Zvanično je završen arapsko-izraelski sukob. Tokom posljednjih nekoliko mjeseci Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Sudan i Maroko normalizirali su odnose sa Izraelom. Oman je vjerovatno na putu da im se pridruži, a Saudijska Arabija napravila je do sada neviđene korake u tom smjeru. Ostale arapske vlade održavaju važne, ali ipak diskretne veze sa Izraelom, a čini se da su normalizacije odnosa samo pitanje vremena. Egipat i Jordan su već decenijama u mirnim odnosima sa Izraelom.

Nekadašnji panarapski poziv na ujedinjenu frontu protiv Izraela “od Atlantskog okeana do Arapskog zaljeva” danas je postao poziv za normalizaciju odnosa. Način na koji je krajnje iznenadno došlo do preokreta podriva zajednički arapski stav koji je izražen na Arapskoj mirovnoj inicijativi 2002. godine. Umjesto da insistiraju na konsenzusu “zemlja za mir” i nude normalizaciju odnosa samo ukoliko se Izrael povuče do granica koje je imao 1967. godine, arapske vlade su dale prednost vlastitom interesu: za Maroko, američko priznanje njegove kontrole nad Zapadnom Saharom; za Sudan, ukidanje američkih sankcija; za UAE pristup naprednom američkom oružju.

Ali iako su ovi sukobi završeni, sukob Izraela sa Palestincima nije. Reinterpretacija “mira” kako bi se uklapao u potrebe arapskih vlada ne rješava palestinski problem. Trinaest miliona Palestinaca rašireno je po Svetoj zemlji ili je u progonstvu. Gotovo sedam miliona njih živi u zemlji između rijeke Jordan i Mediterana. Oni ne idu nigdje.

Historija ne podržava vjerovanje da će mir Izraela sa Arapima nužno otvoriti put i za mir sa Palestincima, prisiljavajući ih da pod pritiskom nove situacije i izolacije pristanu na izraelske uvjete. Palestinski nacionalni pokret proizašao je upravo iz osjećaja poraza, usamljenosti i napuštenosti od arapskih vlada, što je uslijedilo nakon 1948. godine. Koliko god se okolnosti činile loše, kod Palestinaca nema znakova predaje.

Za Izrael val normalizacije odnosa znači da nema puno razloga da sklopi mir sa Palestincima. Kratkoročno gledano, to će vjerojatno rezultirati konsolidacijom postojećeg stanja. Međutim nove okolnosti, poput pravca u kojem će se razvijati novoizgrađeni odnosi arapskih zemalja i Izraela, palestinska frustracija i uspon desnice u Izraelu, bi mogli proizvesti novu dinamiku naizgled zamrznute situacije. Lišeni ideja o arapskoj strateškoj dubini, tj. vjerovanja da su arapske države spremne da pruže potrebnu podršku za rješavanje palestinskog pitanja, Palestinci sada moraju dobro razmisliti o tome kako će organizovati svoju borbu, kako riješiti ono što ih je dovelo do ove pozicije i kako to promijeni.

Nije ovo prvi put da se Palestinci nalaze u ovakvoj situaciji. Otprilike deset godina nakon nakbe (arapski termin za “katastrofa”) 1948. godine, izbezumljena grupa Palestinaca, razočarana zbog neozbiljnosti arapskih država, odlučila je uzeti stvar u svoje ruke. 1964. godine rođena je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), koju je preuzeo Jaser Arafat 1969. godine. Ono što je započelo sa sporadičnim oružanim operacijama, oblikovalo je današnji nacionalni pokret. PLO je uspio okupiti Palestince, uspostavljajući palestinski politički identitet, namećući svoj cilj na međunarodnoj agendi i vraćajući neke Palestince u samoupravu. Ali nije uspio okončati izraelsko-palestinski sukob, uspostaviti nezavisnu i suverenu državu ili razviti dobru vladavinu za Palestince. Došlo je vrijeme za novi početak.

PROMAŠAJ PALESTINSKE DIPLOMATIJE

Kada su izašle vijesti o normalizaciji odnosa arapskih zemalja sa Izraelom, isprva su palestinski lideri reagovali javnim negodovanjem i optužbama da su ovim činom zabili Palestincima nož u leđa. Inicijalna navala kritika od tada ipak jenjava. To je zato što kritike nisu imale jake osnove, jer je PLO, kao predstavnik palestinskog naroda, i sam priznao Izrael 1988. godine i sa njim započeo “mirovni proces” prije tri decenije. Palestinski lideri su također održavali sigurnosnu koordinaciju sa Izraelom, tako da nisu mogli prigovoriti kada su i lideri drugih arapskih zemalja uradili isto. Palestinci također ne mogu insistirati da je njihov problem u suštini problem svih arapskih zemalja, a u isto vrijeme tvrditi da isključivo oni imaju pravo da određuju kako će se on riješiti. Redovno se pozivajući na svoje nacionalne interese i svoju “nezavisnu volju”, što često rade u svojim političkim izjavama, Palestinci su ostali bez argumenata protiv onih koji se isto tako pozivaju na svoje nacionalne interese i kreiranje vlastitog puta.

Ukratko, palestinska diplomatija je itekako zakazala. Potreban je izuzetan talent da se gotovo potpuni konsenzus među Arapima i muslimanima o budućnosti Palestine i Jeruzalema pretvori u samo još jedno pitanje na već svakako prepunoj arapskoj agendi.

Djelomično kao posljedica toga, PLO je izgubio kredibilnost kao donosilac odluka ili predstavničko tijelo. Njegova su temeljna načela i Palestinska nacionalna povelja iz 1968. godine stvar daleke prošlosti, jer su ih kršile ili blatile zvanične odluke palestinske vlasti. Politički program PLO-a, zasnovan na rješenju o dvije države, stoji na temelju koji se urušava zbog dokumenta na kojem je zasnovana Organizacija, koji zabranjuje podjele Palestine na političkim i moralnim osnovama. Povelja nije formalno revidirana ili ažurirana od 1996. godine.

PLO je izvorno osnovan kao forum koji bi podržavao zastupljenost frakcija, ali frakcije koje on predstavlja više ne odražavaju političke snage u palestinskom društvu. PLO-ov sistem kvota, koji dodjeljuje mjesta raznim palestinskim frakcijama u skladu sa njihovom navodnom veličinom, je arhaičan i iskrivljen način podjele moći i odlučivanja. Mnoge frakcije, poput onih koje su ranije podržavali arapski režimi, danas nisu u funkciji, ali i dalje zadržavaju svoja mjesta. Hamas, praktički vladar Gaze, i druge islamističke frakcije nisu zastupljeni. PLO može pokušati odgovoriti na snažnu narodnu želju za jedinstvom, ali njegov jezik, uporište i smjer su stvar prošlosti. Novi početak ne može započeti sa istim licima, uvjerenjima i mehanizmima koji su ga doveli u slijepu ulicu u kojoj se Palestina nalazi.

Nekoć je PLO bio značajan jer je Palestincima dao glas, adresu i forum za istinsku nacionalnu debatu. Kako je PLO-ov status rastao, podveo je unutrašnje podjele pod nominalnu nacionalnu rubriku, sa frakcijama koje su svoje razlike ostavile po strani za dobrobit dogovora o većim ciljevima. Način na koji je vođena Organizacija često je bio predmet kritike, ali njezin legitimitet nikada nije bio doveden u pitanje niti osporavan. Ipak, PLO nije prilagodio svoj oblik i misiju kako bi ispunio cilj postizanja državnosti. Palestinci trebaju nove alate zastupanja i političkog djelovanja koji odražavaju sadašnju stvarnost i buduće perspektive. To će iziskivati novu konstitutivnu skupštinu sa misijom, poveljom i političkim programom koji govori u ime svih Palestinaca i izbjegava ustajali jezik starog PLO-a, diskurs prožet duhom sredine 20. vijeka, koji ne pije vode u 21.

Otkako je uspostavljena sporazumom između Izraela i PLO-a 1993. godine da vlada Palestincima na Zapadnoj Obali i u Gazi, Palestinska samouprava (eng. Palestinian National Authority, u nastavku teksta PA) postala je istinsko političko težište, a PLO je zadržao zombi oblik — tijelo koje ima veće ovlasti za donošenje odluka, ali koje je ograničeno u praksi. Nejasna linija između PA i PLO-a i činjenica da je PA preuzela većinu funkcija PLO-a, u konačnici su oslabili oba tijela. PA bi trebalo biti dodijeljena čisto administrativna uloga, oslobođena okova visoke politike upravljanja životima Palestinaca i čuvanja njihove dobrobiti i sigurnosti. Nasljednik PLO-a bi trebao biti predstavnik i politička adresa Palestinaca, bez obaveza građanskih dužnosti i sa mandatom da govori i djeluje u ime svih Palestinaca. To je bilo zamišljeno sporazumom iz Osla, što nikada zaista nije bilo i ispoštovano. Možemo očekivati napetost između novog PA i novog PLO-a, ali jasne linije razgraničenja odgovornosti ovih tijela vrijedne su cijene tog izazova.

Još jedna mana sporazuma iz Osla bila je ta što je stavio po strani Palestince koji žive u dijaspori; za njih čak i malo vjerovatna mogućnost uspostave palestinske države na Zapadnoj Obali i u Gazi ne kreira stvarnu zaštitu jer ne nudi odgovore za njihovu trenutnu sigurnost i dobrobit niti za njihove buduće aspiracije. Novi palestinski početak ne može se temeljiti samo na tunel viziji načina na koji Ramala gleda na svijet. Politički program trebao bi pružiti jasan prostor i glas onima izvan Zapadne Obale i Gaze osiguravajući im pravednu zastupljenost u palestinskim institucijama i gradeći novu nacionalnu agendu koja prepoznaje njihovu nevolju i odražava njihove potrebe. Da bi sveobuhvatno pristupili rješavanju konflikta, moraju uključiti većinu Palestinaca. 

ROBOVI DISKURSA

Istinska „nezavisnost volje“ mora započeti sa jasnim stavom o onome što je moguće i što je poželjno — revizijom palestinskih prioriteta i ciljeva kako bi nadilazili stare parole. Da bi se krenulo naprijed, kalibracija palestinskih težnji je ključna. San o samoopredjeljenju putem državnosti koji bi nadoknadio bol progonstva i okupacije je dalek. Palestinci ne mogu ostati taoci nepostojanja države, živeći u stalnom limbu i čekajući spas koji se vidljivo povlači i možda nikada neće stići.

Nacionalni pokret je prednost dao kolektivnim interesima, ali kao rezultat toga, osnovna lična prava, sloboda mišljenja, govora, rada, života, kretanja i napretka, svedena su na marginu. Palestinski lideri moraju znatno više raditi na tim pitanjima, posebno zato što dosadašnji rad PA ne predstavlja priželjkivani model dobre vlade, boljeg života ili veće slobode. Hamasova vladavina u Gazi (Hamas je preuzeo kontrolu nakon nasilnih obračuna sa PA-om u junu 2007. godine) još je manje privlačna, jer je donijela daljnju patnju i osiromašenje i kontinuirano opadanje kvalitete svakodnevnog života za više od dva miliona Gažana. Većina Palestinca koji žive u Libanu i Siriji također se suočavaju sa sve težim uvjetima. Bez obzira na odgovornost Izraela za patnju Palestinaca, palestinski lideri moraju snositi vlastiti dio odgovornosti za sigurnost i dobrobit svojih ljudi.

Određivanje novog smjera bit će teško. “Oružana borba”, predstavljena u povelji PLO-a iz 1968. godine kao “jedini način oslobađanja”, odavno se izbjegava u korist diplomatije, a ograničenja sile postaju sve jasnija čak i Hamasu. PLO gotovo tri decenije jadikuje kako beskrajni pregovori nisu doveli nigdje, ali opet traže povratak pregovorima u nadi da će ovaj put možda biti drugačije, da će neki novi okvir i vrijeme koje je prošlo postići prethodno neostvarene ciljeve. Ta se nada do sada pokazala kao uzaludna, jer je svaka nova formula “mira” na kraju predstavljala regresiju, nudeći Palestincima manje nego prije.

Otkako su se Palestinci složili da će prihvatiti državu na samo jednom dijelu njihovog nacionalnog tla, tragedija palestinskih pregovora bila je to što nema stvarne razlike između stavova koje iznesu i onoga što zaista misle: ono što palestinski predstavnici govore javno je isto što zahtijevaju za pregovaračkim stolom. Suprotno tome, njihove izraelske kolege nikada ne otkrivaju sve svoje karte, a stavove koje iznesu usklađuju sa promjenjivim okolnostima. Zato su se Palestinci doveli u položaj u kojem ne mogu pristati na ništa manje od onoga što su na prvu tražili, zbog čega su bili izloženi optužbama da su nefleksibilni i nepopustljivi. Čini se da ne čine ustupke, jer je svaki novi prijedlog koji ponude gotovo isti kao i prethodni. Nakon što su već pristali na najznačajnije ustupke koje su spremni napraviti prije konačnog dogovora, nije im ostalo puno toga što mogu ponuditi u pregovorima. Palestinci se tako nalaze u zamci iz koje ne mogu pobjeći i što onemogućava uspješne pregovore; oni su robovi vlastitog diskursa, gdje samo ponavljaju iste stavove.

PLO je također u više navrata tražio intervenciju Amerike da stavi veći pritisak na Izrael, ali je isto tako u više navrata osuđivao pristranost Sjedinjenih Država kada je riječ o ovim prostorima. Palestinski lideri jure za Sjedinjenim Državama dok u isto vrijeme ne prihvaćaju njihovu politiku, čekajući američki spas dok odbijaju sve njihove planove. Računanje na evropsku “inicijativu”, u nadi da će evropski pritisak promijeniti stav SAD-a, bilo je gubljenje dragocjenog diplomatskog vremena i energije. Isto možemo reći i za očekivanja da će nove američke administracije ili izraelske vlade donijeti pozitivnije promjene. Kad god jedan američki predsjednik ne uspije ispuniti njihova očekivanja, Palestinci se zatvore i čekaju u nadi da će im sljedeći biti naklonjeniji. Isto se odnosi i na izraelske lidere; nakon što se premijer testira i ako ne budu zadovoljni, čeka se na nasljednika. Rezultat svega ovoga je konstantno ponavljanje ciklusa koji započinje velikim nadama i završava neispunjenim očekivanjima, što u suštini samo odugovlači stanje paralize. 

DELUZIJE KOJE NE JENJAVAJU

Palestinski lideri obećali su svom narodu put do slobode i osnaživanja. Ipak, u posljednje dvije decenije razvili su kulturu ovisnosti, a ne snalažljivosti, očekivanja spasa koji dolazi iz vana, a ne samopouzdanja. To je uništilo njihovu volju za izgradnjom i razvojem njihovog društva i umanjilo njihovu spremnost za istraže nove mogućnosti i kreiraju nova razmišljanja.

Generacijama Palestinaca rođenih nakon sporazuma iz Osla nedostaje njihov vlastiti politički prostor, dok su razapeti između ponavljanja slogana u koje više ne vjeruju i čekanja da ih milost stranaca spasi. Asertivnost i neovisnost nacije su zamijenjeni sa prigovaranjem, durenjem i osjećajem da su im svi nešto dužni, a to je jasno jer palestinski lideri često traže pomoć od vanjskih sila. Takav stav je potkopao i pokvario palestinsku politiku, obeshrabrio narodne akcije i podstaknuo političko lutanje. Također je otuđio strane pristalice, koji su postali ogorčeni zbog ponašanja Palestinaca. Međunarodna podrška za PA sada proizlazi manje iz stvarnog uvjerenja u kompetenciju ovog tijela, koliko iz uvjerenja da je to najbolji način za očuvanje relativne tišine u Svetoj zemlji.

Primarni stav PLO-a je da se poziva na međunarodno pravo, nadajući se da međunarodna zajednica može i hoće djelovati u njegovo ime. To ostaje jedna od najvećih zabluda palestinskih lidera. U stvarnosti, međunarodno pravo nije pouzdan prijatelj Palestincima (od Balfourove deklaracije 1917. godine, plana podjele Ujedinjenih nacija 1947. godine do Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a broj 242 1967. godine, koja je kamen temeljac mirovnog procesa). Iako je pružilo ruku Palestincima kada je priznalo njihov zahtjev za teritorijima koje je Izrael okupirao nakon rata 1967. godine i njihovo pravo na državnost i služilo kao sve krhkija brana protiv izraelske politike naseljavanja i aneksije, međunarodno pravo je promijenilo situaciju samo kad su ga vanjske sile, posebno stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, spremne podržati. Ne bi se reklo da je to i danas slučaj, ako uzmemo u obzir pripajanje arapskog istočnog Jeruzalema Izraelu, američko priznavanje izraelskog suvereniteta na Golanskoj visoravni i sada de facto aneksija većine onoga što je ostalo od palestinske zemlje. Na kraju je jasno da međunarodno pravo vrijedi koliko i političko okruženje i stavovi njegovih glavnih sponzora.

Sukob Palestinaca sa Izraelom nije pravni spor. Međunarodno pravo nije pomoglo u rješavanju sukoba na Krimu, Kipru, Kašmiru, Kosovu ili Nagorno-Karabahu. Nije međunarodno pravo primoralo Izrael da se povuče sa Sinajskog poluotoka, južnog Libana ili Gaze; bila je to kombinacija politike moći i diplomatije. Ipak, mnogi se Palestinci oslanjaju na pogrešno razumijevanje mogućnosti međunarodnog prava.

Palestinci su dodatno oslabili vlastitu poziciju tako što su neupućeni pristupili pregovorima. Iza sebe imaju historiju odbijanja prijedloga kojima se potom vraćaju, i koje skuplje plaćaju kada se nađu u goroj poziciji nego ranije. Palestinski lideri odbacili su Plan podjele UN-a iz 1947. godine zbog njegovih nepravednih uvjeta, ali su potom prihvatili podjelu pod znatno nepovoljnijim uslovima 1988. godine. Odbili su prijedlog egipatskog predsjednika Anwara al-Sadata za palestinsku autonomiju 1977. godine, ali su potom pristali na ograničeniji privremeni autoritet u Oslu 1993. godine.

Zauzimanje jasnog stava je svakako pohvalno, ali naknadno povlačenje i kršenje tih principa pod prisilom su vid lošeg vođenja politike i štetni su za nacionalni moral. Trenutno bi za Palestince bilo bolje da preskoče ishitreno negodovanje normalizacije odnosa i da se usredotoče na postizanje privremenih dobitaka dok u isto vrijeme istražuju mogućnosti za unapređenje kako bi ostvarili dugoročni cilj vlastite države. Na primjer, sporazumi o normalizaciji između Izraela i arapskih zemalja mogli bi otvoriti mogućnosti koje Palestinci mogu iskoristiti za vlastitu korist — poput uslovljavanja Saudijske Arabije da za normalizaciju odnosa sa Izraelom zauzvrat traži od Izraela da okonča svoju de facto aneksiju Zapadne Obale, što su postigli ubrzanim naseljavanjem ovih prostora.

Još jedna taktika koja se pokazala kao neučinkovita je sklonost Palestinaca da prijete Izraelu stvarima koje ne namjeravaju provoditi, koje nisu ništa više od babinih gatki koje služe za stavljanje pritiska na Izrael u nadi da će ponuditi neki ustupak. Stvari koje konstantno ponavljaju, npr. da će PA prekinuti sigurnosnu saradnju sa Izraelom ili da su spremni predati ključeve i vratiti Zapadnu Obalu u direktnu izraelsku okupaciju (plaćajući materijalnu i moralnu cijenu) izgubile su bilo kakvu vjerodostojnost kod izraelske i palestinske javnosti. 

PRVI PRINCIPI

Čini se da čak ni dolazak Bidenove administracije ne predstavlja ozbiljan podsticaj za pregovore između Izraelaca i Palestinaca, ako dvije strane ne pokažu da će ovaj put zaista biti drugačije. Nažalost, čini se da PA i PLO vjeruju da se mogu vratiti staroj formuli, koja se temelji na rezolucijama UN-a i granicama iz 1967. godine koje služe kao “reference”, uz sponzorstvo i podršku međunarodne konferencije.

Međutim, različiti akteri vide različite puteve koji vode naprijed. Jedna strana smatra da će zanemarivanje Palestinaca i normalizacija odnosa između Izraela i arapskih država primorati Palestince da na kraju naprave kompromise i odustanu od svojih zahtjeva u strahu da će biti ostavljeni i da će izgubiti i ovo malo nade što imaju. Druga strana se nada da bi zamah normalizacije odnosa mogao podstaknuti sigurniji i robusniji diplomatski proces koji uključuje Palestince i pruža im bolju pregovaračku poziciju. Oni smatraju da grupa koja uključuje, zajedno sa Palestincima, zemlje Arapskog poluotoka, Egipat i Jordan, bi imala veći utjecaj kod Izraela i Sjedinjenih Država, nego što to Palestinci imaju samostalno. Prva strana pretpostavlja da će se Palestinci pridružiti mirovnim procesima regiona iz očaja; druga strana smatra da će to uraditi u nadi za novim mogućnostima.

Oba stava u sebi imaju zrno istine. Ipak, kada dođe do pregovora, u obzir bi se trebala uzeti neka dosada previđena načela. Jedan od najjasnijih neuspjeha sporazuma iz Osla bio je taj što je tretirao sukob kao čisto bilateralnu stvar koja se može riješiti dogovorom između Izraelaca i Palestinaca. Budućnost Zapadne Obale ne može se krojiti bez Jordana i njihovih interesa — historija, politika, demografija i geografija ukazuju na to da je program Osla o sigurnosti, granicama, izbjeglicama i statusu Jeruzalema jednako važan za Jordan, kao i za Izrael i Palestince. Slično tome, Egipat je bio prijelazna administracija u Gazi dvije decenije nakon 1948. godine, a sudbina Gaze, s obzirom na njezinu historiju, položaj i broj stanovnika, ne može se utvrditi bez pristanka Kaira.

Nove uloge Egipta i Jordana mogu predstavljati značajno pojačanje, u vrijeme kada Palestinci sami nisu u mogućnosti odbraniti svoju zemlju od daljnjeg izraelskog zadiranja. Veza Jordana i Zapadne Obale je i dalje snažna. Građani Zapadne Obale sve više doživljavaju Aman kao svoju društvenu, političku i ekonomsku metropolu, kako žar nacionalnog pokreta splamsava. Utjecaj Egipat se zadržao u Gazi, što je vidljivo iz uloge Kaira kao posrednika između Izraela i Hamasa. Egipat i dalje ima strateški i politički interes za Gazu, posebno kada govorimo o sigurnosti Sinaja.

Budući da su Palestinci već čine većinu u Jordanu, značajan broj glasača već pokušava uvući Aman u budućnost Zapadne Obale dok podrivaju vlast Hašemita. Ali Jordan ima vrlo ograničene mogućnosti kada je riječ o suočavanju sa sukobom kojem se ne nazire kraj i koji predstavlja otvorenu ranu na njegovoj granici, koja je ujedno i prijetnja njegovoj sigurnosti i stabilnosti. Rastuće prisustvo Izraela na ovoj teritoriji i historija izraelsko-palestinskog nasilja pokazat će se kao skuplja cijena ako Jordan odluči da se neće miješati u pokušaje iznalaženja rješenja. Aman si ne može priuštiti zanemarivanje svojih sigurnosnih odgovornosti na istočnoj granici buduće palestinske države; možda bi bio spremniji baviti se time, ako bi imao značajnu moralnu, političku i finansijsku podršku arapskih država.

Egipat će također vjerovatno nerado preuzeti bilo kakvu odgovornost za preko dva miliona Palestinaca u Gazi, od kojih mnogi imaju islamističke tendencije i historiju aktivizma i otpora. No, otvoreno pitanje Hamasa i nesigurnost Sinaja mogu uvjeriti Egipat da pristane na tu ulogu koja će mu omogućiti veću kontrolu nad događajima u Gazi. Poput Jordana, Egipat ne može izbjeći svoje sigurnosne odgovornosti. Kairo je historijski gledano oduvijek bio zainteresovan za odnose palestinskih teritorija, Jordana i Izraela i za održavanje prisutnosti na Levantu. Gaza će ostati ulazna karta za to, što Egipat, koji čezne za značajnijom regionalnom ulogom, ne smije propustiti.

Podjela između Gaze i Zapadne Obale predstavlja još jednu prepreku za palestinske aspiracije. Podstaknula je transnacionalne podjele u rivalske krugove koji su sve udaljeniji, gdje sa jedne strane imamo Gazu koja je pod kontrolom Hamasa a sa druge Ramalu koja je pod kontrolom PA. Pokušaji pomirenja između Hamasa i PLO-a nisu urodili plodom, već su samo učvrstili raskol koji je postao jednako problematičan kao izraelsko-palestinska podjela. Bez istinskog povezivanja dvaju regija, palestinski entitet će se dodatno smanjiti, kao i šanse za obuzdavanje Hamasa. Raskol podriva legitimitet cijelog palestinskog političkog sistema jer ozbiljno ugrožava poziciju PLO-a kao jedinog predstavnika Palestinaca. Uprkos ponavljanim pozivima za održavanje izbora i dogovaranje zajedničkog nacionalnog programa, ni Hamas ni Fatah, dvije dominantne palestinske političke snage, nisu pružili uvjerljiv odgovor kako prekinuti razdor.

Pa čak i ako se izbori održe, kao što je nedavno odredio palestinski predsjednik Mahmoud Abbas, oni će samo služiti za legitimisanje bolesnog političkog sistema, a ne za omogućavanje istinskog prijenosa vlasti: nijedna strana nije spremna predati vlast drugoj, pa su tako i izbori ništa drugo nego laž.

Pregovore također narušava fundamentalna nepovezanost izraelskog i palestinskog političkog jezika i razumijevanja za ključna pitanja. Sigurnost je jasan primjer toga. Palestina sigurnost shvata usko, lokalno i taktično; Izrael na nju gleda široko, regionalno i strateški. Kad dvije strane razgovaraju o sigurnosnim pitanjima, razgovaraju o različitim planovima; Palestinci se fokusiraju na prijetnje pojedincima, dok se izraelska zabrinutost odnosi na moćne države i organizacije.

Abbas, poznat kao Abu Mazen, neuspješno je pokušao riješiti taj prekid u vezi. Posljednji je od palestinskih osnivača i ujedno prvi značajni palestinski nacionalni lider u modernoj historiji koji se otvoreno i bezrezervno odrekao nasilja i zagovara diplomatiju i druga mirna sredstva kao jedini put do rješenja sukoba. Uprkos njegovim greškama, sporazum iz Osla ne bi bio moguć bez njegovog odlučnog vođenja, niti relativno zatišje proteklih 15 godina. Njegov doprinos nisu adekvatno prepoznali ni Izrael ni Sjedinjene Države. U zamjenu za transformaciju palestinskog diskursa i djelovanja, Abu Mazen dobio je slatke riječi, prazna obećanja i financijske mrvice. Neuspjehom postizanja dogovora s njim, Izrael je žrtvovao dugoročne strateške dobitke iz kratkoročnih taktičnih razloga.

Za sada je odlučno protivljenje nasilju Abu Mazena prihvatila većina Palestinaca. Osim Hamasa i palestinskog pokreta Islamski džihad, niti jedna značajnija palestinska frakcija, narodni pokret ili potencijalni nasljednik danas ne podržava “oružanu borbu” niti poziva na njezin povratak. Abu Mazen uspio je, gotovo bez pomoći, izbaciti ono što je smatrao destruktivnim uvjerenjem iz mainstream palestinskog političkog leksikona. Međutim, dok nemamo pravedno razriješeno palestinsko pitanje, nasljednici Abu Mazena, pa čak i njegovi vlastiti ljudi, još uvijek mogu preispitati njegove tvrdnje, a njegovi napori mogu sa vremenom erodirati.

U tom procesu za mnoge Palestince PA je počeo ličiti na podizvođača izraelske okupacije, nakon optužbi da guši militantne ustanke na područjima koja su pod kontrolom Izraela. Ta ideja je srozala legitimitet PA-a i podstaknula razočarenje i nepovjerenje u proces izgradnje države. Predstavnici PA nisu ni pokušali objasniti razloge za pristanak na sigurnosnu koordinaciju sa Izraelom, saradnja za koju su malo dobili zauzvrat kada govorimo o reciprocitetu. Ta saradnja na sigurnosnim pitanjima također je umirila Izraelce, jer koordinacija jasno daje prednost sigurnosti Izraela u odnosu na sigurnost Palestinaca. Zbog toga je Izrael tolerisao stratešku prijetnju, zauzvrat dobivajući trenutnu sigurnost pojedinca. Sve dok nema izraelskih žrtava od ruku Palestinaca, Izrael će ostaviti po strani rješavanje palestinske potrebe za dugoročnim rješenjem koje će osigurati stabilnije i zdravije sigurnosne odnose za obje strane.

Čak i sa promjenama u pristupu rješavanja problema, upitno je hoće li povratak pregovorima dovesti do kraja sukoba. Ukoliko ne dođe do nekih nepredviđenih radikalnih pomaka ili traumatičnih događaja koji bi natjerali na kompromis, malo je vjerovatno da će pregovori uspjeti. Vjerovatnije je očekivati produženje statusa quo, sa neizvjesnim i neočekivanim posljedicama: sporo uključivanje Palestinaca u izraelsku političku orbitu, nasilje među zajednicama, novi udruženi poduhvati i razmjene preko izbrisane Zelene linije. Nešto od ovoga ili sve zajedno bi moglo dovesti do novog iscrtavanja karte i učiniti da san o jednoj državi, bez razdvajanja Arapa i Jevreja u Svetoj zemlji, postane stvarnost. Za neke Izraelce i Palestince ovo može predstavljati utjehu; za druge bi to bila egzistencijalna opasnost. 

NOVA BORBA

Borba za nezavisnu državu fokusirala se na palestinski suverenitet kao kompenzacija za decenije otimanja i okupacije. No san o “čvrstom” suverenitetu, koji je temeljen na idejama nacionalne države iz 19. vijeka i koji podrazumijeva potpunu kontrolu nad zemljom, granicama i resursima, je dalek. Ništa ne upućuje na to da će se izraelski stavovi promijeniti kako bi udovoljili takvim palestinskim očekivanjima. Koliko god se ovaj zaključak doimao surovo, Palestinci imaju dva izbora: da ostanu pri svojoj ideji o “čvrstom” suverenitetu, čime rizikuju svoje šanse da će se osloboditi nevolje u kojoj se nalaze, ili da usvoje blaži pristup, kao što je to slučaj sa državama članicama Evropske unije, što može predstavljati izlaz iz ove situacije, iako po cijenu onoga što su do sada postavili kao nacionalni prerogativ. Pod “mekim” suverenitetom, granična sigurnost bi se morala organizovati da uključuje sve tri strane — na Zapadnoj Obali (jordanska, izraelska i palestinska) i u Gazi (egipatska, izraelska i palestinska).

Jasno je da Palestincima treba novi pristup zasnovan na preispitanoj strateškoj viziji i težnjama. Novi put prema naprijed treba uključivati kreiranje nove konstitutivne skupštine koja će predstavljati i uključivati više Palestinaca, dajući glas onima koji su ignorisani ili marginalizovani i dajući prednost palestinskoj dobrobiti i sigurnosti. Mora preurediti odnose između novog PA-a i novog PLO-a i riješiti podjelu Gaze i Zapadne Obale. Mora razviti nove ideje o individualnim i kolektivnim pravima, podsticati slobodnu diskusiju i dijalog te zagovarati kulturu tolerancije. Mora prepoznati da spas dolazi iznutra, preispitati odnose sa Sjedinjenim Državama, iskoristiti proces normalizacijske odnosa arapskih zemalja i Izraela za vlastitu korist i uključiti Egipat i Jordan u nove pregovore. Mora redefinisati palestinski pojam suvereniteta, preispitati palestinske stavove o sigurnosti, preuzeti odgovornost i suzdržati se od prijetnji koje nisu stvarne.

Ovaj trenutak podsjeća na rane dane PLO-a. Palestinska scena zrela je za još jedan trzaj samospoznaje i osnaživanja, čija priroda tek treba biti utvrđena. Ali sve dok Palestinci nisu spremni za građenje mira i traženje pravičnog sporazuma, nada o istinskom miru i stabilnosti ostat će nedokučiva.

S engleskog prevela: Amina Hujdur