Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Ovaj tekst predstavlja odgovor na pitanje – da li su Bošnjaci, kao narod, slavenskog porijekla, i predstavlja logičan nastavak teksta potpisnika ovih redova objavljenog na portalu Bosnjaci.net 28.02.2021.godine, pod naslovom „SANDŽAKLIJE I ALBANSKA NACIJA“.
ŠTA KAŽU RELEVANTNI AUTORI?
Ovdje navodimo samo nekoliko citata iz djela i radova relevantnih autora, a inače literatura iz ove oblasti je veoma bogata i brojna (Zbog prostora nismo, a mogli smo, citirati još neke važne autore kao naprimjer: Ibrahima Pašića, Ivu Banca, Vladimira Ćorovića, Jovana Cvijića, i mnoge druge). Ističemo da su ovi citati dati bez našeg komentara radi što objektivnijeg sagledavanja zadate teme i isti su složeni, po našoj zamisli, u jedan logičan slijed. Također podsjećamo čitaoce da su neki od izvora koje navodimo starijih datuma tako da ne treba da izazove zabunu činjenica što, shodno hronologiji nastanka tih izvora, koristimo sintagmu Musliman za etnonim Bošnjak, jer svi znamo da se radi o bošnjačkom narodu. Imena autora i nazive njihovih djela kao izvora, dali smo u okviru citata u samom tekstu.
DAKLE
„Etnogenetsko oblikovanje najvećeg dijela stanovnika Novopazarskog Sandžaka uvjetovano je masovnim primanjem islama i islamske kulture. To se oblikovanje prožima s etnogenezom Bosanskih Muslimana s kojima Muslimani u Sandžaku čine nerazdvojivu etnogenetsku i nacionalnu cjelinu… Kulturni i politički razvoj Muslimana u Sandžaku je neodvojiv od razvoja i života njihove matice i pored toga što im je povijest nametnula razdvojenost u dvije jugoslovenske republike… neka od najblistavijih književnih djela na bosanskome jeziku – kako južnoslavenski Muslimani ili Bosanski Muslimani kroz svoju historiju nazivaju svoj jezik – su nastala upravo u Sandžaku.“ (Pelidija, E; Mglajlić, M; Mahmutćehajić, R; (1992).
„Muslimani Crne Gore su nastali islamizacijom Crnogoraca i drugih od strane Turaka zatečenih stanovnika današnje teritorije Republike Crne Gore. Među njima je značajan broj inorodaca (doseljenih Turaka, Persijanaca, Arapa). U pogledu islamizacije oni su delili sudbinu sa islamiziranim na drugim balkanskim prostorima i dio su jugoslovenskih Muslimana. To znači da među Muslimanima Jugoslavije (avnojevske) mogu biti samo regionalne razlike, što je isto i sa drugim balkanskim narodima, a sve drugo je nebitno i svedeno je na nešto što u biti ne menja njihov status, njihovu celovitost i njihov identitet“. (Dr. Mušović, E; (1997)).
„Najkraće rečeno, Bošnjaci su narod južnoslavenskog etničkog porijekla i jezka koji se od ostalih južnih Slavena istog jezika (Srba, Hrvata i Crnogoraca) raspoznaje po svom različitom vjerskom, odnosno kulturno-političkom iskustvu… Međutim dok vjersko nasljeđe dijeli Bošnjake kao muslimane od pravoslavnih i katolika s kojima žive na istom geopolitičkom prostoru, dotle ih istovremeno slavensko porijeklo i jezik odvajaju od Turaka koji su donijeli islam u Bosnu. To znači da, općenito gledano, narod nije samo etnografska i filološka kategorija, nego prije svega jedan državnopravni, tj. teritorijalno-politički i kulturno-historijski pojam. U tom je smislu svaki narod rezultat posebnih, ali na određenom teritoriju jedninstvenih historijskih, političkih i kulturnih procesa i okolnosti. Odatle bi se Bošnjaci mogli definirati kao onaj dio južnoslavenskog etniciteta (stariji bi pisci rekli plemena) koji se kao narod oformio i koji živi na osobenom historijskom prostoru bosanske državno-pravne ideje i kulturne misli. Bošnjaci su pretežno nastanjeni na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. U tom je smislu njihovo historijsko, etničko i demografsko središte Bosna i Hercegovina, skupa sa Sandžakom, bez obzira na njegovu teritorijalnu podjelu između Srbije i Crne Gore. Pored toga, Bošnjaci se jednim manjim dijelom sreću na Kosovu i u Makedoniji. Na cjelokupnom tom prostoru Bošnjaci žive u većoj ili manjoj mjeri teritorijalno izmiješani sa Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, te Albancima i Makedoncima.“ (Prof. Dr. Imamović, M; (2000)).
„Bosanske Muslimane su imenovali Bošnjacima i Turci i osmanlijska administracija: u službenim dokumentima Porte bošnjačko ime, kao regionalna i narodna oznaka upotrebljava se u oblicima Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bosanski narod. (…) Pod ovim nazivom se, u doba osmanske vlasti na Balkanu, podrazumijevaju zapravo svi slavenski stanovnici islamske vjere današnje Bosne i Hercegovine, Like i Krbave, Slavonije, Novopazarskog sandžaka, nekih pograničnih dijelova Srbije, konkretno Užica koje je tada pripadalo Bosni, uključujući zapadni dio Kosova do Mitrovice, te Plava i Gusinja, pa Podgorice u današnjoj Crnoj Gori.“ (Rizvić, M.; (1996) str. 21 i fus nota 83).
„Zbog jezičkih i kulturnih razloga, i zbog više od tisuću godina zajedničke povijesti, današnje se pučanstvo u Bosni može mirne duše smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polazište za svaku historiju Bosne. (…) Jedino razborito što bi se moglo kazati o etničkom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.“ (Malcolm, N; (1995)).
„Hoću da kažem da je kod naših Muslimana posve razvijena svijest o njihovom slavenskom porijeklu, pa sljedstveno tome ne može im biti nepoznata ni činjenica da su nesumnjivi ogranak stabla velikog slavenskog naroda i da u etnološkom pogledu sa Srbima i Hrvatima sačinjavaju jednu zajednicu.“ (Ćišić, H; (1991)).
„Ako se pogleda istorija i savremeno kretanje nacija, može se zapaziti da one često nastaju i od različitih etničkih grupa. Tipičan primjer za to su Muslimani nastali od srpske, hrvatske, bogumilske etničke grupe, gdje kroz istorijski proces te grupe prestaju da žive, prerastaju u jedan osoben, homogen nacionalni identitet sa vlastitom socijalno-političko-kulturnom baštinom, koja svojom sintezom tvori nacionalno biće Muslimana. U daljem procesu razvoja Muslimana kao naroda gubi se prvobitna krvno-srodnička baza (pravoslavlje, katolici, bogumili) i dolazi do novog kvaliteta koji se završava stvaranjem novog naroda sa novim etničkim, socijalno-kulturnim svojstvima i karakteristikama. Proces nastajanja nacije Muslimana govori da etnički elemenat nije bitan u tom procesu. Socijalno-ekonomski, istorijski, kulturno-politički, elementi proizvode socijalni supstrat koji nazivamo nacijom.“ (Dr. Saltaga, F; (1991)).
„Izrazito slavenska skupina muslimanskog elementa među Jugoslovenima su Muslimani u Bosni i Hercegovini. Njihovo porijeklo mnogi istraživači izvode najvećim dijelom od autohtonog stanovništva bogumilske orijentacije. Dokazano je da su tokom vremena i katolici i pravoslavni primali islam. Osim autohtonog stanovništva ove regije koje Muslimanima daje osnovno etničko obilježje, ovdje su zastupljeni i slavenski doseljenici iz drugih jugoslovenskih krajeva (Slavonija, Srem, Lika, Dalmacija, Srbija, Crna Gora). Srazmjerno neznatan broj Muslimana u BiH je orijentalnog porijekla. Bosanskohercegovački Muslimani su se, dakle, formirali na izrazito slavenskoj etničkoj bazi (…) Akademik dr. Branislav Đurđev u knjizi ’Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda’ (’Svjetlost’, Sarajevo, 1964.) također smatra da Bosanskohercegovački Muslimani (u koje ubraja i Muslimane iz Sandžaka i Crne Gore) čine etničku posebnost u srpskohrvatskom jezičnom području, kao što to čine crnogorska, srpska i hrvatska nacija, čime implicira etničku (nacionalnu) posebnost bosanskohercegovačkih Muslimana, analogno nacionalnoj posebnosti Srba, Crnogoraca i Hrvata.“ (Purivatra, A; (1970).
„Da u Bosni i Hercegovini nije odmah nakon osvojenja bilo mnogo muslimana slavenske krvi i bosanskog jezika, ne bi oni mogli naseliti ovoliko mjesta po Mađarskoj i u njih prenijeti svoj jezik.“ (Handžić, h. M: (1940).
„U njoj žive izmiješani Srbi i Hrvati, dijelovi dviju davno formiranih jugoslovenskih nacija i bosanskohercegovački Muslimani, koji su slovenskog porijekla, ali koji si u većini nacionalno neopredijeljeni. (…) Podijeliti Bosnu i Hercegovinu između Srbije i Hrvatske bilo je nemogućno zbog izmiješanosti njenog stanovništva.“ (Čolaković, R; (1950)).
„Suprotnosti između pojedinaca i grupa odrazile su se na preformiranje, nastajanje i nestajanje etničkih zajednica. (…) Etničke promjene vršene su preko putovanja i seoba pojedninaca i grupa, razmjene roba i saznanja, kao i preko državne vlasti. Zbog toga su savremene etničke teritorije nehomogene. Ni jedna etnička zajednica ne želi da mijenja svoju osobenost, a podvrgava se transformaciji samo ako joj je u nteresu, ili ako je prisiljena. Opći osjećaj ugroženosti spolja, od neke druge etničke zajednice, najefikasnije mobiliše na jedinstvo, na očuvanje posebnosti. Zato svaka etnička zajednica u datom trenutku ima sebi bliske, prijateljske, i tuđe etničke zajednice. (…) Autonomni način izražavanja misli, jezik, značajan je činilac u održavanju etničke posebnosti. (…) Zato postoje narodi sa istim jezikom ali ne i jedan narod sa više jezika. Pogledi na svijet, religije, bili su značajna sredstva okupljanja ljudi na niskom stupnju saznanja. (…) Bilo kakvi motivi mogu biti povod za formiranje imena naroda. To su obično bivale oznake koje su najbolje karakterisale narode, ili su ih najbolje razlikovale od drugih. Kasniji razvoj često pokaže da jezična determinanta više ne odgovara onome u što se njen nosilac pretvorio. Dalje, ta pojmovna određenja nisu vječita i doživljavaju transformacije. Uslovi u kojima žive, formiraju kod pripadnika etničkih zajednica određene opće osobine. (…) Ustvari nema čistih etničkih zajednica. Biološka i kulturna miješanja koja neprestano cirkulišu, ostavljaju svoje tragove. Nikada kulture ne dolaze u dodir a da ne izvrše međusobni uticaj. Zato je kultura svake etničke zajednice u srodstvu sa drugim kulturama, dio svjetske kulture.“ (Ćerić, S; (1968)).
„O ranom jezgru bosanske države zasvjedočio je još Konstantin Porfirogenit oko 950.godine: u poglavlju ’O Srbljima i zemlji u kojoj sad stanuju’ on nadodaje oblast Bosnu, sa nastanjenim gradovima Katerom i Desnekom, koja se u to doba prostirala od Lašfe do Drine, što govori o organiziranom okupljanju slavenskih rodova i plemena, da bi daljnji razvoj u toku XI i XII stoljeća, osobito u doba vladavine bana Kulina, potvrdio Bosnu kao državu.“ (Dr. Hadžijahić, M. (1974)).
„A na kraju te iste godine (1839. m.p.) u uobičajenom Proglasu Gaj je još uvijek afirmisao ilirsko ime kao nacionalno ime sveobuhvatno za Južne Slavene, ovog puta nasuprot jugoslavenskom, koje ’vazda stoji u nekom razmjeru geografskom prema najbližem slavenskom narodu na sjeveru’ i isticao: ’…Mi ne činimo nikakve razlike, što se tiče bratimske ljubavi između Hrvatah, Serbah, Vendah, Slavonacah, Dalmatinah, Bošnjakah i t.d. već da sve uskup pozivamo u jedno kolo ilirsko. (…) Sam Jukić je sasvim izričit u određivanju nacionalnog identiteta kada 1848, u pozivu za ’Kolo Bosansko’ uzvikuje, zamjenjujući samo nekadašnje ilirsko ime slavjanskim: ’Mi Bošnjaci njekad slavni narod, sada jedva da smo živi, nas samo kao očenutu granu od stabla Slavjanskog gledaju prijatelji naukah – i žale nas.“ (Gaj, Lj: ( 1839)).
„Ovu koncepciju sveobuhvata naroda (za koje su Ljudevit Gaj i njegov Ilirski pokret tvrdili da su Iliri, m.p.) koji govore jednim jezikom, nacionalno-srpskim, Karadžić je otvoreno izložio godine 1849. u svome Kovčežiću za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, i to u članku pod naslovom Srbi svi i svuda, koji je, kako sam napominje, bio napisan još 1836, ali nije objavljen. Sada je međutim došao u vremenu gašenja ilirskog pokreta nakon revolucije 1848. Zaista se zna, pisao je Karadžić u ovome članku – da Srbi žive …“ pa nabraja teritorije za koje i današnja srpska politika tvrdi da ih naseljavaju Srbi u koje i Karadžić ubraja sve srpske zemlje „od Trsta do Bojane“. (Karadžić, V. S:(1849)).
„Bosna je, međutim, bila odijeljena od Karadžićeva nacionalno-jezičkog pokreta, mnogo više nego od ilirizma, u kome su aktivno sudjelovali barem bosansko-franjevački pisci. Bosanski Muslimani nisu znali ni za jedan ni za drugi pokret, zatvoreni u svoju kulturno-povijesnu sferu i svoje bošnjačke tradicije imena i jezika. Nakon kristalizacije stariničke kulturno-povijesne svijesti o domovini, narodu i jeziku iz šezdesetih godina XIX stoljeća, kao prethodne etape u etničkoj identifikaciji bošnjačko-slavenskog porijekla i izvorišta Bosanskih Muslimana, novo razdoblje njihova nacionalnog formiranja nastupit će dvije decenije kasnije, od kraja osamdesetih godina XIX stoljeća, u doba bosansko-muslimanskog književno-kulturnog preporoda, i to u posebnim društvenim uvjetima opstanka ovog naroda, te pod pritiskom specifičnih političkih okolnosti: s jedne strane, stanja austrougarske okupacije, i, s druge strane, jačanja nacionalne svijesti Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, te formiranja opozicionih pokreta prema tuđinskoj upravi.“ (Rizvić, M: Ibidem, str. 47-48).
„Godine 1870. Mehmed Šakir Kurtćehajić, u jednom uvodniku svoga ’Sarajevskog cvjetnika’ evocira vrijeme prije dvjesta-trista godina, kada je starješina mogao ’samo jednim jedinim glasnikom sakupiti sve Bošnjake pod jednu zastavu’, ma da za jezik u jednom pismu književniku Rešad-begu u Carigrad kaže: ’samo slovenski znam, jer se ovdje najviše govori tijem jezikom.“ (Rizvić, M: Ibidem, str. 27 i 34).
„Ime Bošnjak, uz to prije svega je predstavljalo ’mogućnost nacionalne samoidentifikacije’ Bosanskih Muslimana i ’isključivo sredstvo odbrane njihove posebnosti.’ Jer i napuštanje ’bošnjaštva’ kao političke ideologije od austrougarske vlasti i ukidanje bosanskog imena jezika kao posljednjeg obilježja ’bosanske nacije’, učinjeno je iz političkog oportuniteta pred naraslim nacionalnim pokretima pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata, koji su državu Bosnu, kao drugi konstituens ovog nacionaliteta, već odavno natezali prema Srbiji i prema Hrvatskoj, s težnjom da je zauzmu ili podijele…“. (Rizvić, M: Ibidem, str. 62-63).
UMJESTO ZAKLJUČKA
„U svojoj studiji ’Šta je nacija’ dr Ferdo Čulinović smatra da se mogu istaći i odrediti ’osnovni elementi koji zajedno čine jednu etničku grupu nacijom’ , a to su: ’prvo, zajednički jezik; drugo, zajednička kultura; treće, kontinuirano nacionalno područje, i četvrto, zajednički životni interesi, što sačinjava glavne objektivne elemente tog unutrašnjeg jedinstva, a ono se ispoljava u petom, ali subjektivnom elementu – u nacionanoj svijesti’. (…) Pitanje zajedničkog porijekla u određivanju nacije, sociologija je odavno dovela u sumnju, (koje se) kritički prevladava, ali i egzistira u folklorističkom i publicističkom gledanju na naciju. O tome Jirzi Wiatr piše: ’Nauka uporno dokazuje da zajedničko porijeklo na određenoj teritoriji i u određenom vremenskom periodu uopće nije moguće. Osnovna teškoća za ovakav stav je intenzivnost migracije svih vrsta i rezultata – miješanja rasa, plemena, rodova. I pokraj toga, da kriterijum zajedničkog porijekla ulazi u naučno rezonovanje postajući tako rezultat nedovoljnih analitičkih razmišljanja o svakodnevnim predrasudama nacije.’ (…) Otuda je prilaz naciji adekvatno jedino moguć vlastitim dinamizmom njene povijesne konkretnosti, što upućuje na historijski razvoj i kulturnu povijest određenog naroda kao generičkog određenja u njegovim nacionalnim ili narodnosnim izrastanjima i što naciju utemeljuje jedino i samo kao historijsku kategoriju spram sebe i u odnosima s drugim nacijama u okviru država, regiona, kontinenata i svijeta. “ (Suljević, K: (1981)).
„Za nas je jedino moguće izvesti osobenosti nacije iz njihove sudbinske zajednice, jer mi odbijamo objašnjenje iz urođenih nepromjenljivih rasnih osobenosti.“ (Kaucki, K: (1938))
„Nacija predstavlja teritoriju sa stanovništvom koje govori istim jezikom. U toj naciji, tokom njenog nastajanja, stvara se posebna društvena svijest o jedinstvenoj nacionalnoj pripadnosti i potrebi čvršćih i tješnnih veza unutar nje same, tj. stvara se nacionalna ideja, koja ima povratni uticaj na društvenu osnovu, ubrzavajući proces nacionalnog ujedinjavanja. (…) Teritorija je prostor i granica suvereniteta i nadležnosti države. Ona je društveno ekonomska sredina koja vrši uticaj na istoriju i politiku jedne zemlje. Ona je politički faktor nekad od bitnog značaja za sudbinu i razvitak pojedinih naroda, ona je sastavni dio istorije i nacionalnog bića tih naroda.“ (Mala politička enciklopedija, S.A. (1966))
Današnja „svojatanja“ ili osporavanja naroda i nacija, naročito Bošnjaka, „nisu nastala samo iz želje da se odgovori na pitanje šta je nacija, nego iz tendencije da se pokaže šta je vlastita nacija, iz namjere dekadentnih elemenata i njihove svijesti da svoj nacionalitet pokažu donijetim ’zajedničkim porijeklom’, da ga protegnu u prošlost neovisno od historijskih mijena sve do ’krvi i tla’. Manjkavost je ovakvih teorija u tome što se određena društvena asocijacija svodi na determinante izvan povijesne dijalektike i što se etnička cjelovitost antropologizira u značenju naturalizacije, a ne u značenju humanizacije.“ (Suljević, K: Ibidem, str. 27.)
Današnja „svojatanja“ ili osporavanja naroda i nacija, naročito Bošnjaka, „nisu nastala samo iz želje da se odgovori na pitanje šta je nacija, nego iz tendencije da se pokaže šta je vlastita nacija, iz namjere dekadentnih elemenata i njihove svijesti da svoj nacionalitet pokažu donijetim ’zajedničkim porijeklom’, da ga protegnu u prošlost neovisno od historijskih mijena sve do ’krvi i tla’. Manjkavost je ovakvih teorija u tome što se određena društvena asocijacija svodi na determinante izvan povijesne dijalektike i što se etnička cjelovitost antropologizira u značenju naturalizacije, a ne u značenju humanizacije.“ (Suljević, K: Ibidem, str. 27.)
Na samom kraju ovog članka slijedi naša konstatacija da ne postoje naučno utemeljene i većinski prihvaćene teorije i shvatanja – da su Bošnjaci, kao narod, išta drugo (dakle nisu ni Iliri, ni Goti ni Albanci, ni Srbi ni Hrvati…) osim osoben, poseban, sasvim formiran narod, slavenskog porijekla. „Nije od uticaja to što je, tokom oformljenja bošnjačkog naroda, bilo ’primjesa’ i prirođenja, pretapanja i asimiliranja raznih drugih etničkih struktura u bošnjački nacionalni korpus. Dakle, bez obzira što, u genezi bošnjačkog naroda, nije teško dokazati da dijelovi Bošnjaka Sandžaka i Bosne imaju svoje biološko-genetsko porijeklo od različitih naroda -Bogumila, Srba, Arnauta, Pomaka, Crnogoraca, Turaka, Gota i sl. time se ne opovrgava činjenica da se formirao i nastao jedan sasvim novi entitet – Bošnjaci, sa karakteristikama i nacionalnim značajkama koje ga čine posebnim narodom na ovim prostorima. (…) U tom smislu neumjesni su prigovori da Bošnjaci ’nemaju svoje posebno porijeklo, jezik i korijen, te da zbog toga nisu poseban narod i da treba da se vrate u pradjedovsku vjeru’“. (Hadžić, H: (2018)).
P.S. Mnogi čitaoci će s pravom konstatirati da su tekstovi i rasprave ovakve tematike deplasirane i anahrone, jer odudaraju od savremenog poimanja naroda, nacije, države i građanskog društva, međutim, ipak, na poticaj nekih čitalaca, potpisnik ovih redova je dao sebi za pravo da dopuni svoj prethodno objavljeni članak na portalu Bošnjaci.net, koji smo već spomenuli u uvodu ovoga teksta.
