivost bila je stalno podsticanje podjela po raznim osnovama, prije svih podjela na Srbe i Crnogorce, pri čemu su prvi definisani kao neprijatelji države a Crnogorci zajedno sa manjinama kao njeni branioci i patriote.
Ilustracija: Robertas Pezas
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Jedan od mehanizama prethodne vlasti kojom je obezbjeđivala svoju nesmjenjivost bila je stalno podsticanje podjela po raznim osnovama, prije svih podjela na Srbe i Crnogorce, pri čemu su prvi definisani kao neprijatelji države a Crnogorci zajedno sa manjinama kao njeni branioci i patriote. Demokratski front joj je bio idealan pandam u tome, obezbjeđijući uvijek respektabilan broj glasova – čitaj manadata, kroz „odbranu“ srpskih nacionalnih interesa. U tom začaranom krugu izazivanih podjela činilo se da će DPS vladati zauvijek a da će DF zauvijek ostati „jedina prava opozicija“, na zadovoljstvo i jednih i drugih. Račune im je, kao što znamo, pomrsila Crkva. A promjene koje bilo kom društvu donese Crkva uglavnom budu diskutabilne, pogotovu ako se ona ne povuče iz politike, što SPC očito ne namjerava.

Nova Vlada je pored svih problema koje im je ostavila prethodna, naslijedila i breme potpuno podjeljnog društva u kome međunacionalna i međuvjerska netrpeljivost često prelazi u otvorenu mržnju, tinjajuće sukobe. Možda najvažniji zadatak nove vlade i premijera nijesu bili borba protiv pandemije, ekonomski oporavak, uspostavljanje vladavine prava i oslobađanje institucija, već upravo pomirenje unutar Crne Gore. Jer, bez njega je nemoguće uraditi bilo što drugo. Ako je pola Crne Gore oštro protiv neke Vlade i doživljava je kao neprijateljsku, svaka reforma i oporavak su puno teži, praktično nemogući. U konstelaciji političkih snaga kakva je bila u novoj parlamentarnoj većini, na taj težak ali neophodan cilj je trebala i morala presudno uticati URA, uz pomoć Demokrata, a uz dobro volju i namjere Krivokapića kao premijera. Međutim, ponešeni euforijom pobjede, svi su zakazali po tom pitanju.

URA se umislila u svojoj samozadovoljnosti, Demokrate su počele tiho flertovati sa Crkvom i nacionalizmom ostavljujući zacrtane programske principe po strani, a Krivokapić je na svakom mjestu javno demonstrirao svoju odanost SPC u Crnoj Gori više nego građanima čiji je premijer, a koji su različitih vjera, nacija i simpatija prema njoj. Duh potiskivanog srpskog nacionalizma usko povezan sa SPC je izašao iz boce, manifestovano se rasplinjujući po ulicama crnogorskih gradova, na društvenim mrežama, u biografijama većine namještanika nove Vlade. To je automatski izazvalo kontranacionalizam Crnogoraca i manjina, koji su, opravdano ili ne, u novoj većini i premijeru vidjeli opasnost od majorizacije, nacionalne i vjerske segregacije.

Tako je nova Vlada grogiranom DPS-u dala kisonik za oporavak, jer su se „patriotama“ iz interese pridružio i veliki dio onih koji su bili najljući protivnici apanažnih turbopatriota, onih kojima je crnogorstvo bilo pokriće za sveopštu pljačku.

Šest mjeseci poslije silaska sa vlasti DPS-a a skoro četiti poslije formiranja nove Vlade, podjele su nikad izraženije i nikad veće. Jedan vladajući nacionalizam, uglavnom neiskreni, zamjenio je drugi, uglavnom iskreni. Jedna nacionalno-vjerska homogenizacija i dominacija izazvala je seriju drugih. Događanja na izborima u Nikšiću, kao i rezultat DPS-a  na tim izborima, najbolji su pokazatelj gore navedenog. Kao i neuspjesi Vlade, u suzbijanju pandemije prije svega.

Sjetimo se kako su bivša opozicija i građani „poštovali“ mjere bivše Vlade na suzbijenju kovida. Isto sad rade i većina građana opoziciono nastrojenih prema aktuelnoj vlasti, bez obzira koliko to izgledalo nenormalno i suicidno. U podjelama i mržnji smo spremni ugroziti sopstvene živote, živote svojih rođaka i prijatelja, samo da bi napakostili onim drugim „koji nijesu naši“.

Slike sa Cetinja, svog u ogradama, kojima se branio bilo kakav kontakt dijela građana Cetinja sa „izabranim narodnim predstavnicima“, uz ogromno prisustvo policije, još jedan je dokaz tih podjela. Ohrabruje jedino što su građani Cetinja, ovaj put – za razliku od prošlog,  jednako „pozdravljali“ poslanike nove vlasti i premijera kao i bivše, skandirajući im, uz zvižduke, sa  „lopovi“.

Ohrabrujuća su i izlaganja premijera sa Skupštinske govornice na Cetinju, kojim je pozvao na pomirenje i slogu kao jedinom putu za sveopšte dobro i izlazak iz sve dublje krize koja je tek pred nama. Ali sa riječi treba preći na djela. A djela govore da je od 205 namještenja u novoj Vladi manjinama pripalo svega sedam – najbeznačajnih, odnosno 3%, iako ih u strukturi stanovništva ima preko 20%. Uz to, povjerenje se lako gubi a teško gradi, a premijer i nova Vlada su to povjerenje među nacionalnim Crnogorcima i manjinama izgubili, stoga će im biti puno teže. Ali to je jedini put, ne da se samo ublaže podjele i mržnja, već da bi Vlada mogla postići bilo kakav uspjeh.

Od dvedesete do danas kaltno podjela nas je uništavalo i uništilo. Na početku je to klatno dobro pretezalo ka srpskoj strani, zatim crnogorskoj, sada opet srpskoj. Dok god ono prteže ne bilo koju stranu, građani će uvijek biti na gubitku – ma kako se nacionalno osjećali, a političke „elite“ na dobitku, bar onom političko-karijernom i materijalnom.

Crna Gora mora biti pomirena među sobom, među većinskim Sbima i Crnogorcima, uz puno uvažavanje i poštovanje manjina i njihovih prava, da bi mogla ići naprijed i da bi je svi osjećali kao svoju, bez klatna dominacije bilo koga nad bilo kim.  Takva Crna Gora je dovoljna velika za sve i svi će je takvu doživljavati kao svoju. A onda je sve ostale probleme mnogo lakše rješavati i rješiti.

Čitajte više