Soba za izbjeglice

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dugo sam kucao na vrata, vjerujući da je Husein opet pojačao televizor pa ne čuje, ili je otišao u banju. Sačekao sam desetak minuta i opet kucao neprekidno, ali sa druge strane nisam ga čuo, kada bi uzviknuo, “Ehe, eto mene, eto,” i pojavljivao se sa dva štapa na koja se oslanjao dok hoda. Tišina!
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Prije više godina, možda petnaest, u promišljanju kome odnijeti kurbansko meso, a da to bude onom ko je zaista u potrebi, rekoše mi da ima zgrada za izbjeglice u Novom Radakovu, i tamo žive oni koji se ne mogu vratiti na svoja ognjišta. Otišao sam i tada pokucao na prva vrata iza kojih se pojavio Suljo iz Srebrenice, koji je svojim imanom i jednostavnošću koju mu Stvoritelj podari, zasjeo u moju dušu i tamo ostao i kada preseli na ljepši svijet, a ja ga sa ostalim džematlijama Bijele džamije ispratih do kabura u jednom selu pored Kaknja, jer ga je tamo čekala njegova hanuma.

Na spratu gore, samo na suprotnoj strani koja gleda u naselje Hamida, pokucah na vrata Fatime i Huseina Škiljana iz okoline Jajca. Pokucah, i od tada sve ove godine bila su to i moja vrata sobe za izbjeglice, gdje sam odlazio kada ne bih stigao otići do svojih roditelja, a kad ih izgubih, onda još i više. Dijelili smo voće što bih kupio na pijaci, nekada više a nekad manje. Kasnije su i dragi ljudi znali tutnuti novčanicu meni u džep i reći: ”Odnesi im nešto.” Znali su da ću odnijeti, i nosio sam. Ali osmijehe i lijepu riječ, dijeli smo i šakom i kapom. Nisu imali djece. Husein invalid u nogu još od djetinjstva nije radio u preduzeću osim u najmu kako je to volio kazati, radeći za dnevnicu, pa je tako komšija iz susjednog sela po Huseinu nazvao voćnjak “Huseinove šljive”. On ih je okopavao prije rata, porezivao i krečio a kada bi tako rodile, brao za komšiju koji ga dobro plaćao. Pričao mi je kako je kosio po Kupresu danima sve za dnevnicu, a onda dođe rat i godine. Nazad nema a naprijed zid od samoće što ga nudila soba za izbjeglice. Fatima je bila nekako jača, preuzela je čini se i teret koji je Husein osjećao na plećima. Znala je zvati često, i reći: ”Sajdo curi nam česma, stala nam vešna mašina, obatalio se vodokotlić, ama vrata se nešto ne zatvaraju ona vanjska, ne daju se zaključat’.” Odlazio sam sa torbom alata, i nekad zvao prijatelja Saju za mašine, ali svaki put bi otklonili kvar i onda sjeli uz kahvu koju bi Fatima zakuhala još dok bi popravljao. Ispod jastuka Husein bi vadio mali novčanik u kojem je čuvao koju novčanicu od invalidnine i navaljivao da plati. Teško je bilo odbiti ga, ali se kasnije navikao, i samo bi znao reći: ”To je previše!”, ako bi donio kesu voća, sok i mlijeko, još suhi keks koji je volio s mlijekom. Onda se prije tri godine razboli Fatima. Bolnica, soba, bolnica, sve češće, sve gore. I pored zračenja, karcinom je uzimao svoje. Potrošila je korake i zastala u sobi za izbjeglice. Husein je ostao sam. Gledao sam otići češće i tamo nalazio njegovog bratića Mirsada sa divnom hanumom i curicom, kako ga obilaze, i donose mu svega. A Huseinu je trebao razgovor. Ustvari, sve je slabije čuo, pa bi uglavnom on pričao a ja sam ga slušao. Ponavljao je gdje je sve radio, spominjao braću koje više nema, i svoju Fatimu iza čijeg spomena soba je izgledala još više prazna. Ja bih ga zagrlio, i bio je to znak da se slikamo zajedno. Nekako sam ga navikao na to. U mom zagrljaju je ostajao i koji trenutak poslije, kao dijete još zagrljaja željan, a ja bih mu uputio još koju toplu riječ.

“Eto te k’o momak! Ih, što si mi se sredio, pa nije danas Bajram.” On bi se topio u trenutku radosti.
Mirsad i njegova hanuma dolazili su sve češće. Mirsad bi ga obrijao, podšišao, a hanuma bi prala i peglala svaku haljinku. Pospremala je malu sobu, i nekako joj vraćala svjetlost koja je nestala Fatiminim odlaskom. Huseinu je na lice slijetao osmijeh i zaboravljao bi na bolni bruh na stomaku.

Prije mjesec i koji dan otišao sam pred vrata sa kesom voća, sok, mlijeko i onaj keks koji je volio.

Dugo sam kucao na vrata, vjerujući da je Husein opet pojačao televizor pa ne čuje, ili je otišao u banju. Sačekao sam desetak minuta i opet kucao neprekidno, ali sa druge strane nisam ga čuo, kada bi uzviknuo, “Ehe, eto mene, eto,” i pojavljivao se sa dva štapa na koja se oslanjao dok hoda. Tišina!

Silazio sam niz stepenice dok su misli olovom punile korake. Zastadoh ispod prozora gdje u proljeće i ljeto cvjetaju raznobojne ruže, a ja sam volio bijele. Sada je sve izgledalo pusto, sivo i neobično hladno. Pogledam gore, nekad se znao pojaviti da me još jednom isprati u odlasku. Prozor je bio prazan. Pošaljem poruku njegovom bratiću Mirsadu u Donji Vakuf, da ga upitam za Huseina. Napisao je. “Halali prijatelju zaboravio ti javit, amiđa je kod nas, nije dobro.” U vrtlogu misli, nekako ispliva ona, da je Uzvišeni primio Huseinove dove, jer sam ga nalazio na kauču kako sjedeći klanja i dovi, da mu Gospodar podari samo da nije sam. Činilo mi se i da požuruje otići za svojom Fatimom. Čuo bi se povremeno sa Mirsadom i kratko razmijenili poruke. Sve dok nije stigla ona u petak večer, tačno u devet sati: “Selam prijatelju, samo da ti javim da je amiđa preselio prije pola sata…” Teško sam mu odgovorio. Noć je nudila puno mraka u kojem i misli slijepo lutaju. Ujutro, kao da su iščezle i ostavile mjesto da može više tuge stati. Donešen istim koracima kao kada sam dolazio zadnji put, opet sam stajao ispod prozora sobe za izbjeglice, odakle mi je mahala praznina i padala kao komadi stakla u suzne oči. Uhvaćen između ovog svijeta i onog što me oslikava iznutra, na trenutak sam poželio biti izbjeglica. Da odem iz svijeta bezosjećajnosti i sebičnosti, koji onako velik, u blještavilu samozadovoljenja, i zlata strahom umotanim, meni najviše liči na sobu za izbjeglice. Prazno!

Neka ti je vječni rahmet dobri moj Huseine!

Čitajte više