Epohalan govor akademika Zukorlića o kulturi u Parlamentu Srbije

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Akademik Zukorlić poručio je da glas kulture mora biti prisutniji, kao primjer naveo Zapadnu civilizaciju i trenutnu krizu u pogledu kulturne kreativnosti.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Narodni poslanici danas u Skupštini Srbije danas raspravljaju o Prijedlogu zakona o potvrđivanju Okvirnog sporazuma o zajmu LD 2034 (2020) između Banke za razvoj Savjeta Evrope i Srbije za projektni zajam – Infrastruktura u kulturi. Predsjednik Stranke pravde i pomirenja akademik Muamer Zukorlić kazao da kultura predstavlja najdublji smisao našeg cjelokupnog postojanja.

– Poslanici Stranke pravde i pomirenja su veoma obradovani samom činjenicom da se u ovom teškom vremenu, vremenu kada većina naroda i nacija se isključivo fokusira na život i preživljavanje, borbu protiv bolesti kovida i ostalim aspektima krize izazvanim pandemijom, imamo snage i kapaciteta da se orjentišemo i na ono što je više od toga, ono što nije puko preživljavanje već ono što zapravo predstavlja najdublju i najznačajniju ili jednu od najznačajnijih dimenzija čovjeka kako u individualnom tako i u kolektivnom smislu. Zapravo, kultura je ta koja predstavlja najdublji smisao našeg cjelokupnog postojanja i djelovanja. Svi aspekti društva, sve aktivnosti koje poduzimamo, sve ono što smatramo bitnim ima kratkoročne i kratkotrajne efekte djelovanja i smisla. Međutim, samo ono što ima svoje reflekcije na kvalitet naše kulture, zapravo se može nazvati pravom i dugoročnom vrijednosti. U svakom vremenu ova tema jeste važna.

Akademik Zukorlić ukazao na posljedice antiteističkog sistema na kulturu.

– Za nas u ovom vremenu i na ovom prostoru, pogotovo što nakon evo skoro tri decenije mi još nismo ni blizu da uspjemo počistiti sve teške posljedice kulturne pustoši koju je izazvala vladavina antiteističkog sistema, skoro pola stoljeća. Zapravo, i tada smo imali možda glasniju retoriku u kulturi nego dan danas. Tada smo imali mnogo više domova i raznih ustanova kulture. Međutim nismo imali kulturu. Zašto? Zato što je kultura po samom pojmu, po samom etimološkom značenju riječi usko vezana za kult, za ono u šta se vjeruje. Prema tome, ukoliko uspostavite ideologiju ili određeni sistem vrijednosti, u pokušaju da formulišete određenu kulturu, a pritom osnov vaše ideologije jeste negacija Boga. Znači, negacija najvišeg mogućeg kulta koga poznaje ljudska civilizacija i kultura. Tada vi zapravo upadate u paradoksalno stanje , gdje osnovno izvorište kulture eleminišete i negirate. Dakle, nema kulture bez Boga i dokle god je negiran Bog i politika i cjelokupno kulturno-civilizacijsko djelovanje bude bazirano protiv Boga odnosno na antiteističkim vrlo često i agresivnim antiteističkim postavkama. Vi tada niste imali stvarna izvorišta kulture. Zato smo imali veliku priču o kulturi, jako mnogo ustanova kulture, ali smo imali dekadencu u kulturi. Sve ono što je fabrikovano od kulturnog postignuća, bilo da je u pitanju pisana riječ ili drugi aspekti kulture, toga je bilo jako mnogo. U kvantitetu se to moglo ocijeniti kao uspješno, međutim suštinski to je bilo ništa. Zapravo vrijeme je to koje pokaže da ono što ne vrijedi ne može da opstane, ono što je bez vrijedno nestane. Možete ga desetljećima držati na sceni pod zaštitom vlasti ili moći ili snage ili sile, ali onog trenutka kada ta sila nestane, onog trenutka kada ne bude više takve vlasti, nestaje takva kultura.

Pozdravio zaokret i novi poimanja kulture.

Ono što me raduje da mi imamo titularno promjenu pravca, i retorički i u većini političkih diskursa. Mi hvala bogu više nemamo zabranu vjere i zabranu Boga u pogledu i vjere i inspiracije. Kako u individualnom tako i u kolektivnom smislu, promišljanju i djelovanju. Ali ono što je činjenica jeste da moramo značajnije biti svjesni pustoši koja je izazvana u drugoj polovici 20. stoljeća. Sve ono što se dešavalo posle, bilo da je u pitanju jedna kulturna dezorjentacija, pa čak i ono što se dešavalo od eksplozije nasilja 90. godina, ratova, zločina zapravo ima svoje klice, viruse u toj kulturno-etičkoj dezorijentaciji i pustoši. Čovjek onog trenutka kada ostane bez kulture, ali ne samo u nekom spomeničkom ambijentu već u svojoj duši, svome biću, svojim grudima, u svom dubokom osjećaju on tada sve manje postaje čovjekom, a sve više postaje životinjom. Tada se i ponaša po životinjskim uzosima, otmi, ubij, zgrabi, dokaži svoje postojanje na uništenju drugoga. Dakle, ono što bi trebalo da bude naš prioritet i što me raduje, i kroz ovaj zakon zapravo se pokazuje spremnost Vlade, što ćemo potvrditi i podrškom ovom zakonu i ove Narodne Skupštine kao najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela u ovoj zemlji, jeste naša svijest o tome da želimo da mijenjamo taj pravac, da želimo novi talas, novi zamah, novu energiju i novu dinamiku, a tome bi trebalo da prethodi i da ga prati i novi pristup samome poimanju kulture.

Akademik Zukorlić upitao da li smo dovoljno fokusirali našu stvarnu kulturnu misiju.

– Ukoliko pratimo taj opći diskurs bavljenja kulturom mi ćemo uglavnom doći do zaključka da se najznačajni dio naše kulturne tematike tiče očuvanja kulturnog nasljeđa, pogotovo materijalnog, spomeničkog kulturnog nasljeđa, to je svakako dobro i taj dio kulture se ne smije zapostaviti, ali postavlja se pitanja da li je to dovoljno? Da li je to dovoljno da najznačajni dio naše energije potrošimo u skidanju prašine sa značajnih građevina kulture naše prošlosti i da to smatramo našim velikim postigunućem? Nisam siguran da je to dobra orjentacija. Zašto? Zato što su djela naših predaka, to je njihovo kulturno djelo. Mi jesmo dužni da to očuvamo, ali se moramo pitati da je to dovoljno, ili još konkretnije moramo se pitati šta ćemo mi da ostavimo našim pokolenjima i da li će onim imati skidati sa čega prašinu i da li će oni imati ovoliko posla koliko sada mi imamo za očuvanjem materijalne kulturne baštine. Poenta je u sljedećem. Da li se dovoljno bavimo i da li smo dovoljno fukusirali našu stvarnu kulturnu misiju, a to znači šta je naš stvarni kulturni produkt. To je ključno pitanje i nisam siguran da možemo biti dosljedni našim precima u tome što bi trebalo da bude obrnuto, jer moć civilizacije, napredovanje u tehonlogiji, slobodni, u mogućnostima kreativnosti bi trebalo da nas dovede u poziciju superiornost u odnosu na naše pretke i njihovo kulturno stvaralaštvo kako na polju materijalne tako i na polju nematerijalne kulture. Međutim, dešava se da proces ide potpuno suprotno, da što je civlizacija materijalno, tehnički i tehnološki moćnija, da ustvari mi postaje kulturno impotentniji. Da nemamo kulturnih postigunuća, da se smanjuju potencijalni kulturne kreativnosti. Ovo je suštinsko pitanje.

Ukazao na neodvojivost obrazovanja i kulture.

– Evo mi se često bavimo i obrazovanjem, ali imamo određeni prekid. Možemo mi podići obrazovanje oragazaciono, pravno, materijalistički na najviši stepen kvaliteta, ali ne znam zašto smo prekinuli nit sprege između kulture i obrazovanja. To je nedopustivo, jer znanje samo po sebi nije svrsishodna vrijednost. Dakle, obrazovanje i znanje, uključujuči i nauku nisu sebi cilj, to je metodička vrijednost, kultura je cilj. Kvalitet obrazovanja, nauke i znanja u jednom društvu se mjeri po stepenu postignuća u kulturi,  i ukoliko vi imate po nekim parametrima najveće domete i postignuća u obrazovanju, ali ako to nema domete u kulturi, ako paralelno sa tim ne dobijamo plodove u kulturi i rezultate u samoj kulturi, to postoji neki prekid, tu postoji neki promašaj. To je po meni jedno od strateških pitanja. Ne moguće je da kažemo da nam je obrazovanje odlično, a da imamo takvu dekadencu u kulturi u pogledu kreativnosti kulture, ako hoćete i samo umjetničke.

Akademik Zukorlić poručio je da glas kulture mora biti prisutniji, kao primjer naveo Zapadnu civilizaciju i trenutnu krizu u pogledu kulturne kreativnosti.

– Imamo ekspanziju u materijalističkom smislu, u tehničko-tehnološkom smislu, sve sija od mermera, stakla i metala, taj materijalističko-civlizacijski aspekat je doveden do savršenstva, međutim sa druge strane imamo potpuni kolaps u etičko-kulturnom smislu. Od stanja duha pojedinca, do stanja duha porodice. Pogledajte Pariz koji je nekad bio centar kulture u Zapadnoj Evropi, danas imate takvu krizu u pogledu kulturne kreativnosti da recimo Francuska nije uspijela da poslednjih 10 godina kandiduje nijednog svog domicilnog Francuza kandidata za Nobelovu nagradu za književnosti.  Zapadna civilizacija će morati tražiti novi diskurs, za nas vjernike nema altermativu diskurs vraćanja Bogu, diskurs vraćanja onome bez čovjek ne može da bude čovjekom. Podrediti svu znanje i kulturu životu je promašaj, da je tako onda se životinja ne bi zvala životinjom, nego bi se čovjek zvao životinjom. Prema tome znanje je potrebno da uspostavi određene vertikale čovjeku, prije svega duhovne i etičke. Mislim da ovdje na Balkanu još imamo tog duha i etičkog i kulturnog samo treba da se malo trgnemo iz svojih rigidnih diskursa i politika u kojima nam se čini da je neko drugi kriv. Ne, nije nam niko drugi kriv. Hajmo sjesti sami sa sobom, sa svojim porodicama, zajedno sa svojim komšijama ma kojoj vjeri i naciji pripadali i tražiti taj diskurs na pravim etičkim i kulturnim vrijednostima.

Čitajte više