Tiha bitka za medijski i kulturni utjecaj na Balkanu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Razlika između medijskih sloboda na Balkanu i u zemljama centra leži u velikom tržištu čitatelja s jakom kupovnom moći koje zemlje centra imaju, a rascjepkani Balkan nema.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ekspanzija stranih medija na Balkanu ponovno je tema razgovora. Posljednji “dotepenci” su Euronews i Turska radiotelevizija TRT. Dok prvi traže profitni interes, drugi ciljaju kulturološkom utjecaju. Premda se ova, BIRN-ova perspektiva čini bjelodanom, u službenoj mediologiji pa i medijskoj politici ona je nevidljiva, osim u artikulaciji lijeve medijske političko-ekonomske teorije u pravilu marginalizirane na društveno-humanističkim sveučilištima u zemljama ekonomskog centra. Za Balkan Insight ovo je artikulirao Vaclav Stetka, profesor komunikacija i medija pri Sveučilištu u Loughboroughu u Velikoj Britaniji i stručnjak za medije Istočne i jugoistočne Europe. Prema njegovom mišljenju, medijske slobode u našoj regiji nalaze se u kontinuiranom stanju opadanja posljednjih pet do deset godina. Uzrok on vidi u strukturi medijskog vlasništva: ono je ili u državnom vlasništvu, ili u rukama moćnih oligarha koji medije koriste za politički ili profitni interes.

I sve je ovo točno, osim perspektive da je Balkan po tome kakva iznimka. Najpoznatiji svjetski medijski oligarh je Rupert Murdoch čiji politički utjecaj u brojnim zemljama na svijetu naliči onome kojeg je nedavno artikulirao najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk, kazavši na Twitteru u kontekstu puča na Boliviju i Eva Moralesa, a zbog litija, kako će provoditi državne udare gdje god hoće (“We will coup whoever we want! Deal with it.“) . Murdochove političke intervencije analizirao je čak i New York Times.

Razlika između medijskih sloboda na Balkanu i u zemljama centra leži u velikom tržištu čitatelja s jakom kupovnom moći koje zemlje centra imaju, a rascjepkani Balkan nema. No, čak ni takve prednosti ne garantiraju potpune medijske slobode, one su uvijek ograničene političkim perspektivama. Kao na primjer u slučaju Bernija Sandersa i američkih predsjedničkih izbora gdje je Bernie Sanders dobivao više medijskog prostora kao sociološki fenomen sa snažno artikuliranom političkom porukom, dakle u satiričkim emisijama, nego kao relevantni politički akter u ozbiljnim analitičkim vijestima. Za takve emisije, kao goste se obično bira više mejnstrim demokratske kandidate, jer bio Sanders dovoljno ili nedovoljno lijevo, svakako je previše lijevo za američki medijski mejnstrim. Sličnu medijsku (ali i političku) sudbinu sada doživljava Alexandria Ocasio-Cortez na uštrb manje radikalne Kamale Harris, kandidatkinje dovoljno umjerene da bude imenovana potpredsjednicom SAD-a. Da su i zapadni mediji u pravilu oligarhije nije nikakva tajna, a savršeno je opisana u knjizi prevedenoj na BHS i izdanoj u Sarajevu naziva Bogati mediji, siromašna demokratija.

Otprilike takav utjecaj imaju zapadni medijski kapitali i na Balkanu. Premda će češće ostajati izvan političkih rasprava (nego recimo mediji financirani ruskim kapitalom) neće nužno ulaziti u uredničke slobode, i u slučajevima napada štitit će svoje novinare, oni će ipak gurati jeftine, klikabilne, zabavne i senzacionalističke medijske sadržaje provodeći degradaciju informativnog i edukativnog medijskog sadržaja, doprinoseći time padu političke obrazovanosti i informativnosti medija. Ni domaćoj mediologiji nije tajna da posljednju dekadu informiranost u općeinformativnim medijima pada, i da je sadržaj sve češće ispunjen nereferiranim plagijatima nego originalnim kvalitetnim sadržajem. Taj proces kulminirao je u pojavi servera za proizvodnju lažnih vijesti, otkrivenih u Sjevernoj Makedoniji 2015. i od tada Europska unija troši velike napore i još veća sredstva da “spasi” Balkan od lažnih vijesti. Inzistirajući na razno raznim centrima novinarske izvrsnosti, koji imaju jako ograničen doseg, ili na razno raznim servisima za provjeru činjenica, koji također imaju ograničeni doseg i u pravilu se obraćaju ljudima koji ionako znaju kako provjeriti informaciju i pronaći točnu informaciju na internetu. Sam proces proizvodnje vijesti ove bogate medije čini zapravo izlišnima: takvi servisi češljaju desno orijentirane portale, ispravljaju njihove lažne, polulažne i manipulativne informacije koje onda plasiraju svojoj, u pravilu obrazovanijoj publici, ali nemaju i pristup čitateljima kojima je primarni izvor vijesti uopće portal čiju je faktografiju nužno nadgledati.

Europske predrasude

Drugim riječima, sredstva utrošena u sanaciju dezinformacija i lažnih vijesti ni na koji način nisu doprinijeli smanjenju lažnih vijesti i dezinformacija na internetu, samo su stvorila nove izvore prihoda za projektno financirane medije, koji se danas bave ovime, jučer su se bavili feminizmom, prekjučer mirovnom politikom, a sutra će se baviti klimatskim promjenama, sve u neosviještenim vrijednosnim perspektivama koje propisuju financijeri. Na primjer, ako će financijeri biti protiv nuklearne energije kao potencijalnog klimatskog rješenja, nijedan od tih medija neće zagovarati atomsku energiju, već će se umjesto toga isticati rizici koje ona nosi (trenutno je aktivno 440 nuklearnih reaktora, a kroz povijest ih je bilo i više, i od njih toliko, bile su samo dvije nuklearne nesreće, od čega je samo jedna uzrokovana ljudskom pogreškom).

Lijepo se sve ovo o čemu pišemo vidi u posljednjem izvještaju Europskog parlamenta, dugog 104 stranice, naziva “Mapping Fake News and Disinformation in the Balkans“. U njemu nema zrna svijesti o ulozi europskog kapitala na proces pada informiranosti u balkanskim medijima koji je tako lijepo opisan u BIRN-ovom tekstu linkanom na početku. Ali je fokus na Rusiji, Turskoj i Kini. A rezultat ove 104 stranice je porazan: nema nikakve dubinske analize uzroka i posljedica primijećenih fenomena. Na primjeru Srbije, spominje se ruski kapital u dezinformiranju o Europskoj uniji i političkoj manipulaciji govorom protiv NATO-a. Ne želimo ovdje kazati da pitanje NATO-a nije u Srbiji instrumentalizirano, ali pitanje koje EU uopće ne postavlja je zašto je tako lako instrumentalizirati pitanje NATO-a u Srbiji za određeni politički interes. Drugim riječima, europski izvještaji uopće ne propituju vlastitu ulogu u procesu stvaranja političkih i ekonomskih stavova na Balkanu, već umjesto toga inzistiraju na tome da su takvi utjecaji zemalja s istoka tek obične manipulacije. Time pokazuju potpuno nerazumijevanje Balkana i činjenice da se ovdje već stoljećima sijeku i kulturološki utjecaji, a ne samo geopolitički i ekonomski te da je ovakvo pokroviteljsko vrijeđanje određenih stavova ujedno vrijeđanje i dijela balkanskog stanovništva, što je dijametralno suprotno toleranciji i multikulturalizmu.

U kontekstu lažnih vijesti najnovija iteracija redovitog europskog mapiranja Balkana, bila je prisiljena zaključiti da na primjer ni Kina ni Turska u našoj regiji ne provode procese dezinformacije, iako provode određene kulturološke utjecaje. EU se kao i obično protiv toga planira boriti parama, smatrajući da se radi o manipulaciji pogledima prema EU. Logika je nevjerojatno neosviještena: činjenicu da proširenje EU stagnira, zemlje istoka prikazuju upravo tako: kao niz neostvarenih obećanja Europe prema Balkanu (proširenje ), kao inherentne slabosti EU (nefiskaliziranost), i nebrojeni broj kontradikcija (klimatske mjere). No, EU smatra da su sve ovo manipulacije, čime ponovno otvara prostor da se cijeli ovaj opisani niz ponovi ispočetka. Razina nesvijesti EU prema Balkanu, čini se sve gora i gora iz godine u godinu, što više problema ima EU, to je veća predrasuda prema našoj regiji. Od odnosa prema migrantima, preko dvostrukih kriterija u pogledu industrijskog kapitala i općenito financijskih politika, pa do infrastrukturnih projekata (npr. protivljenje njemačkog T-Coma da u Hrvatskoj mrežu optičkih kablova gradi domaća firma) Europa Balkan vidi kao prostor vlastite ekonomski koristi koji mora štititi od kulturoloških prodora barbara s istoka. A kritiku prema sebi automatski svrstava u manipulacije i dezinformacije, čak i kad europski medijski kritičari govore isto to.

Čitajte više