Koliko smo neupućeni u pravnu stranu priče o COVID pasošima?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Pošto ova tematika ima i svoju pravnu stranu, a dosta čitateljske publike nije baš upoznato sa zakonskim osnovama aktuelnosti o cijepljenju, potrebno se malo pozabaviti pravnim detaljima priče sa visokih instanci.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Podjela na one koji podržavaju opće cijepljenje i one koji su protiv, povremeno dođe do svoje krajnosti sa obje strane. Jedni druge “časte” raznim provokativnim epitetima, kako po internetu tako i fizički izravno. Protivnici vakcina svoje oponente ponekad nazivaju paranoicima, poslušnicima, paničarima, a pobornici vakcina njih drže za teoretičare zavjere, za luđake i za antivaksere. Međutim, kao da se u svemu ovome slabo primjećuje postojanje mase ljudi koji ne spadaju ni u jednu polariziranu skupinu, kojih inače ima i više nego tek dvije što ih ovdje spomenusmo. Postoje ljudi koji nisu ni teoretičari zavjera ni antivakseri, ali i dalje ne žele primiti vakcine iz mnogih razloga. Neki među takvim ljudima su zasad i neodlučni, ili barem kažu da se ne bi cijepili dok ne dobiju precizne odgovore na konkretna pitanja. U BiH ima dosta takvog stanovništva, može se reći uglavnom zbunjenog.

Neka od pitanja na koja oni traže odgovore prije nego pristanu na cijepljenje su, na primjer, ko preuzima odgovornost za primljenu vakcinu, naročito u slučaju neznanih nuspojava, da li lokalne medicinske instance ili međunarodne, privatne ili državne?

Zašto se najgledaniji domaći mainstream mediji nedovoljno ili nimalo bave preciznim podacima o sastojcima svake od vakcina, i to rječnikom koji je razumljiv prosječnim laicima među stanovništvom?

Šta će biti sa osobama koje žele da se cijepe ali nisu u mogućnosti jer odavno imaju potvrđene alergijske reakcije na neki od sastojaka bilo koje od vakcina?

Da li se revakcinacije smiju uraditi sa vakcinama drugog proizvođača u odnosu na vakcinu iz prvog cijepljenja, s obzirom da mnogi medicinari nisu jedinstveni po ovom pitanju, pošto jedni kažu da je suštinski svejedno a drugi da se “mora” nastaviti isključivo sa istom vrstom kao i prvi put?

Ovo su samo neka od pitanja, barem ona najčešća, dakako nisu jedina.

Na sve njih se nakalemilo još jedno pitanje koje donekle objedinjuje sva prethodna u vezi sa istom pričom. Ono se odnosi na takozvane covid pasoše ili propusnice, o kojima se javno govori već izvjesno vrijeme.

Relativno nepoznata pravila iz EU

Ovo pitanje nekoga u BiH zabrinjava a nekoga zbunjuje, jer se izravno odnosi na ograničenja kretanja ali možda i druga ograničenja među kojima je i navodno gubljenje radnog mjesta za nevakcinisane, ili nemogućnost zaposlenja ukoliko je osoba već od ranije bez posla. Unutar nekih država EU spominju se moguće zabrane ulaska necijepljenim osobama na njihove prostore, pri čemu BiH može biti među najranjivijim državama. Stanje na momente podsjeća na ono kada je EU ukinula vize za većinu balkanskih država, samo nije za BiH i za Albaniju, prije više od deset godina, što se promijenilo tek nakon određenog čekanja, bez poštenih objašnjenja za takav postupak EU.
Pošto ova tematika ima i svoju pravnu stranu, a dosta čitateljske publike nije baš upoznato sa zakonskim osnovama aktuelnosti o cijepljenju, potrebno se malo pozabaviti pravnim detaljima priče sa visokih instanci. Naime, tokom jednog od ranijih zasjedanja Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope usvojena je rezolucija pod brojem 2361, naziva „Covid-19 cjepiva: pravna, etička i praktična razmatranja.“ Tada su usvojene upute kojih bi se trebale pridržavati sve države članice Unije.
Ovako glase neke odredbe po stavkama:
Prema članu 7.3.3. obaveza je distribuirati transparentne podatke o bezbjednosti i mogućim nuspojavama vakcina, regulirajući i platforme društvenih medija da bi se spriječilo širenje dezinformacija.
Po članu 7.5.2. traženo je da se koriste potvrde o cijepljenju samo u svrhu za koju su predviđene, to jest za praćenje učinkovitosti cjepiva, mogućih nuspojava i štetnih događanja.
Po pitanju zaštite ljudskih prava oko cijepljenja, dalje se kaže u članu 7. 1. 1. kako se propisuju kvalitetna ispitivanja, provedena na etičan i razuman način, sukladno relevantnim odredbama konvencije o zaštiti ljudskih prava, kao i dostojanstva čovjeka u primjeni medicine i biologije.
Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini (ETS br. 164, Oviedo konvencija) i dodatnog protokola o biomedicinskim studijama (CETS br. 195), što postepeno uključuje djecu, dojilje i trudnice.
Zatim, član 7.1.2. je propis kojim se zahtijeva da regulatorna tijela što su zadužena za procjenu i odobrenje cjepiva protiv Covid-19, budu neovisna i slobodna od političkog pritiska.
Član 7.1.5. podrazumijeva uspostavu neovisnog programa nadoknade štete od povreda uzrokovanih cjepivom kako bi se osigurala nadoknada za eventualnu pretjeranu štetu.
Član 7.3.1. sadrži propis o tome da se obezbijedi obaviještenost građana o tome da cijepljenje nije obavezno, te da niko ne vrši politički, ekonomski ili kakav drugi pritisak na građanstvo, ako sami građani ne žele cijepiti se.
Ovu odredbu nadopunjuje član 7.3.2. kojim se propisuje osiguranje da niko nije diskriminiran samo zato što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika, ili zato jer ne želi biti cijepljen.
Ovo je dakle samo nekoliko stavki iz P.S. Vijeća Evrope, a dodatno zainteresirani za sve ovo, i još više, mogu provjeriti sami za sebe na engleskom jeziku, pod ovim linkom: pace.coe.int

Ipak, ove stvari se odnose na područje Evropske Unije, tako da ne znači da bi se vlasti u BiH pridržavale istih, mada su do sada u manjoj ili većoj mjeri isticali da prate ili primjenjuju način rada u EU, i ne samo po pitanju Covida. Stoga je stanovništvu koje bi moglo zanimati sve ovo, korisno i da pogledaju šta o tome kaže službeni list BiH, na primjer, u dokumentima o međunarodnom ugovoru 1/15 koji se odnosi na zaštitu ljudskog dostojanstva u pogledu primjene medicine i biologije.

Primjeri iz SAD-a

Razloga za skepticizam onih koji bi primili vakcinu ali tek nakon vrlo iscrpnih predstavljanja svega oko samog cjepiva, našlo se i među dnevnim vijestima. Pošto se sa covidom radi o internacionalnoj stvari, uprate se i vijesti sa drugoga kontinenta. Na primjer, zbunjujuće je djelovala vijest objavljena 27 februara u New York Timesu, o tome da pretežno mlađi vojnici u vojsci SAD-a, odbijaju da prime cjepivo iz različitih razloga među kojima je i skepticizam. Ima navodno i nižerangiranih oficira koji zasad odbijaju cijepljenje, ali se najviše govori o običnim vojnicima. Drugi izvori su spominjali čak trećinu američke vojske, što je podatak za dodatnu provjeru. Jennifer Steinhauer, autorica ovog članka u New York Times-u, rekla je da mladi vojnici ovim putem pomalo isprobavaju i granice svojih osobnih sloboda, otkrivajući pritom da ni u američkoj armiji kao ni u Evropskoj Uniji ne postoji zakonska prisila o cijepljenju, nego je još uvijek na snazi sloodan izbor. Dio čitateljstva ovakvih vijesti u BiH, usput logički zaključuje da oni koji prime cjepivo, ukoliko zasta vjeruju u njegovu učinkovitost, onda nemaju razloga da se plaše zaraze od onih koji nisu cijepljeni jer bi trebalo da su tada zaštićeni. Međutim, druga vijest, opet iz Amerike, kod nekih ljudi je malo pojačala skepticizam. Novinski portal Blaze Media, prenio je nedavno vijest da je predstavnik američkih demokrata ispred države Massachusetts, Stephen Lynch, primio dvije doze Pfizer cjepiva, ali da je nakon toga dobio potvrdu kako je pozitivan na Covid 19. Ipak, američki centar za kontrolu bolesti je na ovo rekao da je moguće biti pozitivan na covid još neko vrijeme i poslije cijepljenja, pošto je navodno potrebno nekoliko sedmica razvoja tjelesnog imuniteta. Ovakvih vijesti će najvjerovatnije biti još, a za čitateljstvo je važnije da se unatoč osjećaju nesigurnosti, zbunjenosti ili nervoze, izbjegne panika i paranoja. Kada se ovo dvoje nekako izbjegne, život je lakši čak i u velikim krizama poput ove trenutne. Svakako, lakše je ovo reći ili pročitati nego primjeniti u praksi, ali uz nešto truda je moguće, jer strahovi, brige, oprez i ljubopitljivost su urođene pojave, sa njima se živi, ali sa panikom, koja je pritom u simbiozi sa paranojom se ne živi, barem ne zdravo, ili ne dugo.

Čitajte više