Neumorna borba iranske braniteljke ljudskih prava Narges Mohammadi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Jedna od vodećih iranskih braniteljki ljudskih prava, Mohamadi već dugo vodi kampanju protiv smrtne kazne i brani žrtve državne represije.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Iako su joj iranski sigurnosni aparati više puta prijetili i maltretirali je, slali je u zatvor i sprječavali da viđa svoju djecu, vlasti nisu uspjele ušutkati Narges Mohamadi, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.

Jedna od vodećih iranskih braniteljki ljudskih prava, Mohamadi već dugo vodi kampanju protiv smrtne kazne i brani žrtve državne represije.

Dok je bila u zatvoru, održala je nekoliko štrajkova glađu u znak protesta zbog tamošnjih uslova, učestvovala u mirnim protestima osuđujći ubistva nekoliko stotina demonstranata u novembru 2019. godine i u otvorenim pismima i izjavama krijumčarenim van njene ćelije govorila o kršenjima ljudskih prava.

Od puštanja iz zatvora u oktobru 2020. godine, nagrađivana Mohamadi ostala je prkosnog raspoloženja, javno se izjašnjavajući protiv državne tiranije i nepravde. “Uprkos cijeni koju sam platila, i dalje se nadam i uvjerena sam da će naš trud uroditi plodom, iako ne odmah”, kaže ona.

Njena 10-godišnja zatvorska kazna zbog optužbi koje su proizašle iz rada na polju ljudskih prava skraćena je zbog brige za njeno zdravlje tokom izbijanja korona virusa u iranskim zatvorima i nakon poziva UN-a i grupa za zaštitu prava na njeno puštanje na slobodu.

Kažnjena zbog nepopuštanja

Novinarka i školovana inženjerka, Narges Mohamadi je izjavila za RFE/RL da je bez obzira na sve što je pretrpjela, i dalje pozitivna i odlučna za nastavak borbe za bolja prava, slobode i demokratiju u Iranu.

Mohamadi, glasnogovornica zabranjenog Centra branitelja ljudskih prava, koji je osnovala dobitnica Nobelove nagrade za mir Širin Ebadi, sastaje se s majkama čiji su sinovi bili žrtve nedavnih ubojitih represija države, nastavljajući pokazivati zabrinutost zbog kršenja prava.

U videozapisu objavljenom na mreži prošle sedmice istaknula je nasilje nad zatočenicama, uključujući i sebe, rekavši da je bila izložena upotrebi sile tokom zatvorskog premještaja 2019. iz Teherana u grad Zanjan, sjeverozapadni grad udaljen oko 300 kilometara od iranske prijestolnice. Mohamadi, koja pati od neurološke bolesti, rekla je da je cilj premještaja bilo kažnjavanje zbog protesta u vezi s ubistvima demonstranata.

Mohamadi je rekla da su je fizički napali muškarci čuvari i direktor zatvora uprkos islamskim zakonima koji se provode u Iranu da muškarci ne smiju dodirivati žene s kojima nisu u srodstvu. “Kako to da ne morate poštivati islamske zakone [u zatvoru]? Dakle, ono što ste vidjeli kako se govori [o potrebi pridržavanja islamskih pravila] bila je laž”, rekla je.

“Protestujem protiv napada muškaraca islamskog establišmenta na žene i neću biti ućutkana”, rekla je Mohamadi u videu, gdje je spomenula i zatvorenu ekologinju Niloufar Bajani, koja je svoje ispitivače optužila za seksualne prijetnje i pritisak.

Krajem februara Mohamadi je bila među aktivistima koji su tražili odgovornost za ono što se desilo zatvorenom sufiji Behnamu Mahdžubiju (33), koji je, kako su vlasti rekle pao u komu nakon što je pretrpio trovanje lijekovima.

U internetskim videozapisima Mohamadi je viđena kako ispituje bolničko osoblje o Mahdžubiju, koji je kasnije umro usred optužbi za nemar pri liječenju. Također je viđena kako pokušava utješiti Mahdžubijevu majku ispred bolnice u kojoj se borio za život. Kasnije je, u intervjuima za medije, kritikovala tretman kojem je Mahdžubi podvrgnut.

Ranije ovog mjeseca Mohamadi se pridružila grupi aktivista civilnog društva i branitelja prava koji su podnijeli službenu žalbu protiv slanja zatvorenika u samice, istovremeno tražeći krivičnu odgovornost zvaničnika koji to odobravaju. Politički zatvorenici u Iranu često se drže u samicama sedmicama ili mjesecima, bez pristupa vanjskom svijetu.

Mohamadi, koja je nekoliko puta izdržala samicu u zatvoru, osudila je “neljudsku” praksu u pismu iz teheranskog zatvora Evin iz 2016. godine, gdje je to nazvala “psihološkom torturom” čiji je cilj prisiljavanje zatvorenika na lažna priznanja.

Vlasti bi mogle teško zanemariti otvorenost Mohamadijeve, pogotovo jer nisu raspoloženi za tolerisanje neslaganja usred pogoršane ekonomije i smrtonosne pandemije korona virusa koju je Teheran nastojao obuzdati.

Istaknuta aktivistkinja kaže da je dobro svjesna rizika s kojim se suočava. “Nije da nisam zabrinuta, ali istina je da, uprkos zabrinutosti i riziku od hapšenja, vjerujem da moramo nastaviti raditi na pitanjima koja su važna u našem društvu”, rekla je Mohamadi za RFE/RL.

“Napori koji se ulažu definitivno će srednjoročno ili dugoročno donijeti rezultate i pomoći će u uklanjanju nepravde i diskriminacije naših ljudi na različitim područjima – uključujući ekonomiju, kulturu, politiku i ženska prava – i omogućiti društvu da se razvija”, kaže ona.

Povećavanje pritiska

U decembru je Iran pogubio Ruholaha Zama, menadžera popularnog kanala Amad njuz (Amadnews) na društvenoj mreži Telegram, koji je osuđen zbog poticanja na nasilje tokom protesta krajem 2017. i početkom 2018.

Brojni aktivisti, akademici i dvojni državljani također su uhapšeni, a jedan broj je osuđen na stroge zatvorske kazne. Vlasti su također izvršile pritisak na istaknutu nevladinu organizaciju koja se bori protiv siromaštva, naredivši njeno gašenje.

Čak i nakon puštanja iz zatvora, vlasti su vršile pritisak na Mohamadi zabranivši joj da putuje van zemlje i podnošenjem novih optužbi protiv nje zbog protesta u zatvoru 2019. godine.

Rekla je da će odbiti da se pojavi na sudu, naglasivši da je njen mirni protest u zatvoru bio protiv “represivne politike islamske republike” i “bezobzirnog” nasilja nad demonstrantima koji su prije dvije godine protestovali zbog velikog, naglog porasta cijena benzina usred rastućeg siromaštva u zemlji.

“Progon iranskih vlasti protiv aktivista za ljudskih prava često se nastavlja čak i nakon što oni budu pušteni iz zatvora”, rekla je iranska istraživačica u Hjuman rajts voču (Human Rights Watcha) Tara Seperifar za RFE/RL. “Ipak Narges, kao i nekoliko drugih iranskih aktivista za ljudska prava, nastavlja pokazivati otpornost i predanost mirnom otporu protiv represije govoreći i također vršeći pritisak uz dostupne pravne puteve za osporavanje nasilničkog ponašanja vlasti.”

Mohamadijina kćerka Kiana i sin Ali žive u Francuskoj sa svojim ocem, političkim aktivistom Tahijem Rahmanijem, koji je zemlju napustio 2012. godine izbjegavajući zatvorsku kaznu. Mohamadi je ostala vjerujući da bi mogla biti učinkovitija u zemlji, a svoju djecu nije vidjela od jula 2015.

Mohamadi kaže da su vlasti odbile njen zahtjev da posjeti svoje blizance, koji su se krajem januara oglasili na društvenim mrežama kako bi osudili zabranu putovanja protiv njihove majke.

Čak i ako se zabrana ukine, Mohamadi ne planira živjeti u egzilu kao mnogi drugi aktivisti koji su bili prisiljeni pobjeći iz Irana kako bi izbjegli državnu represiju. “Rekla sam teheranskom tužiocu da želim biti sa svojom porodicom dva mjeseca, a zatim se vratiti. Nažalost, odbili su [moj zahtjev] i ne planiram ilegalno napustiti zemlju”, kaže ona.

Biti uz ljude princip je koji ju je vodio tokom cijelog života, dodaje.

Čitajte više

Proslava Dana pobede sa pominjanjem Tita isključivo u negativnom kontekstu naprosto je budalasti performans kakve nam, raznim povodima, već odavno priređuju ovdašnji zvaničnici, ojačani prekodrinskom bratskom snagom.
Žena iz Vijetnama sa francuskim državljanstvom u svojoj 79. godini vodi pravnu bitku protiv koncerna koji su proizvodili “ejdžent orindž”. Njime je američka vojska u ratu trovala vijetnamsko stanovništvo.
Autor ovu skepsu prema državnim kampanjama, poput ove s cjepivom, povezuje s nepovjerenjem prema državi koje potječe iz razdoblja socijalizma a to posebice vrijedi za marginalizirane grupe stanovništva poput Roma.