Još jedan veličanstveni ep Avda Međedovića

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
I u ovom epu pored izvanredne i uzbudljive fabule - radnje sa puno veoma zanimljivih preokreta i peripetija, ima i dosta epskih ponavljanja, epskog preuveličavanja.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Da je djelo jednog od najvećih epskih pjevača sa prostora bivše Jugolsavije, Avda Međedovića, bilo, makar i simbolično, predstavljeno i obrađeno u ondašnjoj književnoj teoriji i praksi, ovaj osvrt bi, sigurno, bio suvišan, a možda i anahron. Međutim, cjelokupno djelo ovog epskog velikana je do prije dvadesetak godina, odnosno do objavljivanja epa „Ženidba Smailagić Mehe“ bilo skoro u potpunosti prećutano ili se uopšte za njega nije ni znalo. Čak ni na katedrama za jezik i književnost. Tako bi, najvjerovatnije, i ostalo, da se za njega i njegovo djelo nijesu zaintersovali čuveni profesori sa Harvardskog univerziteta, Milman Parry i njegov sljedbenik, Albert Lord, koji su u Bijelom Polju posjetili Avda Međedovića 1935, odnosno 1953. godine i tom prilikom od ovog epskog pjevača snimili i zabilježili 58 epskih pjesama od kojih su najznačajniji epovi „Ženidba Smailagić Meha“ i „Osman beg Delibegović“. Sve te pjesme su pohranjene u dvijema zbirkama koje se i danas čuvaju na Harvardu. Za „otkrivanje“ ove dragocjene literature kod nas izuzetno je zaslužan i dr Zlatan Čolaković, koji je jedan od rijetkih naučnika sa naših prostora, koji je imao određeni pristup ovim zbirkama Milmana Parriya i Alberta Lorda i pomogao da transkripti nekih od ovih epskih pjesama konačno, dođu i do nas.

Nakon iznenadne smrti dr Zlatana Čolakovića, strahovalo se, da će većina od Međedovićevih djela ostati u Harvardu, daleko od očiju javnosti. Srećom, nije bilo tako. Iako je bio daleko veći poznavalac epike Čolaković je najvjerovatnije čekao da uradi opsežne studije i obrade, pa tek objavi neko od ovih djela, Hodo Katal, poznati književnik i književni kritičar iz Novog Pazara, je došao do transkripta jednog broja ovih velikih epskih pjesama i već u posljednje dvije – tri godine, objavio nekoliko epova Avda Međedovića među kojima je i „Ženidba Vlahinjić Alije“ koji je uzimajući u obzir sve književne i jezičke elemente, još jedan Međedovižev veličanstveni ep, a o kom ovom prilikom želim kratko da svjedočim.

U nizu velikih epskih tvorevina „Homera sa Obrova“ koje je u zadnjih nekoliko godina objavio Hodo Katal, ovih dana upravo je u izdanju Božnjačkog udruženja književnika Sandžaka u Novom Pazaru iz štampe izašao i ep „Ženidba Vlahinjić Alije“ koji nedvosmisleno potvrđuje da je Avdo Međedović, ne samo najveći epski pjevač bosanskog jezika, nego, usudio bih se reći i čitavog Balkana, izuzimajući nenadmašnog Homera i njegovu „Ilijadu i Odiseju“. Po obimu usmenih pjesničkih tvorevina, a možda i nekim drugim elementima, nadmašio je i Homera.
Ep „Ženidba Vlahinjić Alije“je u julu 1935. godine čuveni profesor Harvardskog univerziteta Milman Parry u Bijelom Polju snimio od Advada Međedovića. Ta verzija epa ima 6048 stihova i čuva se u njegovoj kolekciji pod brojem 12375. Profesor Parry je zapisao i drugu verziju ovog epa koju mu je Avdo Međedović direktno diktirao i ova je verzija takođe sačuvana.

U ovom epu glavni junak, Vlahinjić Alija, da bi se izborio da mu pripadne ljepotica Zlata, pravi dva velika junačka podviga: sam zarobljava ubicu dvojicu njene maloljetne braće, a potom pošto je ovaj zahvaljujući izdaji lukavog dizdara, Osmana, (dok je premoren Alija Vlahinjić spavao) na njegovom konju uspio da pobjegne i da zarobi Zlatiju, ponovo ide u grad Aršam i prerušavajući se prvo u odjeću majstora – zanatlije, a u potom u djevojačko ruho, uspijeva da uđe u raskošne palate Bana od Aršama, i da uz podršku i lukavstvo njegove kćerke Anđelije koja je u njega bila zaljubljena, oslobodi Zlatu i sa njima objema se domogne i svoga krilatoga konja i sa njima umakne potjerama i dovodi ih u dvorove Zlatinog oca gdje obije djevojke ženi.

Neobična“ borba“ za djevojku

Radnja ovog velikog epa, kao i većina Međedovićevih tvorevina počinje velikim skupom uglednika – aga i begova na čijem je čelu Mustajbeg, sve samih poznatih i omiljenih epskih junaka Krajišnika koji uz vino i rakiju pričaju razne zgode i nezgode,hvale svoje konje i oružje,neko hvali brata ili sestru, neko svoju ljubu i svi su veseli, osim krajiškog junaka Muja Hrnjice. Kada je to primijetio Tale od Orašca ga pita za razlog, a on im priča kako je, kada je bio mlad, imao i prosio djevojke, kako je odlazio i u Carsku i Ćesarsku državu, kako je tri godine bio sa dvije djevojke koje su mu se obećale da će se udati za njega, a onda, kada mu je ponestalo blaga, pobjegle i preudale se preko mora u Ćesarovinu, te kako je bio posramljen i kako mu bez djevojke nije bilo povratka u Krajinu, odnosno u njegovu Udbinu. Zbog toga je riješio da traži mejdanište
„da poprije poizgubim glavu
Nema meni natrag povraćanja.“

U takvom stanju dolazi

„kod glavnoga Zakarića dvora
E njihnoga prvoga serdara
To je naša krvopija prva“.

Mujo Hrnjica je zatim ispričao da je stigavši nenajavljen pred njegov dvor pozvao Zakarića na mejdan, ali je imao sreću te on u tom trenutku nije bio kući već samo njegova sestra gospođa Zakarića Ruža koja ga je pitala kakva ga je nevolja natjerala da u primorju izgubi glavu. Kada joj je Mujo kazao da su ga prevarile „sestra mila Senjanina Iva a i šćerka Senjskog kapetana i da mu je bolje da izgubi glavu nego da se vraća u svoju Udbinu:

„Bolje muški mrijet na mejdanu
Nego ženski brezobrazno živjet“.
U tom trenutku on je pitao:
„Kad bi srce, dobrog srca bila
Da me uzmeš da mio budeš ljuba“ , obećavši joj da će je zlatom okititi i da će joj dovesti sluškinje.
Kad je saznala o čemu se radi, Zakarića Ruža mu je rekala da će se udati za njega ako će joj garantovati da je neće prevariti. Mujo je pristao i sa njom se vratio u Udbinu. Nakon što je ispričao kako se oženio on je Krajišnicima na kraju rekao da
„Takve hanke među nama nema
od dobroga soja i plemena
S njom sam dobar porod obrodio“ .

I pored takve konstatacije on dodaje:
„Blago tome ko je neoženjen
Teško tome ko se oženijo!“, i obrazložio:

„O cvijet nije zumbul ni ružica,
no lijepa u Klisu devojka,
a čestita alajbega Zlata“, i obavijestio prisutne junake da
„prose Zlatu paše i muširi
pa cijeli carevi veziri…“ , i na kraju priznaje da nije star i u godinama da bi zbog nje pogazio obećanje koje je dao svojoj hanki i išao da je za sebe prosi, zašta mu se Tale od Orašca počeo podsmijavati.

Kad je čuo za to, najmlađi od okupljenih krajiških junaka, Vlahinjić Alija, moli Muja da mu dopusti da on ide da za sebe prosi ljepoticu Zlatu, na šta Mujo pristaje uz spremnost da mu i ide u svatove. Na to reaguje Udbinski dizdar, Osman koji je uvrijedio Vlahinjić Aliju prigovarajući mu da je siromah, da ga je „vlahinja rodila u planini čuvajući ovce, da ga je u „ovčje runo zamotala“ i „ovčijem mlijekom podhranila, te da mu je kuća na njegovom zemljištu i sl. ističući da se on sedam puta ženio i da nema djece te da njemu treba da pripadne takva djevojka ne bi li mu evlad porodila.Vidjevši da je siroti Alija spreman da se sa njim sukobi, te da bi se to izbjeglo, Tale od Orašca pronalazi solomonsko rješenje: da se age i begovi raziđu i da se pripreme i svi idu u Klis kod Alajbega i da perose Zlatu te da je uzme onaj koga ona odabere.

Pobjeda junaštva i čestitosti

Kada je alajbeg Klisa vidio Krajišnike predosjetio je da su to još jedni prosci njegove Zlate pa joj je saopštio da su mu već dojadili prosci paša, begova i aga od Stambola pa do cijele Bosne, i kazao joj da se konačno odluči koga će odabrati, jer se više neće na to osvrtati. On je potom rekao i Zlatinoj majci da joj kada age i begovi stignu pred dvorove o svakom od njih kaže ko je i od kakvog roda. Kako joj je i rečeno Zlatina majka je kćerki o svakom junaku kazivala sve što je znala – o njihovom junaštvu, bogatstvu i drugim osobinama,ali je ona odbijala da se za bilo koga od njih uda. Kada je na kraju pitala ko je najmlađi junak,ona joj je nerado o njemu govorila, ali je ipak, na Zlatino insistiranje ispričala da je veliki junak, da je imao 12 mejdana, od čega četiri za cara iz Stambola i da ih je sve dobio, ali da je sirotinja, da ništa nema osim konja i odijela i kod kuće ostarjelu majku. Zlata je shvativši o kakvoj je ličnosti riječ kazala majci kazala majci koja se protivila da odabere Aliju:

„Da je bio lopušina majko
On bi prnje i torušje kotarsko
Sve pljačkao i nešto kupijo
Kupovo bi luke i čitluke
No je gledo da hudute širi
I za obraz ginut al-Otmana
Podizati obraz muslimana.
Ja,dina mi, drugog nikog neću,
Bez Aliju, carevu gaziju“.

Kada su prosci smješteni u njegovu gostinsku sobu i kad je saznao zašto su došli alajbeg je predložio da se njegova kćerka pita,koga će odabrati.Umjesto odgovora Zlata je preko svojih djevojaka – sluškinja poručila da svi Krajišnici pošalju obilježja koja su pripremili što oni i čine. Jedino Vlahinjić nije imao novca da kupi burmu, prsten ili zlatnu jabuku već je osjekao jednu kandžu od međedine kojom je bio prekriven njegov konj krilaš zamolivši pri tom djevojke da prenesu Zlati da on nije imao novca da kupi obilježje i poručio joj da se ne naljuti, te da ako ga hoće takvog neka ga i uzme, a ako neće neka odabere nekog drugog i da se on neće ljutiti.

Zlata se naljutila kada je vidjela što joj je umjesto obilježja poslao Alija, ali nakon što joj je prenesena njegova poruka, poslije dugog razmišljanja je odlučila da sva obilježja vrati i rekla djevojkama da će ona doći kod aga i begova da im lično saopšti za koga će se udati.
Kada je došla kod njih, nakon što ih je kratko dvorjela, a kako joj se niko nije obraćao, ona je prekorila njihovog starješinu Mustaj bega Ličkog što su došla njih trideset i četvorica da prose jednu djevojku, što je okarakterisala sramotom. Kad joj je on objasnio da s došli da je prose samo ovi mlađi barjaktari, a da su oni pošli sa njima da ne bi došlo do međusobnih sukoba,ona je prvo ispričala da je imala dva mlada brata. Oni su kao dječaci od osam godina poželjeli da pođu do majke koja je bila na planini. Obukli su zlatna odijela i zlatne kape i krenuli. Usput su, međutim zalutali i stigli u planinu Kozar gdje ih je primjetio kapetan iz grada Aršama, Višnjić Ivan, koji ih je umjesto da ih zarobi, pogubio da bi se dokopao njihovih zlatnih odijela i kapa. Zato je ona, odlučila da će se udati za onog ko će osvetiti njenu braću, odnosno donijeti Ivanovu glavu ili ga zarobiti i dovesti da obraduje njenog oca ostarjelog alajbega.

Sučeni sa takvim uslovom svi junaci su ćutali, a kada je ona krenula da izlazi javio se Vlahinjić Alija i izrazio spremnost da on ide po glavu Višnjića ili će tamo svoju glavu ostaviti.On je zamolio Krajišnike da ga sačekaju nedjelju dana da se ne vrati a od Zlate je tražio da ga do tada čeka i zamolio je da, ako se ne vrati za nedjelju dana da može slobodno da se uda za koga god želi ali je od nje tražio i da mu uzme ostarjelu majku da stara ne prosi da bi preživjela, jer će on njenu braću osvetiti ili će svoju izgubiti glavu.

Kada mu je Zlata obećala da se, ukoliko se on ne daj Bože ne vrati,da se neće ni za koga udavati ali da će uzeti njegovu majku i čuvati je do kraja života kao i njenu Alija uzima svog konja krilaša i ide ka gradu Aršamu. Kad je došao blizu čardaka Ivana Višnjića zahvaljujući svome konju koji, kao i u većini Međedovićevih epskih pjesama. ne zna da govori, ali razumije šta mu on kaže, uspio je da nekako prođe preko nabujale Kore vode hladne, koja je nosila „drvlje i kamenje“. Kad je došao do čardaka Ivana Višnjica Vlahinjić Alija je imao sreću da su merdevine koje vode do čardaku ostale spuštene. Uspio je da se popenje na čardak u momentu kada su Ivan i njegovih trista drugova bili opušteni i pod velikim dejstvom alkohola. Pucao je na Ivana, ali nije uspio da ga pogodi.Potom je došlo do obračuna sa njegovim pijanim drugovimna koji su se i među sobom ubijali. Na kraju je na izmaku snaga od borbe, uz pomoć svog konja koji je kopitama udario Ivana, uspio da ga osvoji i svezana vrati do dvorova Kliskog alajbega. Dok su ostali gosti spavali primijetila ga je njegova vjerenica Zlata koja je sarećna što se živ vratio i što je uz to i vodio zarobljenog krvnika Višnjića Ivana istračala u polje i srela ga. Kod dvorova je preuzela Alijinog konja i svezanog Višnjića Ivana sa namjerom da ih smjesti gdje treba, a premoreni Alija je odmah zaspao mrtvim snom. Primijetio je to lukavi dizdar Osman koji je odvezao zarobljenog Ivana koji mu je zauzvrat obećao da će mu dati Zlatu da je oženi. Višnjić Ivan je stegao djevojci usta da ne bi vrisnula ili dozivala u pomoć i sa njom pobjegao.

Kada se Alija Vlahinjić probudio i vidio šta se dogodilo, odmah je pješke pošao da traži svoju vjerenicu. Kada je gladan i žedan stigao blizu grada Aršama Alija Vlahinjić je sreo jednog majstora, zanatliju. Uspijeva da ga ubije. Potom presvlači njegovoi odijelo, a svoje sakrije. Kao zanatlija uspijeva da dođe u veliki grad Aršam gdje se slavilo. Nekako je uspio da uđe u jednu krčmu u kojoj je bila gazdarica Ružica. Morao je da je ubjeđuje i moli uspio da mu da jednu čašu vina. Kasnije je od nje saznao da je upravo bila zarobljenica koja je dodijeljena sirotome Vlahinjić Aliji iz Krajine kod koga je bila u ropstvu pune četiri godine, i da se sa njim pobratimila te da je on nakon tog čina oslobodio i odveo do blizu njenog zavičaja, kako je i željela. Tom prilikom, iako sirotan, dao joj je stotin u dukata. Ružica nije našla nikog svoa u zavičaju a u mjesnoj crkvi su joj kazali da se ne može udati jer je bila u ropstvu kod Turaka. U takvoj situaciji ona je otišla iz svog zavičaja i poslije dugog lutanja stigla do ovog grada gdje je zahvaljujući stotini dukata koje joj je dao pobratim, uspjela da se obogati.

Nakon tog saznanja Alija joj se otkriva i kazuje ko je.Posestrima ga potom vodi u svoje odaje, oulači u novo odijelo i gosti kao rođenog brata. Na kraju na veliko insistiranje pobratima Alije pristaje i da ga kamuflira oblačeći ga u djevojačko ruho i tako uspijeva da uđe u banske odaje gdje je straža čuvala njegovu kćerku Anđeliju i zarobljenu Zlatu. Pošto je ostao sam sa Anđelijom, a kako mu je posestrima kazala da je ona upravo u njega zaljubljena, Alija joj se u jednom trenutku otkriva i sa njom se potom dogovara kako će pobjeći iz grada uz uslov da on oženi i nju i Zlatu. Pošto se sa tim, supočena sa teškom situacijom u kojoj se našala, složila i Zlata, Alija je koristeći se varkom koju je smislila Anđelija, uspio da oslobodi i svog konja krilaša i da sa Zlatom i Anđelijom umakne potjerama i vrati se u Klis gdje su ga čekali age i begovi iz Krajine. On potom uspijeva da pogubi lukavoga dizdara Osmana i potom se u Kliksu organizuje dvomjesečno svadbeno veselje na kom je Alija prvo oženio Anđeliju, a potom i Zlatu, dok su se age i begovi dogovirili da turskog cara obavijeste da je dizdar Osman poginuo u borbi.

Kao i većina ostalih, do sada objavljenih epova Avda Međedovića, i ep „Ženidba Vlahinjić Alije“ odlikuje se izvanrednim i rekao bih neponovljivim opisima junaka, njihovog izgleda, opreme i junaštva,još boljim opisima ženske ljepote i njihovog ruha, njiho vog duha i drugih karakternih osobina. I u ovom epu pored izvanredne i uzbudljive fabule – radnje sa puno veoma zanimljivih preokreta i peripetija, ima i dosta epskih ponavljanja, epskog preuveličavanja. Ima mudrosnih poruka i narodnih običaja i izreka. Po prvi put su predstavljene i prevare među samim turskim junacima, zavist i druge negative osobine, ali i posebno istaknuto poštenje naročito u liku Vlahinjić Alije koga su svi smatrali sirotim, jer je to uistinu i bio, iako je dobio dvanaest mejdana jer nije bio pohlepan i nije htio da pljačka tuđu imovinu.
Ono što je posebno vrijedno u ovom epu je i veoma bogat izvorni sandžački govor sa puno lokalizama te bi samo ova knjiga bila dovolja osnova za jednu sasvim solidnu doktorsku disertaciju jezičkih stručnjaka.

Kažimo na kraju da je urednik i priređivač ovog izdanja, Hodo Katal napravio kvalitetan predgovor epu a takođe i rječnik manje poznatih riječi i izraza što će olakšati bolje razumijevanje ovog epa.

Napomenimo i to da je sredstva za štampanje ove izuzetno vrijedne knjige obezbijedio Munir Latić iz Petnjice, a koji trenutno živi i radi u Švajcarskoj, umjesto da su to učinile, primjera radi Crnogorska akademija nauka, Srpska ili pak Bosanka akademija nauka ili neka druga značajnija kulturna institucija ili ministarstvo. Time je i potvđeno da besparica i siromaštvo koje je pratilo Avda Međedovića za njegova života, prati i štapanje njegovih djela koja bi kao i njihov autor, da ga nisu otkrili Amerikanci, ostao nepoznat, još dugo čekala da ugledaju svijetlo dana, da nije ovakvih dobrotvora.

Čitajte više