Ima bolan u Bosni Bosne, u Kozarcu je bukadar ima

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Onih 19 Srba što je u Kozarcu živjelo lijepo se sa svojim komšijama slagalo, djeca im zajedno loptu ganjala, kahve se zajedno ispijale, jelo se počesto zajedno. Ti Srbi iz Kozarca, ni krivi ni dužni, ostadoše crna obraza pred svojim (njima dragim) komšijama zbog nesoja vlastite loze.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Povik “Šukadar, Bukadar, kuga u Povlja nikadar”, s kojim su, prema legendama, u srednjem vijeku, stanovnici mjestašca Povlja na otoku Braču tjerali kugu našao je svoj epilog u poviku: “Šukadar, Bukadar, Kozarčanin rob nikadar” u Kozarcu, nekad slobodnom kraljevskom gradu i središtu Sanske župe (već od 1360.godine). Palili su ga u njegovoj istoriji više puta, ali se iz posljednjeg pepela Kozarac uzdigao u svoj svojoj veličini. Danas je to ponovo jedna predivna čaršija koja je na putu da bude središte obrta, trgovine i prometa. Kozarac ima mahalu, ima stambenu površinu. Kozarac ima neumorne ljude. Kozarac ima ljude koji mogu pokupovati najljepše i najmodernije stanove u Sarajevu, ali Kozarčaninu je njegov Kozarac centar svijeta. Proputovaće Kozarčanin svojom Bosnom, rado i vascijelim dunjalukom, ali svoja mahala i svoja kuća, svoja čaršija je za Kozarčanina mjesto u koje se obilno donosi i u kojem se s merakom teferići. Ili s ponosom slavi 1.mart Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, DRŽAVNI NACIONALNI PRAZNIK. Ili neutješno plače za više, i znatno više, nego 1800 svojih krvnički zlostavljanih, pa potom ubijenih sugrađana – nedužnim žrtvama zločina JNA i jedinica tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Kozarčani su jedno tijelo uvijek bili, te ih krvnik 1992, simbolike svoje radi, nagura 136 u ćeliju od 30 kvadrata. Zamislite, mogu li petorica na kvadratni metar biti zasebna tijela?!

Znaju Kozarčani, kao i svi mi što znamo, da je prvobitna ideja srpske politike bila učiniti cijelu BiH srpskom republikom. Ta ideja je znala kakve stravične zločine će učiniti i po kakvom patološkom obrascu, i vjerovala da će to ići lahko. I išlo je lahko s oružjem koje je i bošnjački nenaoružani narod, odvajajući od svojih usta, zajedno s ostalim narodima Bosne i Hercegovine platio. I to većinskim dijelom, jer ga je najviše i bilo. Išlo je lahko tog 24. maja 1992. godine kad Kozarac napadoše, njegovo preživjelo stanovništvo deportovaše u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje… Korićanske stijene. Na Korićanskim stijenama je u jednom danu ubijeno više od 200 muškaraca, civila, a među njima je bilo jako puno Kozarčana. Među 3327 ubijenih Prijedorčana više od jedne trećine su Kozarčani. Tijela Kozarčana do sada su pronađena u oko 69 masovnih i pojedinačnih grobnica, a za još oko 800 njih se još uvijek traga posljednji je podatak koji sam upratila, a on datira iz vremena (31.07.2010.) kad je podignuto Centralno spomen-obilježje Kozarac, nevino ubijenim Kozarčanima 1992-1995, gdje je uklesan citat Maka Dizdara: “Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo… Ovdje se ne živi samo da bi se umiralo… Ovdje se i umire da bi se živjelo…”

Dakle, Srbi Kozarac opljačkaše i popališe, a njegove stanovnike koji su preživjeli logorske torture (zahvaljujući par stranih novinara i brzom širenju informacija o postojanju logora i guranju nosa međunarodne zajednice u “srpska posla”) protjeraše.

I nemojte misliti da Kozarac toj srbijanskoj politici zla nije bio mnogo interesantan. A evo i zašto je interesantan: PRIVREDA – povoljan geografski položaj, klimatski uslovi, kao i veliki promet ljudi u turističkoj sezoni. Poslužiću se Wikipediom, slobodnom enciklopedijom: “Kozarac i okolina su plodno tlo za turizam, trgovinu, poljoprivredu, ugostiteljstvo, šumarstvo i drvopreradu, ribolov i lovni turizam. Ovome uveliko doprinose povoljne geografsko-klimatske odlike kao što su plodno zemljište u potkozarskoj dolini (takozvana kozaračka Posavina, obs. Kozarac se bilvaktile zvao Kozara), velike šumske površine na Kozari, ribnjak “Saničani” (površine 20 kvadratnih kilometara), veliki broj sunčanih dana u godini, učestale padavine i blage zimske temperature. Jake saobraćajne veze (magistralni put, obližnja željeznička stanica, najbliži aerodrom udaljen 50 km) kao i blizina Hrvatske i Slovenije, čine ovo mjesto pogodnim za otvaranje proizvodnih pogona i proizvodnju robe namijenjene za izvoz. Navedene prednosti, kao i niski troškovi proizvodnje doveli su već dvije inostrane firme u Kozarac (hrvatska “Nova Ivančica” (2007.) i austrijski “Austronet” (2008.))”.

A zašto je krvniku bilo važno toliki narod pobiti?! Zato što u Kozarcu Srba gotovo pa i nije bilo. Onih 19 Srba što je u Kozarcu živjelo lijepo se sa svojim komšijama slagalo, djeca im zajedno loptu ganjala, kahve se zajedno ispijale, jelo se počesto zajedno. Ti Srbi iz Kozarca, ni krivi ni dužni, ostadoše crna obraza pred svojim (njima dragim) komšijama zbog nesoja vlastite loze.

A zašto krvnik poslije pljačke popali i kuće, i džamije, i sve drugo u Kozarcu, a ne samo džamije, kao u većini mjesta u današnjem tzv. RS-u?! Zato što Kozarčanin nije kao drugi. Dok njegova kuća u njegovoj avliji stoji kako stoji, nećeš ga se kutarisati. Vrijedni ljudi kao što su Kozarčani začas bi sebi džamiju opet napravili. Zato Srbi srušiše sve, ali se zafrkaše zbog dvije stvari: nisu predvidjeli polaganje računa za ono što urade, niti su sebi u pamet urezali da je Kozarčanin i odlučan, i ustrajan, i neumoran čovjek. Može ustati (čak i kao izbjeglica u Švedskoj) u četiri ujutro, od kuće na posao krenuti u pet, i raditi do 22.00 ako je ljeto, uz to postiti i na poslu iftariti. Potom i na jaciju i teraviju stići i 33 rekjata u džamiji (ili mesdžidu) klanjati. I šerbe i kolače u džamiji podijeliti. I na sergiju koju paru baciti. Kako to može, isto tako može i kuću u Kozarcu (odmah nakon rata, u najkraćem mogućem roku) podići još ljepšu i njemu još dražu. I Mutnik džamiju. I bazen prelijep sagraditi u čaršiji. I spomenik svojim nevino stradalim sugrađanima podići.

Sigurno mislite da sam Kozarčanka. Nisam. Čak šta više nisam nikad u Kozarcu bila. Ali, kao da sam bila, jer… Kozarčani su mi, u dijaspori gdje sam zajedno s njima, sve u tančine ispričali. O tome kakvi su ljudi sama sam izvukla zaključak: Muškarci poštuju ženskinje, čak šta više ženina riječ je počesto posljednja. Očevi i majke su osovina jedne velike porodice i kad su djeca svoju djecu stekla. Tim odraslim ljudima i ženama što već imaju svoju djecu majka predstavlja biće koje zavrjeđuje posebnu pažnju i poštovanje… Neki od njih mogu žestoko raspravljati, pogotovu žene, ali oštar jezik ne utiče na njihovo mehko srce. Vrijedni su i poletni. I muško i žensko – bez razlike, imaju osjećaj za biznis. Još samo da se potrude i iskoriste svoje glasačko pravo onako kako spada, bili bi BiH još veća nada. Moj grad, tik uz EU, moja Bosanska Gradiška koja je perspektivnija i od Banja Luke, je meni briga, jer nisu prilike da neko od nas Bošnjaka Bosanske Gradiške ima m..da da za svoja, i prava svoje domovine ustane. A znamo da u našem kraju čak i u vrmena najgore suše i kad NAOPAKO rasadu U ZEMLJU POSADIŠ, svejedno nikne.

Šta sam čula o Kozarčanima prije rata 1992-1995?! Jedna djevojka iz mog komšiluka se udala u Kozarac i domalo, nakon par mjeseci, vratila se roditeljima. Kad su je upitali: “Šta bi, što pobježe od čovjeka?”, kazala je: “Svi su me dobro pazili i mazili, muža volim i on mene, ali… ne mogu ostati s njim. Puno se radi tamo, a on neće ovamo. Nije mene niko tjerao da radim, ali ne mogu mimo svijet što tamo živi. Svi oni vole raditi i svi puno rade. Ne mogu ja to”. Kasnije, u Švedskoj sam se sjetila te djevojke i njene priče kad sam i sama nešto u tom stilu rekla jednoj porodici privatnih poduzetnika, inače porijeklom iz Kozarca: “Kad bi vi meni svo svoje bogatstvo što imate dali, i ovaj lanac prodajnih objekata, i riblji restoran, i novac s bankovnih računa, i one banje što ste u Bosni kupili, a da moram nastaviti gdje ste vi stali, ne bih htjela. Ni slučajno. Zašto?! Zato što to prevazilazi moje mogućnosti, ne zato što smo ja i moja familija lijenčine. Jok, i mi smo radiše na naš način.

O Kozarčanima se misli da nisu načitani ljudi. Neko bi rekao “pomalo zaostali, osim izuzetaka koji potvrđuju pravilo”. Neću se upuštati u diskusiju oko toga, ali ću vam ispričati ono što ja pouzdano znam, a to je da su Kozarčani odvažni ljudi. Odvažni, ali i dosljedni u svom djelovanju. Oni su ljudi koji izvrše ono što sebi daju u zadatak. Tako jedan Kozarčanin, bivši logoraš, sjedne i napiše knjigu o svemu viđenom i proživljenom po srpskim logorima, a njegova žena opet, frizerka po zanimanju, vrlo korektno izvrši zadatak ljupke žene uglađenih manira koja s osmijehom i riječima dobrodošlice dočekuje goste, i uz to još bude odličan voditelj programa na promociji knjige svoga supruga. Valjalo je njoj, prije svega, na profesionalan način predstaviti svog muža, zatim uvažene goste iz Bosne i Hercegovine poput istoričara mr.Jasmina Medića, pisca Muhidina Šarića i ne znam koga već, a i one iz Švedske. Valjalo je njoj koordinirati… Čak je i odjeća na toj gospođi bila pomno birana da u potpunosti bude primjerena trenutku. Sve je prošlo bez greške tog 10-og maja 2018-e godine u švedskom gradu Göteborgu. Imala sam čast da i ja budem pozvana na tu nezaboravnu promociju knjige “ZLOČIN S PREDUMIŠLJAJEM”, autora Nijaza Mujkanovića iz Kozarca. Prema mojim saznanjima, promocija u Kozarcu je održana 02.08.2018. u prepunoj sali MZ Kozarac. Bilo je i u drugim mjestima promocija pomenute knjige.

Većina Kozarčana ne čita mnogo, ali stranicu koju jednom pročita, Kozarčanin odmah zapamti i brzo okrene list, dok neki od nas koji nismo iz Kozarca stalno čitaju jednu stranicu i nikako da prevrnu list. Za mene je to dovoljan razlog za ovo pisanje. Da biste shvatili poruku iz mog naslova dovoljno je da vam navedem naslov jednog drugog pisanja: “DAN NEZAVISNOSTI SE SLAVI U RS-u: U KOZARCU SE VIJORE ZASTAVE BiH(FOTO)”, (Crna Hronika, 28/02/2021, 22:28). “Slavi se država i u Kozarcu. Ko kaže da je nema?”- kazao je povodom obilježavanja 1.marta Dana nezavisnosti BiH Jusuf Arifagić koji se vratio u svoj Kozarac gdje razvija svoj biznis i zapošljava sve Kozarčane i Prijedorčane u svoju kompaniju “Arifagić Investment”.” On ne dijeli ljude, on ih spaja, iako je prošao kroz dunjalučki džehennem pripremljen za nesrbe u logorima. Bošnjak je takav po prirodi svojoj.

Pogledala sam jučer, 1.marta – dok sam srcem i dušom slavila Dan nezavisnosti (ja volim reći: samostalnosti) BiH, na YouTube: “Kozarac, Obilježen Dan nezavisnosti BiH 1.mart, Kozarac eu, Nijaz Caja Huremović”. Rezultat tog gledanja je ovaj tekst što napisah. Mogu samo zamisliti koji silni narod bi se tu “slio” da je taj dan kojim slučajem u ljeto kad je dijaspora tu, ili bar da pandemija COVID 19 ne onemogućava putovanja.

Ima bolan u Bosni Bosne, u Kozarcu je bukadar ima!

Čitajte više