Otpis javnog duga u eurozoni? Može se, ali se neće

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Rezovi i štednja nisu ništa drugo nego rezultat eurozone čija izgradnja počiva na nekoliko stupova koji samo produbljuju strukturalne razlike unutar samih zemalja zone
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Prije nekoliko tjedana, grupa uglednih ekonomista uputila je prijedlog Europskoj centralnoj banci (ECB). U njemu su pozvali na restrukturiranje javnog duga zemalja eurozone i istakli potrebu da ECB-u oprosti njihov javni dug (ili da ga se zamijeni za perpetualni dug). Zauzvrat, države bi se obavezale uložiti oslobođena sredstva u politike ekološke i socijalne obnove.

Unatoč brzom negativnom odgovoru ECB-a i španjolskih vlasti, ovo je legitiman i održiv prijedlog. Ali njihovo odbijanje je zapravo u skladu s onim što eurozona i jeste: tržište čiji je glavni cilj slobodno kretanje robe, novca i radnika, zajedno sa monetarnom stabilnošću.

U eurozoni, beskompromisna obrana jedinstvene valute od strane ECB-a postala je luđačka košulja za samu dobrobit građana. Rezovi i štednja nisu ništa drugo nego rezultat eurozone čija izgradnja počiva na nekoliko stupova koji samo produbljuju strukturalne razlike unutar samih zemalja zone.

Kriza s više rubova

Ne treba imati sumnju u ogromnu važnost ovog pisma u korist otpisivanja duga. Radi se o upozorenju koje nas upućuje na zabrinutost zbog situacije s kojom se suočava kako Europa, tako i svijet, kao i zbog budućnosti koja nas očekuje.

Kako je objavila Svjetska banka, nalazimo se pred najgorom krizom od Drugog svjetskog rata, koja je pogodila najviše zemalja od 1870. i izazvala posljedice za čije će zarastanje biti potrebne decenije.

Suočeni smo sa višestrukom krizom koja uključuje šok za zdravstvo, unutarnje ekonomske poremećaje, kolaps vanjske potražnje, preokrete u protoku kapitala i kolaps cijena sirovina. S druge strane, ovo upozorenje anticipira ono što bi se moglo dogoditi u bližoj budućnosti.

Šta će se dogoditi kada ECB bude morala plasirati dug na tržište? Dogodit će se to da će nepovjerenje investitora u buduće isplate toliko povećati kamate da će to stvoriti pretjerani financijski teret za države.

Šta će se dogoditi kada se, možda i kroz nekoliko godina, nastave uvjeti plana stabilnosti (koji utvrđuje granice deficita od 3% i da težina duga ne može prelaziti 60%)? Opet će doći do štednje, smanjenja javne potrošnje, smanjenja socijalnih izdataka i pada plaća.

Opasnost od produbljivanja krize

Ranija iskustva pokazuju jasne primjere negativnih utjecaja na svakodnevni život ljudi proizašlih iz dužničkih kriza, poput izgubljenog desetljeća u Latinskoj Americi u osamdesetima ili prilagođavanja financijskoj krizi u jugoistočnoj Aziji krajem devedesetih.

S druge strane, pokazalo se da se javni resursi najbrže oslobađaju restrukturiranjem ili otpisivanjem javnog duga. To pokazuju slučajevi poput Meksika 1919., Njemačke 1953., Ekvadora 2008. ili Islanda 2009., koji su ili zbog neplaćanja, restrukturiranja ili zamjene duga imali pozitivne učinke, budući da nametanje uobičajenog oblika plaćanja u kriznim vremenima ne čini ništa drugo osim što produbljuje dug.

Iako je nužna primjena moratorija na plaćanje duga zemalja u razvoju, ona se zapravo primijenjuje sve više i u bogatim zemljama. Tada su već bili procijenjeni ekonomski učinci obustave plaćanja duga i izlaska iz eura za zemlje juga Europe.

Sada, u vremenu koronavirusa nalazimo argumente koji pravno opradavaju jednostranu obustavu plaćanja duga.

Odakle dolazi taj dug?

Prijedlog je legitiman. A tomu je tako jer se velik dio duga može smatrati nelegitimnim. Najprije, jer enormni iznos duga u eurozoni (koji već premašuje 100% BDP-a Unije) datira iz programa spašavanja (privatnih) banaka (javnim novcem), a koje su zbog svojih loših praksi dovele do financijske krize čiji smo trošak većinski morali platiti mi.

Drugo, gotovo polovicu povećanja duga u posljednjim desetljećima čine kamate. Kamate koje vlade plaćaju (javnim novcem) privatnim bankama koje su vrijednosne papire kupovale sredstvima koja su primale od same ECB po praktički ništavnoj cijeni. Bio je to „odličan“ posao bankara.

Što se tiče njegove legalnosti, iako Ugovor iz Maastrichta izričito zabranjuje ECB-u financiranje vlada, nigdje se u njemu izričito ne pojavljuje to da restrukturiranje duga nije moguće. Također se ne smije zaboraviti da je ECB već financirala države na druge načine, tako što je na primjer kupovala vrijednosne papire javnim dugom zemalja na sekundarnim tržištima.

S druge strane, prijedlog je održiv. Inflatorni strahovi od monetizacije duga što bi mogli implicirati otkazivanje plaćanja čine se relativno neutemeljenima. Kada je ECB ukinula obavezu održavanja limita javnog duga na 3%, dokazalo se da je inflacija i dalje niska. Krutost zbog trenutnog stezivanja kaiša teško da će dovesti do inflatornih pritisaka, bez obzira na to koliko se mjera ublažavanja usvoji.

Nadalje, uzimajući u obzir to da su glavni nositelji javnog duga centralne banke i ECB (dvije trećine u slučaju španjolskog duga), oprost duga ne bi nanio veliku štetu investitorima, što su zapravo privatne banke financirane od strane ECB-a.

Fiskalna unija, kada?

Ne postoji politička volja za otpisivanjem duga, jer ne postoji volja za izgradnjom fiskalno ujedinjene Europe sa jedinstvenom javnom blagajnom. Već smo vidjeli ogromnu nesklonost zemalja poput Njemačke, zajedno sa nordijskim zemljama, u korist uzajamnog duga, usprkos nekim rijetkim iznimkama kao što je bio slučaj sa planom spašavanja.

Valja spomenuti da 750 milijardi eura koje su bile dio plana za obnovu predstavljaju samo 5% europskog BDP-a, a procjenjuje se da su gubici uzrokovani pandemijom jednaki 15% BDP-a. No, problem nije samo u tome što su dostupna sredstva daleko od toga da zadovolje potrebe građana, već (i) u tome gdje će ta sredstva biti usmjerena.

Također ne postoji volja za izgradnjom ekološki i socijalno održive Europe, utoliko jer se plan spašavanja i dalje temelji na neoliberalnom produktivističkom modelu. U svemu tome, najveći dobitnici će biti velike tvrtke u tradicionalnim sektorima.

S druge strane, ovaj će plan biti popraćen snažnim uvjetovanjima Europske komisije prema državama članicama, što će izazvati rezanja u fiskalnoj potrošnji i time direktno utjecati na dobrobit građana.

U Europi kiša pada po već mokrom tlu.

Čitajte više