Umorni junaci iz Bergama

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Kamioni koji odvoze preminule žrtve korone iz Bergama. Te su slike prije godinu dana šokirale svijet. Kako se danas živi na sjeveru Italije.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Vojna teretna vozila koja su tog 18. ožujka/marta u noćnim satima kružila kroz Bergamo. Natovareni ljesovima. Na putu prema krematorijima u drugim talijanskim gradovima. Te su slike šokirale Italiju. I cijeli svijet. Virus je tada u vrlo kratkom roku „opustošio“ idilični lombardijski grad – u toj mjeri da su čak i gradski krematoriji bili u potpunosti preopterećeni.

“Sam tijekom jednog od tih martovskih dana sam u crkvi položio 76 lijesova. Bio je to apsolutno najveći broj u jednom danu. I stravičan trenutak, koje me opterećuje poput kamena na grudima”, sjeća se s užasom svećenik don Marco Carminati iz Crkve sv. Josipa u Seriateu, jednom predgrađu Bergama. Njegova crkva i još dvije druge zgrade su tada pretvorene u – pomoćne mrtvačnice.

Svaka tri dana tada su dolazili vojnici u bijelim zaštitnim odijelima i tovarili su drvene lijesove na teretnjake i prevozili ih u druge gradove. Crkvena zvona su zvonila svaki put kad bi došli vojnici. Te su scene promatrali i mnogi žitelji bergamskog predgrađa.

Ispit vjere…

Horor je potrajao tri tjedna. I onda je počeo opadati broj žrtava i u Bergamu. U tim tragičnim prvim tjednima pandemije, u ovoj regiji na sjeveru Italije je preminulo oko 4500 ljudi, napisao je jedan lokalni list.

Don Marco Carminati je tada u pandemiji izgubio dva nećaka, imali su 34 i 36 godina, te jednu rođakinju (69). On zna da pandemija još nije gotova, ali godinu dana nakon najtežeg vala infekcija ipak je pun nade : “Naravno da je takav događaj za jednog svećenika ujedno i ispit njegove vjere. Ali razlog nije u Bogu, nego u nama, u našem stilu života, u našim odlukama. Zaboravili smo da nismo besmrtni. Podsjeća nas se na to da nismo vječni.”

“Stravičan kaos”

“Bio je to stravičan kaos”, prisjeća je doktor Sergio Angeretti. “Nismo na početku znali s čime uopće imamo posla. Svaki dan je stizalo sve više pacijenata. Sve više i više. Bilo je to nevjerojatno. I sve gore im je bilo. Umirali su. Imali smo osjećaj da smo praktički u ratu.”

Sergio Angeretti, njegovi kolege i njegovatelji su se borili. Kad danas govore o tim danima, kažu da bi neke stvari sigurno i drugačije napravili. Ljudi su se tada inficirali i u bolnici. „Nakon 20 dana smo vidjeli nešto poput svjetla na kraju tunela. Polako smo počeli shvaćati kako virus djeluje u tijelu i promijenili tretman. Koristili smo i druge lijekove.” Danas se zna puno više o koroni, kaže Angeretti. I napominje da su vlasti prekasno uveli lockdown.

Pacijenti su prije godinu dana iz liječničkih ordinacija bili vraćani u staračke domove. Uočena su brojna lokalna žarišta. Na nogometnoj utakmici u Ligi prvaka između Atalante i Valencije (odigranoj koncem veljače/februara u Milanu) mnogi su se navijači međusobno inficirali i virus je proširen po cijeloj regiji.

„Mi nismo junaci”

Medicinsko osoblje u Bergamu i posvuda u Italiji primilo je brojne zahvale. „Ali mi nismo junaci, mi smo samo napravili ono što smo mogli i morali napraviti”, kaže skromni liječnik Angeretti. I ipak je pomalo i ponosan dok priča kako su mu pisali i državni predsjednik Sergio Mattarella i Papa. U travnju/aprilu je čak pozvan na audijenciju kod Svetog oca u Vatikan.

Sergio Angeretti je o tim najgorim tjednim pandemije objavio članke u talijanskom tisku, koji su naišli na veliki odjek. U njima sam sebe opisuje kao kapetana broda usred oluje i nevremena – i uspije se izvući iz toga. Danas je more opet nešto mirnije, ali pandemija nije gotova, upozorava on.

Klinika danas funkcionira opet više ili manje u standardnom modusu. U bolnici „Papa Ivan XXIII” trenutno se medicinsko osoblje brine o 90 COVID19-pacijenata, 20 ih je trenutno na intenzivnoj njezi. Prije godinu dana radilo se o stotinama ljudi, svi kreveti su bili popunjeni. U pogon je stavljena i poljska bolnica, a u pomoć su tada stigli i liječnički timovi iz Rusije i sa Kube.

Sergio Angeretti je iz pandemije naučio koliko je svijet tijesno povezan i kako se može bolje pripremiti za sljedeću pandemiju, na primjer uz bolju organizaciju u bolnici. I kako se osjeća danas? „Iscrpljeni smo, ali spremni za nastavak borbe”, kaže on uz osmijeh.

“Kolektivna trauma”

Italija je početkom ožujka/marta prešla granicu od 100.000 ljudi umrlih od ili s Covidom. Pandemija nije gotova, psihoterapeut Luca Giacci kaže da je jasno da će se i Bergamo i kompletno talijansko društvo još dugo vremena morati nositi s posljedicama. „Radi se o kolektivnoj traumi. Nisu pogođene samo pojedine osobe”, napominje Giacci.

“Mnogi se ljudi više ne usuđuju izaći na ulicu, osjećaju strah ili nemaju više nikakve kontakte, iako oni sami nisu nikoga izgubili u pandemiji“, priča za DW ovaj psihoterapeut iz Nembra kod Bergama. Giacci pokušava svoje pacijente konfrontirati s njihovim sjećanjima, a tugu pretvoriti u nešto što ljudima pomaže da gledaju prema naprijed.

„Sjećanje se neće izbrisati, ali će postati nešto drugačije. U najbolje slučaju nešto što obogaćuje. Dobre uspomene na preminule. Suze uvijek teku, ali to više nisu suze boli, već suze suosjećanja.”

Čitajte više