Problemi od polja do stola

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Hoće li EU ikada naučiti kakvu lekciju iz svojih grešaka, ili će se logika koja se sada pokazuje u distribuciji cjepiva, usprkos najboljoj namjeri da se izbjegnu greške, ponoviti i u poljoprivrednoj reformi?
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Otkupna cijena mlijeka krava koje žive privezane u štalama postat će jeftinija od one od životinja koje žive slobodne na ispaši, barem u Njemačkoj, a razlika u cijeni može iznositi i do 6.5 eurocenti po litri mlijeka. Neke bavarske mljekare uopće ne žele više prerađivati mlijeko dobiveno od životinja koje žive u lošim životnim uvjetima, navodi Agroklub. Ista političko-poslovna logika planira se provesti s jajima, pilićima i drugim dijelovima mesne industrije. Dio je to europske zelene poljoprivredne reforme naziva “od polja do stola” (Farm to Fork).

No, njemačke mljekare muče isti problemi kao i naše balkanske: niska otkupna cijena mlijeka koja stagnira godinama, i kontinuirano rastući troškovi inovacija i ulaganja u kvalitetu mljekarstva. Dok će njemački mljekari taj problem lakše riješiti, budući da su upravo njima suvremene digitalne i druge tehnologije najdostupnije, računaju da će im za to trebati 7 do 8 godina. Pitanje je koliko će isti proces trajati na Balkanu gdje suvremene tehnologije znanja i vještine nisu jednako dostupni?

Zanimljiva je i izjava bavarske udruge malih trgovaca koja tvrdi da pritisak za “free range” proizvodima dolazi posebno od kupaca koji sve više gledaju etikete i podrijetlo namirnica koji kupuju. Da se radi o proizvoljnom slušanju kupaca i da njihove potrebe vrijede samo onda kada nisu u sukobu s kapitalom potvrđuje i europska politika o pesticidima, ali i ustupci međunarodnim tržištima. Dok je poljoprivrednicima lako nametnuti novu mljekarsku politiku, tobože zbog dobrobiti životinja i na zahtjev krajnjih kupaca, najštetniji petrokemijski pesticidi se godinama već ne ukidaju, čak ni postupno, iako izazivaju rak, iako postoje brojne studije koje svjedoče njihovoj štetnosti te iako smo vidjeli prosvjede diljem Europe protiv Monsanta i Bayera najvećeg svjetskog prodavača pesticida u poljoprivredi, pa je čak i europski parlament svojevremeno odustao od zabrane glifosata usprkos brojnim skandalima i protivljenju “kupaca”.

Skloni smo ovdje zaključiti da se zelene politike u poljoprivredi provode selektivno, tako da se prvo nametnu one koje pogađaju seljake, ali se duži prostor prilagodbe ostavlja korporacijama kako bi zaštitile svoje profite. Logika je možda djelomično i pogrešna, jer se i poljoprivrednici žale da će ukidanje pesticida dovesti od 30 do 50 posto manjih prinosa zbog šteta poput one od glodavaca. Umjesto ljepenki koje će pobiti poljske mišiće, a koje se promoviraju kao ekološka rješenja, drugo logičnije i jednostavnije je naseljavanje mačaka na poljoprivredna polja, a umjesto pesticida. Prirodna raznolikost i stabilnost ekosustava tako će se lakše očuvati – imitirajući prirodu – nego osmišljanjem novih “ekoloških” a zapravo jednako štetnih metoda koje ne čuvaju prirodni svijet nego ga i dalje ubijaju.

Suženost perspektiva poljoprivrednika o novim mogućnostima koje otvara agro-reforma svjedoči da su u pravu svi koji upozoravaju na to da novu strategiju mora pratiti edukacija i proizvodnja novih znanja i vještina te da kao i obično, u EU problem nije manjak ideja, nego manjak realizacije. Na primjer, uspjeh poljoprivredne reforme ovisit će o jednakoj dostupnosti novih tehnologija, novih znanja i vještina. Samo centar ne može hraniti cijelu Europu, a kamoli zadovoljavati i dalje europske ciljeve izvoza. Klimatske promjene već su naštetile prinosima pšenice, uglavnom u zemljama EU periferije, a to je najveći europski poljoprivredni izvozni resurs. Također, ono što EU ne govori javno svim svojim stanovnicima je da će se s ekološkom poljoprivredom količina proizvedene hrane smanjiti, a mogla bi i poskupiti. To nužno zahtijeva bolje upravljanje hranidbenim resursima, manje otpada, veću raspodjelu i veću solidarnost. O tome za sada nema puno glasova, naglašava se samo ekološka dobrobit zelene poljoprivrede, a zanemaruje se njezin potencijalni socijalno-politički problem. Hoće li EU ikada naučiti kakvu lekciju iz svojih grešaka, ili će se logika koja se sada pokazuje u distribuciji cjepiva, usprkos najboljoj namjeri da se izbjegnu greške, ponoviti i u poljoprivrednoj reformi?

Čitajte više