Erina igra

Era je bio posvećenik trenutka, prolaznosti, najveće neposrednosti koju sam ikada video kod umetnika. Zbog toga je on, u velikom delu, otelotvorenje jedne ideje performansa koja smisao ove umetnosti pronalazi u neprestanom poniranju svake simbolizacije u podsvesno.
Era Milivojević, Cetinjsko bijenale, septembar 1997, foto: Goranka Matić
Era Milivojević, Cetinjsko bijenale, septembar 1997, foto: Goranka Matić
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Era je bio pionir. On nije bio tek jedan od članova čuvene neformalne grupe šest umetnika okupljenih u Galeriji SKC-a početkom sedamdesetih (podsetimo se, pored njega tu su bili Marina Abramović, Neša Paripović, Zoran Popović, Raša Todosijević i Gergelj Urkom); on je, u mnogome, ovu grupu definisao, kao što je definisao jedan period i jednu vrstu umetnosti u Beogradu, Srbiji i Jugoslaviji. Era je, u tadašnjim okvirima, bio začetnik jedne samonikle vrste umetnosti, koja je dobila ime „performans“. Oni koji su ranih sedamdesetih učestvovali u Erinim izvedbama ili imali priliku da ih posvedoče, opisuju ih kao ceremonije čije je značenje samo on znao – da bi ih već u sledećem trenutku zaboravio. Era je bio posvećenik trenutka, prolaznosti, najveće neposrednosti koju sam ikada video kod umetnika. Zbog toga je on, u velikom delu, otelotvorenje jedne ideje performansa koja smisao ove umetnosti pronalazi u neprestanom poniranju svake simbolizacije u podsvesno. Pragmatična i čuvana misao usmerena na sticanje i gomilanje, ovo vidi kao nestajanje i gubitak. Ona misao koju je Žorž Bataj nazvao suverenom, ovo vidi kao jedini način postojanja. U tom smislu, niko nije mogao u potpunosti da doživi Erine akcije; ali isto tako, svako ko je ikada imao prilike da razgovara sa njim, mogao je da posvedoči metod jednog neprestanog izlivanja prošlosti u neposrednu sadašnjost. Tu se sećanja mešaju sa svakodnevnim predmetima, apstraktna misao sa zvukovima ulice, imaginacija sa prženjem kobasica. Ovaj proces je verno zabeležio Žarko Radaković u knjizi Era. Taj žanrovski nesvodiv tekst na najbolji mogući način reflektuje Erin umetnički metod, koji je bio ujedno njegov životni princip, metod neprestanog rasipanja i sabiranja.

Prilikom svake posete Beogradu trudio sam se da se javim Eri. Vrlo retko je pristajao da se vidimo van njegove garsonjere na vrhu zgrade u Cara Uroša, na Dorćolu. Svaki put bi me fascinirala besprekorna organizacija nereda u njegovom stanu-ateljeu. Kao i njegov tok misli, predmeti i komadi nameštaja bili su uredno poređani u prostoru, ali na način koji je samo on razumeo i koji je samo za njega imao smisla. Ta uzvišena kombinatorika, pronalaženje unutrašnjeg reda u slučajno okupljenim predmetima i slikama, bio je osnovni princip njegovog umetničkog rada tokom poslednjih petnaestak godina. Tumarajući po malom stanu, neprestano tražeći i gubeći stvari (misli, reči…), Era mi je pokazivao kolaže fotografija u čijim je kombinacijama pronalazio skriveni red. To je bila njegova vrsta paranoično-kritičkog metoda koji je izmislio Dali, ali bez virtuoznosti i erotomanije. Era je bio sistematičan u čitanju formi uhvaćenih na fotografijama, i vrlo je oprezno izbegavao da ih fiksira u jedan konačni poredak. Pregledao je debele špilove fotografija, ređao ih po podu, po krevetu, na svojim dlanovima, da bi ih onda ponovo pomešao i vratio u opticaj. Napokon sam shvatio da se u ovom procesu naizgled haotične kombinatorike ogleda Erin misaoni i gesturalni proces. Svaka sesija tumačenja fotografija u špilu, njihovo preraspoređivanje koje im nije dozvoljavalo da zauzmu neki fiksirani red, bilo je zapravo performans visokog intenziteta i koncentracije.

Prilikom jedne posete, Era je insistirao da mi pokloni jedan njegov konceptualni rad, u kome su vizuelni segmenti bili zamenjeni jezičkim. Na čistom, belom hamer papiru, u pravilnom pravougaoniku bili su pedantno ispisani redovi srpskih i engleskih reči. Bio je to rad velike jednostavnosti i elegancije. Pažljivo sam ga urolao, stavio u zaštitnu tubu i spakovao u kofer. Rad je bezbedno stigao u Kaliforniju. Kad sam došao kući, uredno sam ga izvadio iz zaštitnog omota i ostavio u siguran ugao stana, dok ga ne uramim. Tu je ostao danima, možda nedeljama. Negde u to vreme, moj sin, tada još uvek osnovac, smislio je društvenu igru i krenuo u potragu za materijalom. Posle nekoliko dana, pojavio se sa tablom i špilom karata. Tablu je improvizovao od komada papira sastavljenih selotejp trakom. Karte su na poleđini imale reči na srpskom i engleskom, odštampane u urednim redovima. Da se radilo o bilo kom drugom radu i bilo kom drugom umetniku, imao bih osećaj gubitka. Umesto toga, osetio sam neku vrstu ispunjenja. Ni u jednom trenutku nisam posumnjao da je upravo špil forma koja je primerena Erinom radu mnogo više nego ram. Svaki Erin rad se opire bilo kakvim okvirima koji bi im nametnuo stalnost i izvesnost. Paradoksalno, komadanje rada u gomilu karata koje se mešaju i ukrštaju, rasipaju i sakupljaju, bio je najdosledniji način da se sačuva Erin rad. To je najviša forma konzervacije: čuvanje gubljenjem. Pokazao sam mu špil prilikom sledećeg dolaska u Beograd. Promešao je karte i zadovoljno klimnuo glavom.

Poslednji put sam video Eru u jesen 2019. Napravili smo jedan od retkih izleta van njegovog stana, čak i van Dorćola. Era je živeo sam, polugluv. Raskopane dorćolske ulice samo su povećale njegovu izolaciju. Zbog ukidanja autobusa nije mogao lako da ode na protestne šetnje subotom, koje su mu mnogo značile. Bila je subota kada smo se videli. Uzeli smo taksi do Slavije, i pridružili se koloni koja se kretala ka zgradi televizije. Kada je bio u svojoj garsonjeri-ateljeu, Era bi uvek uzrujano tumarao po skučenom prostoru, panično preturao po stvarima, govorio glasno, napinjao se da me čuje. Sada sam ga prvi put video smirenog. Prijali su mu buka i gužva. Izgledalo je kao da se kupa u zvucima i prisustvu ljudi oko sebe. U sred svega toga, počeli smo da razgovaramo o izložbi Marine Abramović, koja je tada bila u toku. Pričao je mirno i, čini mi se, tiho. Nestao je čak i onaj paranoično-kritički metod, koji je sa istom žestinom primenjivao na ljude kao i na slike i predmete. Pričali smo o kontroverzama koje su se rojile oko izložbe, o argumentima za i protiv, o novcu koji je u nju sasut, o Marininim ranim radovima i telesnim naporima koje su oni iziskivali. U jednom trenutku Era je mirno, bez rezignacije i gorčine, rekao „Ne zna Marina šta je bol, šta je samoća“. Već smo bili pri kraju šetnje. Kolona je stigla do početka Knez Mihajlove i polako počela da se osipa. Era je krenuo nizbrdo, ka Dorćolu.

Dok ovo pišem, ispred mene na stolu je onaj špil. Uzimam ga i razgledam karte. Pomišljam da bi to mogla da bude i jedna slagalica, i jedva se suzdržavam od nagona da krenem u potragu za vezama između fragmenata Erine slike. Odustajem već pri prvoj pomisli na to. Pokušaj da vratim delove slike u njen prvobitni red izgledao bi kao neka vrsta sastavljanja, vraćanja Ere. To bi zapravo bila izdaja njegovog osnovnog umetničkog i životnog principa. Era nije bio umetnik re-performansa. Sve, samo to ne. Špil je spiel, igra. Erin rad živi sve dok su karte u igri, dok traže svoj nemogući, nestalni poredak.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.