Izmišljanje nepušača

Istorija pušenja u Sjedinjenim Državama obično se opisuje kao borba između hrabrih naučnika i aktivista, na jednoj strani, koji se trude da javnost sazna istinu, i lažljivih menadžera duvanske industrije, koji bacaju prašinu u oči članovima Kongresa. Na kraju istina i zdravlje pobeđuju. U knjizi Politička istorija cigarete Sarah Milov nudi zanimljiviji i složeniji prikaz.
Foto: Peščanik
Foto: Peščanik
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Istorija pušenja u Sjedinjenim Državama obično se opisuje kao borba između hrabrih naučnika i aktivista, na jednoj strani, koji se trude da javnost sazna istinu, i lažljivih menadžera duvanske industrije, koji bacaju prašinu u oči članovima Kongresa. Na kraju istina i zdravlje pobeđuju. U knjizi Politička istorija cigarete Sarah Milov nudi zanimljiviji i složeniji prikaz. Uspon i pad cigarete u Sjedinjenim Državama bio je, pokazuje ona, prepleten s pretvaranjem socijalne države, koju je stvorio Nju dil, u ogoljenu neoliberalnu državu kakvu imamo danas. A glavni napredak u domenu javnog zdravlja ostvaren je mobilisanjem vizije društva zasnovanog na škrtosti. Nije to bila samo priča o junacima i zlikovcima.

Teško je žaliti za nestankom zadimljenog sveta iz sredine 20. veka. Krstaški pohodi protiv pušenja iz 80-ih i 90-ih godina prošlog veka urodili su zdravijim radnim sredinama, ali argumenti kojima je to postignuto bili su uglavnom neoliberalni. Reformisti su govorili da nepušači manje koriste bolovanje, ređe idu na pauzu; retko su pominjali da je pušenje problem javnog zdravstva i da ono može imati veze s klasnom i rasnom nejednakošću, nedostatkom obrazovanja ili nezaposlenošću. Podleganje navici pušenja i prekidanje te navike bili su samo stvar volje, izbora i moralne odgovornosti pojedinca. Kome je potrebno javno zdravstvo kad je bolest posledica ličnog izbora?

Sad smo u svetu, kaže Milov, u kom „pušač stoji sam na ćošku, a farmer stoji sam naspram duvanskih giganata“. (Oni se pridružuju neorganizovanim industrijskim radnicima i službenicima, povremeno zaposlenim frilenserima, bolničarima koji čekaju rani jutarnji autobus.) Da bi smestila takve scene u širi okvir, Milov citira svog mentora Daniela Rodgersa: u kasnom 20. veku, piše on, prikazi ljudskog iskustva kao preplitanja „konteksta, društvenih okolnosti, institucija i istorije ustuknuli su pred koncepcijama ljudske prirode koje naglašavaju slobodan lični izbor, aktivnost, postignuće, želju“. Izolovani pušač, postiđen i gurnut na marginu moralne zajednice, otelovljavao je „lični izbor, aktivnost, postignuće, želju“. Nije bilo potrebe da se njegovo ponašanje objašnjava pozivanjem na društvene okolnosti ili institucionalna ograničenja: kao i svi drugi, on je bio odgovoran za svoj izbor. Carovala je autonomija. Društvo opijeno takvim simplifikacijama bilo je savršen teren za mahnite finansijske transakcije.

Vek cigareta je počeo sporo. Pre Prvog svetskog rata pušenje je za većinu Amerikanaca imalo sumnjive asocijacije. Američka duvanska kompanija Jamesa Buchanana Dukea započela je proizvođenje želje za pušenjem okruživši cigarete orijentalističkim fantazijama, ali nenamerna posledica takvog reklamiranja bila je to što je u svesti Amerikanaca učvršćena veza između pušenja i stranaca ili imigranata: tom poroku su podlegali Italijani vrele krvi i crnpurasti Turci, a ne muževni Anglosaksonci. Zdravstveni reformatori, koje je predvodila Lucy Page Gaston iz Antiduvanske lige, upozoravali su da cigarete izazivaju ženskastost kod mladića i muškobanjastost kod devojaka; James Harvey Kellog, kralj cerealija, izražavao je bojazan da muškim pušačima preti „prevremena degeneracija polnih žlezda“. Biznismeni i ekonomisti su se protivili pušenju na radnom mestu kao pretnji za produktivnost.

Rat je preobrazio cigarete iz karakteristike stranaca u simbol patriotizma. Duke i drugi proizvođači cigareta tvrdili su da je momcima na frontu „duvan potreban koliko i meci“, a moralni reformatori su smatrali da pušenje štiti vojnike od težih poroka kao što su „žestoka alkoholna pića i razvratne žene“. Posle rata, proizvodnja cigareta je procvetala i pušenje je postalo deo svakodnevnog života. Duvanske kompanije su trošile ogromne svote na reklame, a neke od njih su bile usmerene na žene; cigareta je predstavljana kao ključ za razna, ponekad i protivrečna stanja – uzbuđenje, koncentraciju, stimulaciju, relaksaciju. Krajem 20-ih godina 20. veka, piše Milov, cigareta je, bar u simboličkom svetu reklame, bila i simptom modernih vremena i lek za njih.

Istovremeno je bila i sve vrednija roba, kako za uzgajivače duvana, tako i za proizvođače duvanskih krajnjih proizvoda. Kompanije su združeno kontrolisale cene na aukcijama duvana i ta institucija je ušla u domen američkog folka (u jednoj kasnijoj televizijskoj reklami za Lucky Strike aukcionar pevuši nešto nerazgovetno, a onda završi rečima: „Sold American!“ (tj. prodato Američkoj duvanskoj kompaniji). Ali, kaže Milov, duvanske aukcije su bile „privid takmičenja, brižljivo insceniranje pretpostavljenog rivalstva“ među kompanijama: one su se zapravo bile urotile protiv „usamljenog farmera koji je iščekivao presudu korporativne klike o vrednosti jednogodišnjeg truda njegove porodice“. Duvanske kompanije su kontrolisale cene u sadašnjosti i podsticale hiperprodukciju kako bi oborile cene u budućnosti. Farmeri su znali šta se događa, ali su morali da prihvate ono što im se nudilo. Tokom 20-ih godina prošlog veka pokušavali su da se bore, sopstvenim snagama i neefikasno, protiv aukcijskog sistema tako što su osnivali zadruge.

Velika ekonomska kriza je učinila položaj radnika još težim i država im je pritekla u pomoć. Korporatistički program ranog Nju dila doveo je do stvaranja Administracije za nacionalni oporavak (National Recovery Administration – NRA) i Administracije za prilagođavanje poljoprivrede (Agricultural Adjustment Administration – AAA); njihov cilj je bio usaglašavanje napora da se spreči hiperprodukcija. Kao što kaže Milov, njudileri su smatrali da su „problemi s kojima se suočavaju farmeri i radnici, proizvođači i potrošači, povezani, da je to homogena celina viška naspram bede“. Ali takva država nije bila socijaldemokratska utopija: zavisila je od podrške segregacionističkog juga, kao i od saradnje između federalnih vlasti i interesnih grupa – farmera, industrijalaca, sindikalizovanih radnika. Te grupe su bile najuspešnije kad su bile dobro organizovane, dobro povezane i bele: sve su to osobine uzgajivača duvana koji su imali najviše koristi od poljoprivredne politike Nju dila.

Administracija za pomoć poljoprivredi davala je farmerima državne subvencije da zemlju ostave nezasejanom i tako je štitila cene stvarajući manjak poljoprivrednih proizvoda. Ta strategija oličavala je veliki skandal kapitalizma, proizvodnju oskudice usred izobilja; ona je takođe bila savršen primer „sklerotičnih struktura odlučivanja koje su davale privilegije malobrojnima koji su organizovani nauštrb mnogobrojnih koji to nisu“. Ta verzija Nju dila nije draga savremenoj američkoj levici. Takva država je, ipak, sačuvala neke populističke ciljeve „vrednujući težak rad belih farmera“ koji su se svojim sučeljavanjem s duvanskim kompanijama borili protiv „moći organizovanog kapitala“. Godine 1953. Vrhovni sud je proglasio neustavnim i NRA i AAA i počeo da preispituje Zakon o duvanskoj inspekciji, donet s namerom da se spreče zloupotrebe aukcijskog sistema. Pojavili su se špekulanti, preprodavci koji su kupovali po niskoj ceni, prodavali po visokoj i bogatili se. Namera Zakona je bila da podigne cene za prosečnog uzgajivača i ograniči prilike za preprodavce i „miljenike skladišta“ – bogate farmere kojima su duvanske kompanije davale bolje uslove.

Ali odluka Vrhovnog suda ostavila je otvorenom mogućnost regulisanja poljoprivredne ponude drugim sredstvima. Godine 1938, Kongres je odobrio Rooseveltovu izmenjenu verziju Administracije za pomoć poljoprivredi. Ona je omogućila farmerima da svake godine glasaju na referendumu o podršci cenama i na taj način održe minimalnu cenu duvana. Oni su odgovorili glasanjem protiv programa subvencija i vraćanjem na hiperprodukciju – da bi već naredne godine potražnja znatno opala, jer je početak Drugog svetskog rata zatvorio ogromno evropsko tržište. Te godine 90 odsto američkih farmera glasalo je za kontrolu roda duvana. Ali pojavilo se novo domaće tržište cigareta predvođeno vojnim regrutima. Američka duvanska kompanija se reklamirala sloganom „Zelena boja Lucky Strikea otišla je u rat“. Naime, paklice Lucky Strikea su postale bele jer je za dotadašnju zelenu paklicu bila korišćena boja u čiji je sastav ulazio bakar, materijal važan za ratne napore. Posle rata cigarete su postale simbol demokratske potrošnje na obe strane Atlantika i industrija je tragala za načinima da proširi njihov domet. Tobacco Associates, neprofitna organizacija koju su osnovali uzgajivači duvana, imala je veliki uticaj na javnu politiku; njen predsednik Jack Hutson je bio oštrouman i energičan operativac u krugovima vlasti i biznisa.

Pod Hutsonovim vođstvom, organizacija je pretvorila savezni duvanski program u program globalnog pušenja. Njen prvi cilj je ostvaren: Kongres je uključio cigarete u Maršalov plan. U stvari, Sjedinjene Države su „nudile cigarete strancima koji ne mogu da zadovolje svoje potrebe“. Nisu svi pristali na to: Francuska je insistirala na svom Gauloisesu. Ali Hutson je uspeo da uvede duvan u program Hrana za mir. Dok su svi duvanski farmeri imali koristi od velikodušnosti vlade, najveći komad kolača je ipak otišao bogatijima i bolje organizovanima (i belima). Interesne grupe kao što je Farm Bureau predstavljale su elitu, a ne masovno članstvo i prikrivale su svoj dug državi retorikom zajednice, porodice, privatne svojine i voluntarizma.

Zlatno doba cigareta nije dugo trajalo. Ranih 50-ih godina 20. veka statističke studije su počele da potvrđuju vezu između pušenja i raka pluća. Industrija je morala da pređe u ofanzivu; „Otvoreno saopštenje pušačima cigareta“, koje se pojavilo u stotinama dnevnih listova i magazina u januaru 1954. pod sponzorstvom Istraživačkog odbora duvanske industrije, označilo je početak višedecenijskog nastojanja da se dovedu u pitanje lekarski nalazi, iako bez direktnog pobijanja. Godine 1964. Savetodavni odbor opšte hirurgije za pušenje i zdravlje objavio je izveštaj u kom se nedvosmisleno tvrdi da cigarete mogu izazvati rak. Bio je to savršen izraz socijalne države: paneli eksperata iz javnog i privatnog sektora zajedno su oblikovali autoritativni konsenzus. Ali istakavši opasnosti koje je donela jedna dobro organizovana industrija i preporučivši da na paklicama cigareta stoji upozorenje o opasnosti po zdravlje, izveštaji su istovremeno otvorili vrata novoj ideji vlade, koja je omogućila veći prostor za ono što građanski aktivisti nazivaju „javni interes“.

Pojam javnog interesa je ukorenjen u republikanskoj tradiciji 19. veka i u Progresivnom pokretu pre Prvog svetskog rata. Kad se vratio 60-ih godina 20. veka, odražavao je sve veću sumnju da je neorganizovana većina prepuštena na milost i nemilost organizovanoj manjini. Osećanje pretnje pojačano je istraživanjem Ralpha Nadera, koje je pokazalo, na primer, da automobil kao što je Chevrolet Corvair „nije bezbedan ni pri jednoj brzini“ i da General Motors na to gleda kao na problem odnosa s javnošću, a ne kao na stvar zdravlja i sigurnosti stanovništva. Pokret koji je Nader pokrenuo povezao je aktivnog građanina i ogorčenog potrošača koji je tražio pravdu u parnicama, a ne u zakonodavstvu. Agresivni, uspešni mladi advokati poput Victora Yannaconea, koji je podneo prvu tužbu protiv proizvođača DDT-ja, i Johna Banzhafa, koji je stekao prvo autorsko pravo na kompjuterski kod, pomogli su da se razvije pokret zaštite potrošača koji je počivao na ekološkoj svesti i brizi za bezbednost proizvoda. Njihova strategija se mogla sažeto opisati „drskom i prostosrdačnom mantrom: Tuži gada“. Takav pristup je odražavao frustriranost socijalnom državom jer je ona omogućavala da savezne agencije i kongresmeni postanu sluge industrija umesto da ih regulišu. Parnica je bila poslednje pribežište neorganizovanih potrošača, što je svedočilo o opadanju građanske kulture u Americi krajem 20. veka. Pošto više nisu polagali nikakve nade u dve od tri grane savezne vlasti, advokati koji su radili u domenu javnih interesa uzdali su se u opstanak pravosuđa koje brine o interesima javnosti – a i ta nada je čilela.

Iako se Banzhaf sa žarom bacao u sudske sporove, najveću pobedu je izvojevao memorandumom koji je uputio Federalnom odboru za komunikacije 1967. godine i u kom je tvrdio da nova Doktrina pravičnosti znači da antiduvanski oglasi treba da dobiju isto onoliko vremena na televiziji koliko i reklamiranje cigareta; Odbor je jednoglasno prihvatio predlog. Cilj Doktrine pravičnosti bio je stvaranje informisanog pristanka. Deca moraju biti pelcovana protiv reklamiranja cigareta kako bi jednom, kao odrasli ljudi, mogli svesno da odluče – da puše ili ne puše – umesto da budu terani kao svinje na klanje. Reklame u udarnom terminu mogu da hvale zadovoljstva pušačkog života, ali jednak broj antireklama mora da prikazuje užase pušačke smrti. Pušenje cigareta više nikad neće biti glamurozno kao što je nekad bilo.

***

Krstaški pohod protiv duvana na kraju se usredsredio na stvaranje slike nepušača. Nepušači su činili potrošački kolektivni identitet u vreme kad su identitetske grupe nicale kao pečurke posle kiše. Oni su bili imućni, organizovani, obrazovani i beli. Njihovi pokušaji da se prikažu kao žrtve poređenjem svog pokreta s borbom crnaca za jednakost bili su smešno neubedljivi. U vreme kad su opasnosti od pasivnog udisanja duvanskog dima bile uglavnom nepoznate, motiv borbe za nepušačka prava nije bio naučni već građanski – „vizija javnog prostora kao prijatnog za konzumiranje“, kao što kaže Milov. Nepušači su zahtevali da budu pošteđeni neprijatnosti zadimljenih restorana, aviona i autobuskih stanica dok pušačka populacija u tome nije videla problem.

Na radnom mestu pokret protiv pušenja imao je jači adut: „društvenu cenu“ pušenja koju su aktivisti uspeli da kvantifikuju. Ključni momenat je bio sudski proces koji je pokrenula Donna Shimp, radnica telefonske kompanije Bell; ona je patila od glavobolja i kožnog osipa u zadimljenoj kancelariji u Nju džerziju. Godine 1975. Shimp je podnela tužbu u kojoj je zahtevala da radni prostor bude slobodan od dima; pozvala se na svoja nepušačka prava, ali je naglasila i „visoku cenu“ pušenja na radnom mestu. Ako Bell u Nju džerziju ništa ne preduzme da zaštiti nepušače, mogao bi nešto učiniti da poboljša svoj saldo – kao što je na kraju i bilo. Potpomognuta Saradnicima na unapređivanju životne sredine, grupom koju je osnovala, Shimp je ukazala na zdravstvene rizike udisanja dima iz druge ruke. Ipak, mada je istraživanje posledica pasivnog pušenja već počinjalo da daje rezultate, ključni element njene argumentacije bio je da „pušenje, a često i pušači previše koštaju“. To se dobro slagalo s novim talasom konsultantskih usluga menadžerima, koji je insistirao na tešnjem, škrtijem i čistijem radnom prostoru.

Pokazalo se da podaci dobijeni istraživanjem idu u prilog tom programu. Studija firme koja je proizvodila opremu za bazene u Kliftonu u Nju džerziju uspela je da pokaže da su pušači za 2-10% manje efikasni od nepušača. Grupa Saradnici procenila je da se zbog pušenja godišnje izgubi 399 miliona radnih dana. Savetnici su zaključili da postoji jednostavan način za „povećanje produktivnosti preko noći“: ukinuti pauze za pušenje i nepotrebno druženje, kojima se samo rasipaju vreme i novac. Kao što je rekao William Weis, guru menadžmenta: „Jedan čovek radi ono što bi radila dva i po ako bismo dopustili pušenje“.

Pokret protiv pušenja imao je uspeha ne samo zato što su ljudi tražili pravo da dišu čist vazduh na javnim mestima – što je bilo važno i potrebno – već pre svega zato što su se njegovi interesi podudarali s interesima onih koji su želeli da zategnu radnu disciplinu i redefinišu radnike kao „ljudski kapital“. Na kraju se idealni nepušač stopio s „neoliberalnim jastvom“, koje precizno meri svoje zdravlje i, implicitno, svoj moral. „Ta politika vrednovanja tela išla je zajedno s tržišno usmerenim sudovima političkog tela“, piše Milov; delatnost države bila je sve više podvrgnuta tržišnom sistemu mera i tehnika – analizi isplativosti, zahtevima budžetske ravnoteže, ispitivanju stanja resursa, smanjivanju trgovinskih barijera. To ni izdaleka nje bila socijalna država, koja je – koliko god nesavršena – štitila mnoge Amerikance od bahatosti neregulisanog kapitala i raspojasane korporativne moći.

Stvari su se dalje pogoršale za pušače 80-ih godina 20. veka, kad se opasnost od pasivnog pušenja više nije mogla ignorisati. Jedna japanska studija pokazala je da žene pušača koje same ne puše imaju dvostruko veću stopu smrtnosti u odnosu na druge nepušače; što više suprug puši, to je supruga bolesnija. Godine 1986, u izveštaju američkog generalnog hirurga naglašena je opasnost od pasivnog pušenja, mada nije bilo sasvim jasno koliki je rizik. Pojavljivalo se novo društvo koje je aktivistima u borbi protiv pušenja izgledalo zdravije i pravednije, a savetnicima uprave efikasnije, produktivnije i mudrije. Ali sindikatima, koji su još pokušavali da odbrane pravo na pauzu za pušenje iako je samo manjina njihovih članova to želela, činilo se da je glavna karakteristika novog društva prepuštanje prerogativa radne snage upravi.

Sindikalno organizovani radnici, kao i farmeri, imali su velike koristi od socijalne države. Sada su obe te interesne grupe, poljoprivreda i radništvo, bile u znatno gorem položaju. „Na duvanskom pepelu korporatizam je sada gradio nove koncepcije vrlog građanina, zasnovane na odnosu troška i koristi“, piše Milov, „koje su vrednovale Amerikance na osnovu toga koliko koštaju državu“. U novom političkom univerzumu, farmeri i pušači su bili pojedinci kao i svi drugi, dakle bili su odgovorni za sopstveno zdravlje i ekonomski uspeh. Kongres je smanjivao subvencije za duvan do 2004. godine, a onda ih je ukinuo.

Kraj programa subvencija imao je različita značenja za različite delove duvanske industrije. Za farmere, njihove porodice i susede, on je značio povlačenje kapitala iz uspavanih južnih varoši. Prodavci đubriva, radnici u skladištima i prevoznici takođe su ostali kratkih rukava. Program je garantovao poresku osnovicu i omogućavao državi i lokalnim vlastima da obezbede socijalne usluge, škole, crkve i bolnice. Nastupio je čas da se podrška potraži na drugoj strani. Ali za duvanske kompanije, ukidanje programa je otvorilo nove mogućnosti. Posluživši se klasičnom neoliberalnom taktikom, one su preselile proizvodnju cigareta u Brazil i druge zemlje s nižom cenom radne snage. Američki farmeri i fabrički radnici bili su preskupi. A globalno tržište za cigarete i dalje je postojalo.

Uprkos čistijem vazduhu, svet oslobođen od dima, piše Milov, „surov je i sklon žigosanju“. U njemu smrt pušača može biti praćena pomišlju – ponekad netaktično izrečenom naglas – „Šta je očekivao?“ Teško bi se moglo naći pitanje koje bolje odslikava neoliberalni pogled na svet, u kom je odgovorna briga o sebi bezmalo sveta dužnost i najpotpuniji izraz uzornog građanina.

Prevela Slavica Miletić

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.