Tri majmuna

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U zadnjih mjesec dana trojica hrvatskih političara – Zoran Milanović, Joško Klisović i Andrej Plenković – istaknuli su se nekorektnim političkim ispadima. Iako je politička nekorektnost u hrvatskom javnom govoru prije pravilo nego iznimka, ovi su primjeri posebno zanimljivi jer sva trojica inače pretendiraju na titulu civiliziranosti i naprednosti.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

U zadnjih mjesec dana trojica hrvatskih političara – Zoran Milanović, Joško Klisović i Andrej Plenković – istaknuli su se nekorektnim političkim ispadima. Iako je politička nekorektnost u hrvatskom javnom govoru prije pravilo nego iznimka, ovi su primjeri posebno zanimljivi jer sva trojica inače pretendiraju na titulu civiliziranosti i naprednosti. Leonard Jurić analizira pretpostavke na kojima počivaju ovi ispadi.

Zabavno je da je unutar mjesec dana hrvatska politička scena iznjedrila tri “skandala” političke nekorektnosti političara koji, svaki na svoj način, pretendiraju biti zastupnicima civiliziranog i korektnog diskursa. Govor mržnje standardno je stanje u hrvatskom javnom govoru. Desničarski političari, mediji i javne ličnosti toliko olako i često dehumaniziraju Srbe, Rome, žene, LGBTQ zajednicu, radnike i migrante da te izjave ne treba tretirati kao izgrede pojedinaca, već kao sustavnu psihopatiju. Ovomjesečni skandali su zanimljiviji jer sva tri kompliciraju projekt osjetljivog govora uvodeći moment zaštite privilegiranih. Konkretno Zoran Milanović kada tvrdi da su bogate žene svijet za sebe i time ne zaslužuju istu vrstu povjerenja i empatije kao slabije žrtve seksualnog uznemiravanja, Joško Klisović kada se šali da će biti napokon gradonačelnik Zagreba iz Hercegovačke ulice a ne iz Hercegovine i time mobilizira malograđanski nativizam srednjoklasnih Zagrepčana koji osjećaju da su desetljećima pod “seljačkom” okupacijom; napokon Andrej Plenković kada vidi začetke fašizma u izoliranim gestama simboličkog bunta protiv njegove stranke koja praktički uživa monopol nad državnim (i paradržavnim) aparatima i javnim resursima.

U idealnom PC svijetu

U idealnom PC svijetu sva trojica egzemplarnih građanina su u pravu. U tom svijetu borba protiv patrijarhata, materijalizma i konzumerizma je toliko uznapredovala da možemo u praksi unaprijed izolirati slučajeve cinične instrumentalizacije feminističkog govora od strane povlaštenih žena koncentriranih na napredak u karijeri i ostajanje u eteru. Tamo je Milanović u pravu kada kaže da se radi o odvojenim svjetovima i da treba privilegirati iskustva žena koje su uz ekonomsku marginalizaciju izložene i najsirovijem seksizmu bez šanse da ga okrenu u svoju korist. U tom svijetu on je socijalistički romantik koji prezire buržujsku privilegiju i posvećuje svoj javni život adresiranju intersekcionalnih nepravdi koje trpe nevidljivi ljudi, ponajprije žene.

U idealnom PC svijetu uzurpacija javnih resursa od strane obiteljskih i regionalnih klanova je općepoznata kao disfunkcionalni anakronizam. Tamo Klisović nastupa kao antikolonijalni borac protiv nedoraslih doseljenika koji nameću svoju ideologiju i tehniku etničke vladavine suštinski multikulturnom, kozmopolitskom i egalitarnom autohtonom stanovništvu. U tom svijetu su problemi rata, demografije, izbjeglištva, globalne crne i bijele ekonomije prevaziđeni i naslućuju se jedino u ostacima duha i običaja nekih barbarskih naroda.

U idealnom PC svijetu pripadnost političkoj stranci stvarno predstavlja pogled na život i vrijednosne obrasce ponašanja te doprinosi pluralizmu ljudskih odgovora na vječna pitanja života, smrti, ljubavi i ljepote. Tamo je Plenković ekumenski demokršćanin koji s pravom upozorava na uskogrudnost naroda i apatiju njihovih zastupnika. Odnosi moći više uopće ni ne postoje, samo različiti stupnjevi uvažavanja tuđih perspektiva i osjećaja, ovisno o sofisticiranosti svake pojedine stranke/crkve, gdje crkva HDZ-a npr. ima veću širinu od ogorčene SDP-ove.

U stvarnom svijetu

U stvarnom svijetu Milanović je posve prosječni klasno privilegirani “mislilac” koji koristi nijansiranu argumentaciju samo da bi izbjegao bilo kakav rizik ili angažman koji mu nije direktno u osobnom interesu. Patrijarhat je živ i zdrav i onkraj klasnih razlika, čega je uostalom indikacija i to da nijedna mainstream politička platforma u svijetu nije nedvosmisleno prigrlila #metoo pokret. Posebno ga se boje političari koji su se uhvatili za onaj drugi suvremeni val masovne politike (isto iniciran online komunikacijom): simbolički suverenizam. Milanović simbolički suverenizam uspješno prakticira na društvenim mrežama jer glumi individualizam i buntovništvo, a ponavlja samo općeprihvaćene ideje među patrijarhatom i nacionalizmom formiranim građanstvom.

U stvarnom svijetu Klisović je još jedan u nizu globalnih tragičara, predstavnika “starog” građanskog društva u višestoljetnoj epohi masovne urbanizacije. Ovaj tip političara se zgražava nad gradonačelnicima “dotepencima” koji vladaju u svim svjetskim metropolama i pokušava svoje “autohtono” malograđansko stanovništvo mobilizirati jeftinim klasizmom (i/ili rasizmom) bez da nudi ikakvu trezvenu ili suvremenu viziju problema i rješenja.

Plenković je pak klasični desničarski trol. Apelira na formu političke jednakosti da bi izbrisao stvarne razlike u odnosima moći. Ovaj “govor prijezira“, kako kaže Sandra Benčić, možda je globalno najčešća i najuspješnija strategija suvremene diskurzivne represije. Domaća desnica je iskusni praktikant, ali do sada se oslanjala na već ustajale „dosjetke“ poput “prezumpcije nevinosti“ u pitanjima političke odgovornosti očitih kriminalaca, ili “Srbi vladaju hrvatskom” u slučaju pristajanja manjina uz vladajuće koalicije. Izjednačavanje HDZ-a 2021. i Židova u Drugom svjetskom ratu predstavlja novi, dublji sloj prezira od izjednačavanja slabih i moćnih u sudskom procesu ili Srba i Hrvata u Hrvatskoj.

U nadolazećoj distopiji

Ova tri zanimljiva izlaska iz uobičajenih okvira političke korektnosti naših decentni(ij)h političara dobro oslikavaju opasnosti i prilike budućih političkih projekata u Hrvatskoj. Milanović se čini najsigurnijim odnosno najsuvremenijim. Bez realne operativne odgovornosti a uz veliki ceremonijalni značaj može figurirati kao sofisticirani glasnogovornik “običnog čovjeka” i time uživati sve prednosti suvremenog populizma bez da ikada bude testiran na terenu. Nije jasno ima li volje ili kapaciteta taj politički kapital ikako konvertirati.

Klisović djeluje najstaromodnije. Demokracija kao građanski proizvod je odavno izmakao iz ruku urbanih tehnokrata poput njega, koji stoga bježe u međunarodne institucije, ministarstva ili parlamentarnu politiku, ali redovito izbjegavaju lokalnu. Gradski izbori iziskuju zahtjevnu kombinaciju terenske umreženosti i identitetskih politika koju SDP ne uspijeva replicirati još od Bandića. Uz percepciju Hercegovačke ulice kao “bogatunske”, čak ni Klisovićev identitetski manevar nije neambivalentan. Ide na ruku bizarnom tumačenju Bandića kao “narodnog čovjeka” koji je pomagao siromašnima i protiv kojeg su radile stare lokalne elite. SDP tako opet nudi slobodnolebdeću i dobrostojeću “pamet” kao brend, u vrijeme kada glasači mogu dobiti “pamet” i od HDZ-a, a s ljevice prijeti grassroots pamet stranke Možemo.

Plenković je na pola puta. Njegova potpuna investiranost u europski projekt trebala je predstavljati sigurnu budućnost i omogućiti mu komforni govor svisoka u svakoj situaciji. Ali aktualna polivalentna kriza EU, posebno najnovija vezana uz nabavu cjepiva, ga čini nervoznim. Za efektni “govor prijezira” trebala bi mu šira koalicija, ali je činjenica da njegov HDZ mrzi i libertarijanska desnica (Indeks, MOST) i fašo desnica (Domovinski pokret, opet MOST), i uostalom stvarno veliki dio glasača, o čemu svjedoči tanka većina u saboru. Možda se radi o pokušaju erdoganovskog/orbanovskog/vučićevskog manevra sjedinjavanja opozicije u nekoherentni i impotentni lijevo-desni pokret, ali trenutno samo izgleda kao blamaža.

Iako se čine kao jeftini trikovi za distrakciju javnosti u vrijeme sveopćeg raspada sustava, teme političke korektnosti su suštinska vrijednosna i strateška pitanja. Upućuju na to da si naša vladajuća “generacija X” (Milanović 1966., Klisović 1968., Plenković 1970.) dopušta nanovo promišljati ili bar propitivati političke i povijesne procese koje su naslijedili. Je li seksizam samo problem siromašnih ljudi? Jesu li „dotepenci“ uništili demokraciju? Je li stranka nešto neotuđivo s čime se rađaš? Koliko god bila glupa pitanja a odgovori još gluplji, oni ipak sugeriraju neki novi period refleksije, u kojem možda možemo započeti i neke procese čije će kasnije propitivanje iziskivati bolji, korektniji, razgovor.

Čitajte više