Dvije vile, same i u selu Gostun, i u školi, mektebu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Selo Gostun kod Brodareva na samoj je granici Srbije s Crnom Gorom. Ovdje žive Bošnjaci, mada danas samo stari. Ostali otišli trbuhom za kruhom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Selo Gostun kod Brodareva na samoj je granici Srbije s Crnom Gorom. Ovdje žive Bošnjaci, mada danas samo stari. Ostali otišli trbuhom za kruhom. Selo ne zaboravljaju pa su izgradili lijepu džamiju. Mnogo je priča u ovom selu, onih životnih. Ipak, prava o dvjema vilama, najlmađim u Gostunu. Same su i u svom selu, školi, mektebu. Ema Ahmetović, prvačić. Anela, njena rodica, sedmi razred.

Sa svojim efendijom dogovaraju se za časove vjerske pouke i uče dove, sure, ilahije.

–Pored efendije u džamiji, u školi je učiteljica za matematiku, srpski i još jedna učiteljica za engleski, kažu djevojčice. I onda proučile, stidljivo, lijepo, tiho, baš kao što je i život u Gostunu.

Prema riječima Džemala ef. Đuhića, gl.imam Medžlisa IZ-e Brodarevo i imama džamije Gostun s njima problema nema.

-Što se tiče dječice s njima imam veoma dobru saradnju. I u rodbinskim smo vezama tako da imamo stalnu konekciju. Dogovaramo se oko termina nastave. Stalno pitaju efendija kad ćeš doći, kad ćemo u džamiju.

A najponosnije džematlije. One su im sve i osmijeh i radost i želja da se ide dalje.

-Imali smo još dvoje prošle godine. Oni su odselili za Crnu Goru, u Bar. Tamo idu u školu. Sad nema, eto. Ove dvije ljepotice, dva cvijeta ostala. Njima se ugađa kako one hoće, udovoljava kako one hoće. Slušaju dobro, vrijedne su, uče dobro, kaže džematlija Sinan.

Inače, Srbija gradi novi granični prijelaz. Mada, za ove ljude ništa neće značiti na način da bi se ljudi zbog toga vraćali. Za povratak treba mnogo više.

–Napravili smo džamiju da se vidi da ima neko živ. Nedavno čovjek iz Viteza krenuo za Novi Pazar, ugledao munaru s prijelaza i došao ovdje da klanja jedan od namaza. Dobro pokaže da ima neko da živi ovdje, kad se čuje ezan pet vakat namaza, kad gore kandilji ali nažalost, nema ljudi.

Treba u ovom selu mlade snage, svako obrađuje koliko njemu treba za osnovno za život. Nema mehanizacije. Sve se, kaže, radi na primitivan način. Ipak, bez obzira na sve oni koji su ostali imaju samo jednu poruku da sve što se dešava samo ih jača.

–Čim uđem u džamiju odmah ojačam, dobijem snagu, sve, sve dobijem čim uđem u džamiju.

Nekad je u ovom selu bilo 70 učenika. Nekad je ova džamija bila puna, dvije prostorije popunjene s ljudima. Sad, nažalost, nema osim kad žitelji sela dođu na odmore ili za ramazan pa nakratko sve oživi. Poljoprivredni kraj u kojem može mnogo toga, ali i dalje prisutna bojazan da jednog dana ne bude stavljen ključ na kuće. Džamija ostaje da podsjeća na bolja vremena, hrabre i istrajne ljude, i putnike koji ovdje uvijek mogu svratiti.

Čitajte više