Kolekcija iz opsade Sarajeva za Guinnessovu knjigu rekorda  

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Filip je sa kolekcijom koju je skupio do kraja opsade grada 1996. postao prvi Bosanac koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda za 1996. Kolekcija sa preko 2.000 eksponata danas 25 godina od kraja opsade Sarajeva pohranjena je u Muzeju ratnog djetinjstva.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Prvi Bosanac koji je nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini ušao u Guinnessovu knjigu rekorda 1996. bio je tada 15-godišnjak Filip Andronik sa svojom kolekcijom ambalaže proizvoda koji su tokom opsade Sarajeva (‘92-96.) stizali u grad u paketima humanitarne pomoći.

Od zvaničnog završetka opsade 29. februara 1996. godine, 25 godina kasnije 2021. godine, 29. februar ne postoji u kalendaru jer je godina prestupna, ali kolekcija ambalaže humanitarne pomoći za Guinnessa pohranjena je u Muzeju ratnog detinjstva u Sarajevu.

Čine je gotovo 2.000 eksponata: konzerve ribe, mesnih prerađevina, ambalaže konzerviranog ili dehidranog povrća, praznih kutija riže, makarona i keksa, higijenskih potrepština kao što su tube paste za zube, teglica i kartonskih vrećica jaja u prahu, omota žvakaćih guma, bonbona i čokoladica.

“Skupljao sam te omote razmišljajući kako će jednog dana neko snimiti film o opsadi Sarajeva i sigurno će htjeti da zna kako je izgledala hrana koju smo jeli”, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Filip Andronik danas afirmisani strip autor i stand-up komičar.

Opsada Sarajeva trajala 1.423 dana, od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996., bila je najduža opsada u modernoj istoriji i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Na okolnim planinama oko grada bilo je smješteno 260 tenkova, 120 minobacača i mnogobrojno oružje manjeg kalibra – svo naoružanje bilo je upereno na grad. Nekadašnja Jugoslovenska narodna armija (JNA), uz pomoć snaga bosanskih Srba, opkolila je grad u kome se tada nalazilo oko 500.000 ljudi i počela stezati obruč.

Filip koji je na početku opsade Sarajeva 1992. imao svega 11 godina, kaže da je skupljanje omota ambalaže iz paketa humanitarne pomoći za njega bio “pokušaj pronalaska neke razonode, nečeg što ima duži smisao u vremenu besmisla”.

“Kada je počinjao rat niko u mojoj porodici, iz kruga porodičnih i mojih prijatelja nije to očekivao. Počelo je puškaranje, barikade – neki tako neuobičajeni događaji”, sjeća se Filip dok priča kako je počeo da skuplja svoju kolekciju.

“U jednom trenutku, komšija iz haustora donio nam je malo makarona, riže i mali mesni narezak, mislim da se danas tuna prodaje u tako malim limenkama, na nas četvoro koliko nas je bilo u domaćinstvu. Mi smo svi u porodici bili iznenađeni – Šta je sad ovo? – To je humanitarna pomoć jer mi smo sad u nekoj kriznoj situaciji i šalju nam pomoć pošto ne možemo da živimo normalno, idemo u radnju, da proizvodimo i kupijemo stvari.”

Počelo je od te male konzerve mesnog nareska koju je Filip oprao i odlučio da sačuva “do ponedeljka, kada se rat završi” da se sa porodicom zajedno smije “humanitarnoj pomoći”.

Međutim, rat se nije završio tog, niti narednog ponedeljka.

“Krenula je opsada i granatiranje i sav taj užas rata. Relativno brzo smo dobili drugu humanitarnu pomoć u kojoj je bila konzerva kukuruza, što tada u Jugoslaviji nije postojalo. Bilo mi je nevjerovatno, prvo ona mala konzerva mesnog nareska, a onda ova konzerva kukuruza – hajdemo to pojesti i ostaviti na stranu”, priča Filip.

“Danas djeca skupjaju sličice fudbalera i pokemona, tada to nije postojalo u Sarajevu i šarenilo tih omota i mogućnost da svaki put kada dobiješ novu humanitarnu pomoć dobiješ i nešto što nisi prije koristio bila je prilično zanimljiva jednom dječaku od 11-12 godina.”

Pismo za Guinnessa

Do Guinnessove knjige rekorda Filip je dospio uz malu pomoć njemačke novinarke Ursule Meissner koja je radila za UNHCR. Meissner je posjetila njegovu porodicu 1994. i vidjela tada već pozamašnu kolekciju koja još uvijek nije bila kompletirana.

Pitala ga je “Šta to skupljaš?”. Filip je odgovorio: “Pa, da neko nekad zna kako je izgledala hrana koju smo jeli u ratu, odnosno da bi mogli da snime film o opsadi Sarajeva ili da uđem u Guinnessovu knjigu rekorda kao prva osoba koja skuplja tako nešto”.

Meissner se zainteresovala i napravila par fotografija Filipove kolekcije, zajedno su napisali pismo za Guinnessa koje je ona ponijela sa sobom. Filip je skoro zaboravio na pismo za Guinnessa i nastavio da skuplja omote sve do kraja opsade grada.

“Otprilike se poklopilo da se moj rekord nađe u Guinnessovoj knjizi rekorda za 1996. sa krajem opsade. Moj rekord nije takmičarski – kao neko ima najduže brkove pa će iduće godine neko drugi imati još duže brkove – nego kao rekord van konkurencije za skupljanje ambalažnih predmeta u toku opsadnog stanja u Sarajevu. U knjizi je navedeno nekih 1.000 i kusur, zato što je novinarka taj prilog napravila ranije nego što sam ja završio sa skupljanjem omota. Do kraja rata sam skupio blizu 2.000 tih unikatnih predmeta.”

Filip kaže da je ušao u Guinnessovu knjigu ni ne znajući da se to desilo:

“Ljudi se obično pripremaju i raduju tome, a ja nisam znao sve dok se rat nije završio i kada se moglo putovati, knjiga je doputivala do Sarajeva. Bio sam apsolutno iznenađen, sada u istoriji postoji neki trag da sam skupljao omote humanitarne pomoći.”

Superjunak Bosman, superjunak Amnezija i konzerva Ikar

U Filipovoj kolekciji nalazi se i jedan eksponat izuzetak – strip Bosman. Bosman je bio ratni bosanskohercegovački strip o superjunaku koji brani grad, a Filip kaže da mu se od svih skoro 2.000 eksponata bilo najteže rastati od ovog stripa kada kada je kolekciju predao Muzeju ratnog djetinjstva.

Kao strip crtač Filip je kreirao serijal o zaboravnom superjunaku Amneziji koji ima supermoć zaborava, za kojeg kaže da je “pandan Supermanu, koji iz episode u epizodu treba nekako da restartuje sam sebe, odnosno treba da zaboravi šta se dešavalo u prošloj epizodi kako bi u idućoj opet mogao biti smiješan”.

Filip kaže da se ne sjeća gdje je tačno bio 29. februara 1996. kada je opsada zvanično okončana:

“Za mene je trenutak kraja opsade vjerovatno trenutak u nekoj učionici u srednjoj školi gdje ne shvatam šta se dešava kao što ni sve ostale datume u ratu možda nisam ozbiljno shvatao. Općenito pričati o ratu i doživljajima iz rata mi je pomalo čudno jer sam bio mali i nisam sve to razumio. Nisam razumio ni šta znači rat.”

“Amnezija kao superjunak je nastao bez ikakvih angažovanih pretenzija na kolektivnu zaboravnost, ali moji radovi definitivno jesu inspirisani situacijom oko mene na nekom ljudskom nivou, moji stripovi su odraz svijeta u kojem živimo”, navodi sagovornik RSE.

U UNHCR-ovom magazinu Refugees Magazine iz septembra 1994. njemačka novinarka Ursula Meissner koja je i poslala pismo Guinnessu, je napisala kratki članak o Filipovoj kolekciji tada još u nastajanju: ”Kolekcija je opipljivi dokaz za Filipa i njegovu porodicu da nisu zaboravljeni od svijeta”, napisala je.

Koliko je sjećanje na opsadu živo 25 godina nakon zvaničnog proglašenja kraja opsade Sarajeva i koliko se odnos prema prošlosti promijenio, te da li su naučene lekcije iz opsade Filip kaže da to najlakše može opisati paralelom o odnosu ljudi prema konzervi Ikar koja je jedna od najprepoznatljivijih predmeta iz paketa humanitarne pomoći.

“Kada se rat završio svi smo upamtili Ikar kao konzervu koju smo najčešće koristili. Od početka mira, odnosno kraja rata, doživljaj tog Ikara je progresivno bio sve gori i gori. Kada pričaš sa ljudima kažu, sjećam se Ikara užas, mačkama bi opadala dlaka kad bi pojele Ikara. Čekaj, kako smo mi onda ostali živi i normalni, kako nismo svi poumirali od nekog trovanja ako je taj Ikar stvarno bio tako ružan? Mislim da se duh vremena promijenio – i prihvatili smo tu priču, iako stvarno nismo imali takvo iskustvo.”

Kaže da bi volio da danas proba konzervu Ikar iz humanitarne pomoći.

“Volio bih jako kada bi bilo moguće danas doći do neke neotvorene konzerve Ikara da je ponovo otvorim i da ponovo pomirišem i da kažem, čekaj, jeste bio ‘dobar’ ili da potvrdim tu tezu –jeste stvarno bio užasan, šta ja tu idealiziram u svojim sjećanjima.”

“Za rat se ne može reći da je ipočemu pozitivan. Rat je užasan i ne želim da se ikada ikome desi. No, naša osjećanja, kako smo se kao ljudi ponašali međusobno – nekada smo bili mnogo ljepši ljudi jedni drugima i ta bliskost koju smo osjećali u trenutcima kada nismo mogli nigdje drugo da odemo zbog toga što su padale granate okolo i svi smo bili prijatelji. Nas djecu tada to je divno povezalo. To se možda ne bi desilo da nije bilo tog užasa oko nas”, priča Filip.

“I mislim da što više vrijeme prolazi, baš kao sa Ikarom, pripisujemo neku negativu tim svim dešavanjima, nismo se mi tako družili, to su bili oni protiv nas i mi protiv njih. Što ne bih rekao da se tako desilo u tim godinama. Mislim da smo neposredno po završetku rata bili u nekom velikom entuzijaznu da ga što prije zaboravimo i da krenemo u što brži povratak u neku normalnu situaciju koju smo imali prije, i da smo onda otkrili korupciju tu svu manipulaciju tim svim sredstvima pomoći koja su nam dolazila tako da smo totalno razrušili društvo”, nastavlja Filip.

“No, mislim da postoji ta neka nostalgija ka vremenu užasa koji doživljavamo kao neko malo svijetlo u mračnom podrumu gdje smo svi sakriveni od granata, jedna mala svijeća gori i mi smo svi skupljeni oko nje.”

Filip je i kao mali crtao stripove i kreirao svjetove kao što je i njegova kolekcija omota iz humanitarne pomoći svojevrsni svijet u kojem je nalazio izvor veselja i “šarenilo”. Danas kaže da najviše voli da crta stripove za djecu i da radi sa djecom na strip radionicama jer za njega “fantazija ulijeva osjećaj sigurnosti”.

Filip to shvatanje fantazije objašnjava ovako: “Fantazija u odnosu na neke stvari koje su se desile, ali ih mi gledamo uljepšanim i kroz neko ružičasto svjetlo. Tako da mnogo volim raditi stripove namijenjene djeci i raditi sa djecom. Pružati novim generacijama, nešto što mi, moja generacija nije imala u njihovim godinama baš zbog rata i tranzicije koja se desila poslije toga.”

Čitajte više