Zašto Tito nije kao Willy Brandt

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Tito doista nije bio Willy Brandt, nije volio klečati i meditirati, bio je čovjek od akcije. Organizirao je vojsku koja je porazila ustaše i nacifašiste, a poslije je organizirao i financirao i komemoracije i kulturu sjećanja na Drugi svjetski rat s naglaskom na zajedničku antifašističku borbu, a ne etničke masakre.
Foto: Predrag Trokicić
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Režim balkanskog populiste Aleksandra Vučića postiže važne propagandne zgoditke. Tu je vakcinacija naroda neispitanim kemikalijama iz Kine i Rusije, uz istovremeno omamljivanje masa opijatima iz selektivne historije i religije. Svi pričaju o prošlosti, o Nemanjićima, o Jasenovcu, o Drugom svjetskom ratu, a nitko ne govori o korupciji i mafiji post-komunističkih balkanskih režima, o masovnom iseljavanju mladih, o propasti i poniženju liliputanskih država i sistematskoj pljački naroda, o osuđenim ratnim zločincima iz devedesetih čiji se zločini poriču, a oni se štuju kao heroji i ugledni građani – pogotovo ne o budućnosti, o ozbiljnim temama poput zagađenja prirode i globalnih klimatskih promjena. Čak nitko ne prati vijesti s Marsa, iako tamo ima neko Jezero koje bi se dalo posvetiti i svojatati, a „one druge“ isključiti, ma koji bili.

Namamili su ovom propagandom i novog srpskog patrijarha Porfirija da izjavi kako su filmovi poput „Dare iz Jasenovca“ potrebni, jer govore o zločinu koji je navodno „decenijama zataškavan“. Time je iznio netočne navode, jer u Jasenovcu od 1966. postoji 25 metara visoki spomenik žrtvama (istih proporcija kao novi spomenik Stefanu Nemanji u Beogradu) i spomen-područje s muzejom koji ništa ne zataškava, a uz to je samo 60-ih i 70-ih o ustaškim zločinima snimljen niz filmova koji su svi po međunarodnim kritikama daleko kvalitetniji od „Dare iz Jasenovca“. Zataškavanja zločina i nepoštivanja žrtava Jasenovca od strane komunista dakle nije bilo, ali jest bilo mitologizacije naracija o etničkim masakrima i manipulacije žrtvama od strane svih nacionalista, prije svega srpskih, jer im je Jasenovac među prioritetima, a hrvatski nacionalistički kontramitovi o Bleiburgu i Stepincu nisu tome mnogo naudili.

Beogradski pisac Tomislav Marković brzo je reagirao na ovu propagandu i netočne navode na Al Jazeeri Balkans sintezom svega najvažnijeg objavljenog pod jugoslavenskim komunizmom o Jasenovcu, od ratne poeme „Jama“ u kojoj hrvatski antifašist, partizanski pjesnik Ivan Goran Kovačić, prije nego su ga zaklali četnici opisuje ustaška klanja, do ogromne literature, historiografije i vrijednih filmova. Debati se pridružila i Beograđanka Biljana Srbljanović, dramska spisateljica. I ona odbacuje teze o zataškavanju, zna za tisuće tekstova i brojne filmove o Jasenovcu, odaje posebno priznaje umjetničkoj vrijednosti spomenika „Kameni cvijet“ autora Bogdana Bogdanovića. Srbljanović također ima pravo i ekspertizu da prosudi kako je kultura sjećanja iz komunističke ere na temu Jasenovca imala nedostataka. Ali nažalost pokupila je i dvije mutacije virusa srpskog nacionalizma, onu o Jasenovcu kao navodno jedinom logoru u Evropi koji nisu vodili njemački nacisti, nego su to povjerili hrvatskim fašistima, i tezu o Titovom naizgled sumnjivom izbjegavanju da se ukaže na otkrivanju Bogdanovićevog spomenika 1966. Slične teze i zamjerke Titu i partizanima su već prije emitirane iz nacionalističkih fabrika propagande. One spadaju u sferu teorija zavjere tipa zašto partizani nisu napali Jasenovac i spasili zatočenike. Jer, kao što je poznato iz Leksikona YU Mitologije i drugih manje pouzdanih izvora, partizani su superheroji ala „Otpisani“, „Mirko & Slavko“ i „Das ist Walter“. A to što se neki ozbiljni povjesničari, kao Ivo Goldstein, trude objasniti da je po vojnim stručnjacima takav napad bio neopravdan, donio bi samo ogromne partizanske gubitke i masakr nad logorašima kao taocima i živim štitom, to ćemo ignorirati jer ne ide u prilog velike zavjere koju smo tobože raskrinkali.

Dalje, na temu konclogora iz Drugog svjetskog rata u nacifašističkoj Evropi, treba imati na umu da su nacisti u Evropi i u okupiranoj satelitskoj paradržavi NDH kontrolirati sve, da je gazda u Zagrebu bio Gestapov general, a ne hrvatski „poglavnik“. I kako su Gestapu što veća mržnja i što učinkovitiji slavenski fratricid odgovarali, tako je svaku metodu u tom cilju odobravao, pa i slobodu ustaških metoda u masakrima Srba i antifašista. Što, recimo, Wermachtov general Glaise von Horstenau nije odobravao, jer su takve metode proizvodile masovniju mobilizaciju u partizane. I naročito treba imati na umu da su u cijeloj Evropi tada bili mrak i genocid, a kao kontrast treba pomisliti na devedesete, kad se jedna sretnija Evropa integrirala na vrijednostima liberalne demokracije, a samo je na Balkanu bio mrak koji su izazvali etnički nacionalisti, s posebnom ulogom za srpski nacionalizam, koji je nakon desetgodišnjih priprema i najave namjera odmah po Titovoj smrti, krenuo u genocid i etničko čišćenje. Uz to treba konzultirati barem novije radove Ive Goldsteina o Jasenovcu i istraživanje Jovana Byforda o logoru Staro sajmište u Nedićevoj Srbiji, da se vidi koji to sve domaći izdajnici, za čiji račun i pod čijim nadzorom kolju sve živo, pa i svoj etnički rod.

A o temi Titovog izbjegavanja odlaska u Jasenovac treba promisliti da, ako predsjednik jedne ozbiljne i u svijetu cijenjene države, koji je izraziti anti-nacionalist i sekularist, donese u konzultacijama sa suradnicima političku odluku da u Jasenovac ne ide, onda to valjda ima svoje promišljene razloge. Po današnjim PR kriterijima i po uzusima suvremenog populizma trebao je ići, ali tada je bilo drugo vrijeme, a Tito je bio komunista stare garde. Tu je bio i problem da li bi tamo išao kao Hrvat da se kaje za kolektivne zločine i nosi kolektivnu krivnju. Jer je u međuvremenu srpski nacionalizam iz četničke emigracije lansirao teze o kolektivnoj krivnji Hrvata. A 1950. podnio OUN-u prijedlog deklaracije o genocidu u NDH. Titova vlada, međutim, nije prihvaćala da se žrtve etnički prebrojavaju, nego je komemorirala ono što se službeno zvalo žrtve fašističkog terora, a tih je skupa s partizanskim borbenim gubicima bilo preko milijun, i to naravno raznih nacionalnosti. Znalo se uglavnom kojeg su etničkog profila većina žrtava, ali i većina pripadnika kolaboracionističkih režima i etničkih nacionalističkih pokreta koji su surađivali s okupatorima.

Tito doista nije bio Willy Brandt, nije volio klečati i meditirati, bio je čovjek od akcije. Organizirao je vojsku koja je porazila ustaše i nacifašiste, a poslije je organizirao i financirao i komemoracije i kulturu sjećanja na Drugi svjetski rat s naglaskom na zajedničku antifašističku borbu, a ne etničke masakre. I da je Willy Brandt imao vojsku poput Titove kojom bi njemački antifašisti porazili njemačke naciste, ne bi trebao kleknuti u Varšavskom getu. Morao je kleknuti jer ništa drugo nije imao; svi su, naime, Nijemci bili, pisati će kasnije uvjerljivo Daniel Goldhagen, „Hitlerovi krvnici dobrovoljci“.

Zato Tito nije klečao u Balkanskom getu, nego je kao revolucionar pokušao da ga iz tog statusa izvadi.

Čitajte više