Hodam, dakle mislim

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Hodanje je fiziognomija tijela. Benjaminovim riječima: „Kako čovjek hoda, tako i misli“.
Autor fotografije: Dženat Dreković
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Većina ljudi nauči hodati između prve i druge godine života. Otprilike kada nauče i govoriti.

Naučenu vještinu čovjek će zadržati do kraja života i neće ju zaboraviti, izuzev u slučaju ozbiljnih zdravstvenih poremećaja. Stoga o hodanju ne razmišljamo previše, ovu spontanu i automatiziranu djelatnost uzimamo zdravo za gotovo.

No, stvar ipak nije tako jednostavna. Iako se i druga živa bića kreću, jedino čovjek hoda uspravno, na dvije noge. Filozof Kurt Bayertz ovom je „uspravnom hodu“ posvetio cijelu knjigu. On podsjeća da je još od antičkih vremena živo promišljanje kako postoje dva fenomena rezervirana isključivo za čovjeka: razmišljanje i uspravno hodanje. Ova se dva fenomena nalaze u najdirektnijoj korelaciji, jedan su drugome vjeran pratilac. Čovjek hoda uspravno upravo stoga što je predodređen da misli.

Uspravan hod je već i na najobičnijoj motoričkoj razini izrazito kompleksan fenomen. Desetine mišića moraju obaviti složen i sinhroniziran posao da bismo uopće mogli stajati na dvije noge, dok se ta kompleksnost dodatno usložnjava kada otpočnemo sa kretanjem. Primitivna živa bića, ili recimo biljke, ne kreću se, stoga i ne posjeduju nervne sisteme.

Antičke filozofske tradicije su ne samo povezale mišljenje i hodanje, nego su i rezolutno ustvrdile da hodanje pospješuje razmišljanje. Moderna znanost dat će si truda da ovo dokaže i objasni. Naime, korištenjem suvremenih znanstvenih metoda poput elektroencefalografije (EEG) potvrđeno je da su za različite funkcije u mozgu neophodni stanoviti ritmički stimulansi. Kretanje, odnosno njegove različite brzine i ritmovi, vrlo su poticajni za aktivnosti u mozgu. Mozak pozitivno reagira na ritam, što se može uspješno iščitati i iz utjecaja koji muzika ima na njega. Hodanje zapravo, pored zvučne ritmičnosti, predstavlja najdirektniji i najjednostavniji put stavljanja ritmičkih frekvencija mozgu na raspolaganje.

Od Atene, Sokrata i Aristotela, mislilac je uvijek bio i onaj koji hoda. Da li u prirodi, kao Thoreau, Rousseau, Nietzsche, De Tocqueville, Hegel ili Simone de Beauvoir, da li u svakodnevnoj, gotovo ritualnoj, laganoj šetnji kao Kant, Kierkegaard ili Einstein, ili pak flanirajući metropolama kao Benjamin, Baudelaire ili Hessel.

Šetnja zbog šetnje, hodanje zbog hodanja, sebi svrha i cilj, otkrivena je tek u kasnom 18. stoljeću. Šetnjom i kretanjem vlastitim nogama šetač se svodi na svoje iskonsko biće, na svoje anonimno ja. Zanimanje, titula, socijalni status, ime i porijeklo, više nemaju nikakav značaj. U šetnji se nije moguće izgubiti. Ko nema čvrst cilj, ne može pogriješiti put.

Šetač odbija svijet sužavati između trepavica i percipirati ga isključivo vizualno i poimati intelektualno. On ga hoće osjetiti i tjelesno, angažirajući muskulaturu. Usporavajući, daje priliku i drugim čulima da uživaju u okolici, osjećajući mirise, osjećajući na koži direktan kontakt sa prirodom. Ko hoda, vidi više. Antropološki, kosmički, kulturološki, sociološki.

„Sjediti što manje; ne vjerovati ni jednoj misli koja nije rođena na otvorenom i pri slobodnom kretanju, kada i mišići praznik proslavljaju.“ – poznata je rečenica koju je izgovorio Friedrich Nietzsche.

Kierkegaard je apelirao: „Ne izgubite nikada volju za šetnjom. Ja se zbog nje svaki dan osjećam dobro, i tako izbjegavam svaku bolest. Moje najbolje misli donio sam iz šetnji, a također ne poznajem tako tmurnu misao koje se u šetnji ne bih mogao otarasiti.“

Spontanost i besciljnost šetnje oduvijek su imali u sebi i notu otpora, momenat nepredvidivosti i dozu anarhije. Ne čudi da je šetnja sumnjiva svim diktaturama. Previše je neovisna i slobodna za njihov ukus.

U uvjetima kada svakodnevnica, tjerana tehnologijom, neprestano ubrzava, razumljiva je potreba mnogih da uspore i hodanjem se vrate u vrijeme kada su ljudi bili usklađeni sa ritmom svojih koraka i svoga disanja. Povratak hodanju nije reduciran isključivo na ponovno otkrivanje tijela, on ujedno predstavlja i politički čin, spiritualni put, umjetničku gestu, ili možda meditativnu praksu. Filozofija, politika, religija, umjetnost, probuđene u šetnji.

Zanimljivo je razmišljanje Pascala Brucknera, jednog iz plejade francuskih tzv. „novih filozofa“. On primjećuje da se naša epoha rado samodefinira kao epoha brzine. Ogromnu količinu vremena provodimo u kotrljajućim limenim konzervama. Krećemo se brže nego ikada prije i prevaljujemo razdaljine kao nikada prije. No, to zapravo činimo sjedeći nepokretno na jednom mjestu, disciplinirano vezani pojasevima za svoja automobilska ili avionska sjedala. Dilema koja slobodno može nositi epitet filozofska, jeste: da li se pri tome zaista i krećemo? Tko bi rekao da ćemo ikada doći u situaciju da nismo sigurni u značenje riječi kretanje? Nismo li se kao pojedinci zaustavili, podnoseći žrtvu na način da se odričemo vlastitog kretanja kako bi se društvo kretalo naprijed? Stoji li zapravo iza svijetleće reklame za superbrze vozove stagnacija i atrofija? Ne može se ne primijetiti da su nas naša prijevozna sredstva zapravo odvojila jedne od drugih. Stojimo u beskonačnim kolonama, auto iza auta, vojske ljudi u njima, a zapravo nismo zajedno. Paradoksalno, sredstva koja su nas trebala brže dovesti jedne drugima, postala su faktor otuđenja. „Naša mehanička brzina nije ništa drugo do motorizirano mirovanje“, reći će još između dva svjetska rata francuski pjesnik Saint-Pol-Roux. Modernost je uspjela degradirati kretanje u mirovanje. Kako razumjeti trake za trčanje i bicikle koji stoje u mjestu? Milioni ljudi se znoje na njima u frenetičnom ritmu elektronske glazbe, gledajući na displejima koliko su kilometara prešli, a zapravo stoje u mjestu. Teško je ovdje ne pomisliti na hrčka u kavezu. Lako je moguće da se ovo ima zahvaliti američkoj kulturi opsjednutoj kultom automobila, gdje je svako kretanje pješice krajnje sumnjivo i biva kriminalizirano i proglašavano ilegalnim ili pak sankcionirano kao vagabundizam.

Stoga, ponovimo, ne čudi sve veća potreba za usporavanjem, za ponovnim uspostavljanjem direktnog kontakta sa okruženjem i svijetom oko nas. Svaki osjetilni podražaj puno je intenzivniji pri kretanju pješice u odnosu na vožnju automobilom. To se posebno odnosi na šetnju gradom. Ona šetaču omogućuje da primijeti i najmanje detalje i trivijalnosti. Omogućuje mu da kao pas tragač prati mirise iz pekara, mesnica i gostionica, da primijeti kako mirišu ljudi oko njega. Ovo ga preplavljuje osjećajem da je okružen nečim moćnim, većim od sebe. Stvar više nije egocentrična, ponovno je tu grad kao vječiti palimpsest u kome pojedinac ipak nema posljednju riječ. U gradu je poezija detalja koja nas može iznenaditi i koja nam se može otvoriti samo ako hodamo pješice. Urbani pejzaž nudi nove perspektive ako ga se konzumira polako. Na ovom se bazira etika urbanih nomada koji su u potrazi za čudima grada.

Šetati se može u gradu ili prirodi, u divljini, može se putovati pješice, može se hodati sam ili u društvu.

Šetnja u prirodi je oduvijek privlačila ljude. No, iznimno je važno znati razlikovati šetnju od planinarenja, alpinizma i drugih aktivnosti sa elementima sporta. Ovdje se radi o tome da se ide nogu pred nogu. Rezultati i brojke šetaču ne znače apsolutno ništa. On nema interesa biti brži od nekoga, stići dalje ili se popeti više od drugih. Iza šetnje u prirodi uvijek stoji emocija, koja se produbljuje ako se dijeli, stoga se ljudi u prirodi uglavnom kreću u grupama.

Šetnja u prirodi, posebno u netaknutim krajolicima, ili divljini, vraćaju čovjeka iskonu. Atmosfera lišena bilo kakvog utjecaja civilizacije, omogućava da se prodre u suštinu stvari.

I šetnja gradom, iako naizgled posve drugačija, jednako uzbuđuje duh. Šetnja u gradu dijeli zajedničke osobine sa šetnjom u prirodi, ali posjeduje i specifičnosti. Obje usklađuju ritam koraka sa dvije čovjekove esencijalne aktivnosti: disanjem kao ultimativnim uvjetom postojanja, i razmišljanjem, kao uvjetom bivanja čovjekom. Obje su na svoj način kontemplativne, ali i stvaralačke. Gradske šetnje mogu biti sa ciljem ili bez njega. Grad je od postanka oličenje modernosti. O flanerizmu kao fenomenu modernog metropolisa već smo pisali na stranicama Prometeja. Hodanje gradom često je inspiriralo književnike, umjetnike, filozofe, sociologe i ine, da ga pokušaju dešifrirati, sistematizirati, čak i formalizirati i ukalupiti. Tako ćemo kod Franza Hessela, u njegovim literarnim djelima pronaći gotovo pa uputstvo za „ispravno“ šetanje gradovima. Po Hesselu, flaniranje se uči. Prisjetimo se i „Psihogeografije“ Guy Deborda i Ivana Chtcheglova, koja propovijeda umjetnost šetanja gradom donoseći četiri osnovna pravila „psihogeografskog lutanja“, ili pak „Promenadologije“ Luciusa Burkhardta, proklamirane kulturnoznanstvene i estetske metode za anticipiranje okoline, koja uključuje i eksperimentalne prakse poput refleksivne šetnje.Teško bi danas bilo zamisliti književnost bez svih onih djela za koja su ideje i građa nastajali i sakupljani u šetnjama gradom. Neće Hessel uzalud ustvrditi da je flaniranje jedna vrsta lektire grada, u kojoj ljudska lica, izlozi, terase kafea, tramvaji, auta i drveće predstavljaju slova, od kojih se ispisuju riječi, rečenice i stranice jedne uvijek nove knjige. Za mnoge su pisanje i šetnja jedno. Jedan će pjesnik ustvrditi da poezija nastaje čim se noga stavi pred nogu. Uvjet pjesničkog stvaranja je da se na šetnju ponese što manje sa sobom, kako bi se moglo što više prihvatiti usput i vratiti nazad. Hodanje vodi u druge svjetove. Povratci iz njih često su plodonosni. Tvrdi se da je Beethoven od tamo donio svoj čuveni pastoral, Šestu simfoniju. I Čajkovski se, prema tvrdnjama njegova brata, sa lutanja šumom vraćao glave pune nota. Nije samo umjetnost profitirala od šetnje. Rubikova kocka i antibiotik Penicilin njoj imaju zahvaliti rođenje. Čak se i u modernom biznisu i menadžmentu etablirala praksa walking meetings – sastanaka u hodu. Mogla bi biti velika pogreška izići u šetnju bez olovke i papira. Ili barem kao Thomas Hobbes, sa spremnikom tinte ugrađenim u štap pomoću koga se kretao.

Šetnja može poprimiti i druge specifične forme. Među njima ćemo tako naći dvije vrlo zanimljive, koje potkrjepljuju našu prijašnju tvrdnju da hodanje može biti i spiritualan ili politički čin: hodočašće i protestni marš.

Vjerojatno najstarija forma šetnje koja za cilj nema čistu fizičku nužnost (traženje hrane ili boravišta), jeste hodočašće. Ono se najčešče odnosi na konkretna mjesta i(li) datume. Hodočasnici u miru, u kontemplativnom šetačkom tempu, iskazuju poštovanje svojim svetostima, no istodobno poduzimaju i putovanje u svoju nutrinu, spoznavajući sebe i svoje mjesto u univerzumu, tragajući za objašnjenjima koja će donijeti duševni mir. Neka od ovih hodočašća ostavila su traga u literaturi i filozofiji, kao što je čuveni Put Svetog Jakova, mreža hodočasničkih puteva koja završava u španjolskoj Santiago de Composteli. Pretpostavlja se da ga godišnje prelazi oko 300.000 hodočasnika. O svome iskustvu na ovom putu, značajan trag u literaturi i filozofiji ostaviće Alphonse Dupront, Edith de la Herroniere, i mnogi drugi.

I u našim krajevima naći ćemo brojne primjere. Još su mi živa sjećanja na kolone katoličkih vjernika koji ponizno, u zoru, hodaju pješice putem od Banjaluke prema Podmilačju, dok pored njih prolazimo u automobilu odlazeći na more. Prusac, Međugorje, Hvarska procesija, Majka Božja Bistrička, Zid plača, Budino rodno mjesto. Hadž, peti stup islama, kruna islamskog bogoštovlja.

Protestni marš je oličenje želje da se iskaže nenasilna prisutnost, autentični pacifizam. Ne čudi da je isti čovjek tvorac dvaju čuvenih literarnih djela koja dokazuju ovu nedvosmislenu vezu: transcendentalističkog ogleda „O hodanju“, te eseja „Građanski neposluh“. Henry David Thoreau, i sam pasionirani šetač, filozofska prethodnica ekološkog pokreta, i nesmiljeni kritičar tadašnjeg američkog političkog establišmenta, bio je velika inspiracija Mahatmi Ghandiju i Martinu Lutheru Kingu, organizatorima historijski bitnih protestnih, nenasilnih šetnji. Šetnja od Selme do Montgomerya u Alabami, ili „Marš soli“ od Ahmedabada do Indijskog oceana, historijski su događaji, kao što je to i Marš na Rim iz 1922. ili kineski Dugi marš iz 1934. Čini se kako u modernom vremenu kolektivna šetnja postaje globalnom formom političkog protesta. Sjetimo se šetnji turskog opozicionog političara Kemala Kilicdaroglua, kao i armenskog lidera opozicije Nikola Pašinjana. Od 1950-ih ne jenjavaju marševi protiv atomske energije. Marš žena iz 2017. kao reakcija na Trumpove mizogine i rasističke istupe. Protestna šetnja kao forma političkog iskaza uglavnom je značajka lijevog političkog krila, no nalazimo je i na suprotnoj strani kao prilikom nedavnih „šetnji zabrinutih građana“ u Leipzigu i Dresdenu u organizaciji krajnje sumnjive desne stranke AfD.

Postoje i apologeti hodanja čiji su jedini cilj i svrha zadovoljstvo. Jedan od prominentnijih, filozof i filolog Karl Gottlob Schelle, tvrdi da je iz šetnje nužno isključiti svako metafizičko i fizičko istraživanje, da ona ne služi rješavanju matematičkih problema, raspetljavanju historijskih dilema, niti meditaciji. Već i samo promatranje drugih šetača bilo bi protiv stvarne prirode šetanja iz zadovoljstva. Preduvjet ovakve šetnje je da se pri odlasku na nju ostave problemi i zabrinute duše.

Neki su išli tako daleko da su pokušali definirati karakterologiju pojedinih naroda kada je u pitanju kretanje, hodanje ili putovanje pješice. Tako je primjerice Georg Sand, inače francuska plemkinja imenom Aurore Dupin koja je pisala pod muškim pseudonimom, zaključila sljedeće: Englezi ne šetaju, oni izvode svoju odjeću u šetnju. Nakon što nisu isprljali rukavice niti čizme, skupljaju se u gostionicama nakon šetnje u svojim majestetskim pozama slaveći šešir i kragnu. Italijani uvijek iznova bivaju žrtve blage apeninske klime, te u pravilu i u drugim klimatskim uvjetima redovito ignoriraju vremenske prilike pa zapadaju u grdne nevolje, što im, posljedično, redovito izaziva talas čežnje za zavičajem. Tako čeznutljivi imaju potrebu sve što vide porediti sa domovinom, pri čemu naravno pobjeda njihovog lijepog mediteranskog zavičaja nikada ne dolazi u pitanje. Najbolji šetači, i oni koji stvaraju najmanje buke su Nijemci. Vrijedni šetači koji hodaju polako, svi pomalo muzičari i botaničari. Kad zastaju u usputnim gostionicama, ostaju diskretni i trude se drugima ne smetati. Francuzi su najlošiji šetači, nestrpljivi i nekoncentrirani. Na svaki nadražaj reagiraju energično, ostavljajući ono čime su se dotad bavili i oduševljavali i odlaze novim putem. Njihove šetnje često počinju energično i oduševljeno, a završavaju umorno i demoralizirano.

Određene zemlje možemo povezati sa određenim tipom šetnje, pa nećemo pogriješiti ako kažemo da su Amerikanci izmislili road trip, Francuzi elegantni, urbani flanerizam, dok Nijemci istrajavaju na šetnji prirodom.

Ne samo narodi, i pojedinci mogu imati vlastite stilove hodanja. Donose pravila kojih se pridržavaju, bilo da se radi o tempu hodanja, načinu kako se određuje ruta kretanja, ili pak nekim usputnim ritualima. Tako u Velikom padu Petera Handkea susrećemo šetača koji se kreće po precizno utvrđenim pravilima kakvih se ne bi zastidio ni bilo koji ozbiljniji olimpijski sport.

Hodanje je fiziognomija tijela. Pažljiv posmatrač uočiće na šetaču teret na duši, grižu savjesti ili bolest. Bogat je jezik hodanja. Način hodanja direktna je posljedica nesvjesno obznanjene volje. Možda je to najbolje opisao Frederic Gross, profesor na pariškom Institutu za političke studije Po i autor „Male filozofije hodanja“, kratkom doskočicom: „Reci mi kuda ideš i reći ću ti tko si“. Ako duže vremena pomno promatramo čovjeka kako hoda, vremenom ćemo shvatiti šta misli, razumjećemo strukturu njegovog mišljenja. Ili, Benjaminovim riječima: „Kako čovjek hoda, tako i misli“. Ne otkriva li nam onaj koji brzo hoda već pola svoje tajne?

Možda je čovjekov korak upravo toliki koliki je, a ne veći, da mu ne bude dozvoljeno prolaziti svijetom, a ne vidjeti ga, ne osjetiti ga? Stoga iskoristite taj dar koji imate i pustite nogama na volju. I ne zaboravite, solvitur ambulando – riješit će se u hodu.

Čitajte više