Izblijedjela ikona Arapskog proljeća u Tunisu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Smrt koja je podstaknula ustanak, danas sa sobom nosi osjećaj nepovjerenja u promjenu.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

17. decembra 2010. godine mladić je nestao u plamenu ispred zgrade lokalne vlade u Sidi Bouzidu, regiji u centralnom Tunisu. Prijateljima i porodici bio je poznat pod nadimkom “Tarek”, a u međunarodnim okvirima postao je poznat kao “Mohamed Bouazizi”, 26-godišnji prodavač voća čiji je čin samospaljivanja izazvao ustanak koji se ubrzo proširio na čitav Tunis, a potom i širom arapskog svijeta.

To što je muftija, glavni vjerski poglavar u zemlji, osudio njegov čin nije zaustavilo porast solidarnosti kao odgovor na smrt Bouazizija i njegov očigledan izraz pobune protiv vladajućeg režima. Broj protesta i pristalica koji su pozivali na pravdu i dostojanstvo rastao je širom zemlje. Tadašnji predsjednik Zine el Abidine Ben Ali posjetio je Bouazizija u bolnici, ali nakon višemjesečnih protesta na kraju je bio prisiljen da napusti zemlju 14. januara 2011. godine.

Sljedeće godine bijes i ogorčenje proširili su se među stanovništvom susjednih zemalja, koje se pobunilo protiv svojih autoritarnih vlada u nizu događaja koji su postali poznati kao Arapsko proljeće. Prvo su u Egiptu protesti srušili predsjednika Hosnija Mubaraka. Nakon toga, pobunjenici su uhvatili i ubili libijskog Muammara Gadafija, a početkom 2012. godine, nakon godinu dana protesta, jemenski Ali Abdullah Saleh odstupio je sa pozicije predsjednika. U Bahreinu i Siriji masovni ustanci nisu doveli do promjene režima.

Deset godina nakon Bouazizijeva čina pobune – za razliku od Egipćana, koji žive u vjerovatno još goroj autokratiji nego prije Proljeća, i stanovništva Sirije, Libije i Jemena, koji su zahvaćeni posredničkim građanskim ratovima – Tunižani mogu slobodno glasati i otvoreno kritikovati svoje vođe. Međutim, uprkos relativnom miru i novim slobodama koje uživaju Tunižani, revolucionarski žar je splasnuo jer demokratski izabrani političari nisu uspjeli poboljšati ekonomiju ili boriti se protiv korupcije i nejednakosti koje su ostavština bivših režima.

Kako neko priča o Bouaziziju, postalo je svojevrsni mikrokozmički lakmus test za stav prema revoluciji i njenim posljedicama. I dok nema konačnog koncenzusa o tome što se tačno dogodilo u Sidi Bouzidu tog kobnog petka, različita tumačenja na koja nailazimo sama po sebi otkrivaju kako su se stavovi vremenom podijelili i promijenili.

 

* * *

 

Bilo je oko 11:30 kad se Bouazizi zapalio tako što se polio benzinom, neki kažu razrjeđivačem boje, i kresnuo upaljačem. Pokušavao je razgovarati sa nekim iz lokalne vlade nakon što je policija zaplijenila proizvode koje je prodavao, navodno jer nije imao potrebnu dozvolu. To nije bilo prvi put te sedmice da su ga maltretirali, ali inače su se te stvari rješavale mitom. Kada se jednom prilikom protivio, navodno ga je ošamarila jedna općinska inspektorica.

Mnogi ljudi bliski Bouaziziju vjeruju da je namjeravao koristiti samozapaljenje kao prijetnju, ali da nije znao koliko je zaista zapaljiva ta tekućina bila. Drugi smatraju da je to učinio namjerno, podstaknut nepravdom i ponižavanjem koje je doživio od lokalnih vlasti. Jedina osoba koja nam može tačno reći šta se dogodilo nije više sa nama – preminuo je od opekotina u bolnici 18 dana kasnije. I tako, uskraćeni za činjenice, ličnost Bouazizija transformisala se u plodno tlo za širok spektar tumačenja i značenja – za i protiv revolucije.

U jednoj verziji Bouazizijeve životne priče, povoljne za one koji žele podstaknuti revolucionarni zamah, prodavač voća koji je napustio školu kao tinejdžer umjesto toga biva proglašen nezaposlenim diplomcem. Chawki Ghanmi, lokalni reporter državne novinske agencije TAP, rekao je da mu je dalja familija Bouazizija rekla da je pohađao univerzitet, jer su možda željeli dati “veću vrijednost” svom rođaku. I drugi su se koristili ovom tvrdnjom za političku korist. Halim Meddeb, aktivist Progresivne demokratske stranke koja je bila opozicija za vrijeme vladavine Ben Alija, rekao mi je da zna da Bouazizi nije pohađao nikakav univerzitet, ali da je ovjekovječio ovaj mit prilikom intervjua za španske novine. “Trebalo nam je da svijet bude na našoj strani!” kaže sada, dodajući kako misli da će smrt diplomca garantovati više simpatije u svijetu.

Prema drugoj verziji priče, Bouazizi je bio poremećen. Neposredno nakon govora Ben Alija 13. januara u kojem se izvinjavao, Abir Moussi, bivša zvaničnica starog režima koja je danas sve popularnija zastupnica u novom parlamentu, opisala ga je kao “osobu koja ima mentalni poremećaj, a koja se koristi protiv predsjednika (Ben Ali)”, kojega je nazivala “ocem Tunisa”. Bouazizijev medicinski karton govori nam da je imao opekotine trećeg stepena po čitavom tijelu, no u njemu nema nikakvih informacija o historiji njegovog psihološkog stanja, navodi psiholog upoznatom sa slučajem, koji je zatražio da ostane anoniman. Općeprihvaćena priča među medicinskim radnicima, dodao je izvor, bila je da je “zaboravljajući da je prekriven gorivom, otišao ispušiti cigaretu i slučajno se zapalio”.

Odmah nakon toga, otvorena je istraga o Bouazizijevoj smrti, međutim nisu objavljene nikakve javne informacije o njenim zaključcima ili načinu rada – čak ni njegovoj užoj porodici, navodi njegova sestra Leili. Zatim, u aprilu 2011. godine, tri mjeseca nakon odlaska Ben Alija, sud u Sidi Bouzidu oslobodio je policajku Fedyu Hamdi za optužnicu da je ošamarila Bouazizija zbog nedostatka dokaza.

Međutim, kada priča postane mit, činjenice nisu toliko bitne koliko ono što navodni događaji predstavljaju. “Fedya Hamdi ga je ošamarila! Oni koji kažu da nije, protiv su revolucije!” rekao je Hichem Latif (34), vlasnik malog poduzeća koje trguje morskim plodovima u Sidi Bouzidu.

Također, proširilo se negativno mišljenje o mladom prodavaču voća, budući da vladajuće koalicije uspostavljene nakon njegove smrti nisu donijele plan koji poboljšava životne uslove ili rješava probleme poput korupcije, nezaposlenosti i nejednakosti.

Danas glavni trg u Sidi Bouzidu, koji je preplavljen tezgama poput one koju je imao Bouazizi, pokazuje znakove umora kada je riječ o pokretu i njegovom nastavku. Kamena kolica sa voćem postavljena u centru trga u njegovu čast, sada su ispisana političkim sloganima. Iza nje su crna metalna vrata, zatvorena, sa natpisom “Muzej revolucije”, projekt koji je pokrenut 2015. godine, ali čak ni danas još ništa nije izgrađeno. Sa desne strane četverospratna pošta prekrivena je muralom Bouazizija.

“Sviđaju li vam se naša kolica sa voćem?” pitao me stariji prolaznik. “Meni ne!” nastavio je. “Stvari uopše ne idu na dobro. Siromaštva ima, a posla nema! Ono što ste na pijaci mogli dobiti za 10 dinara, sada plaćate 40! Uopšte nije dobro!”

Zied Bouazizi, prvi rođak Bouazizija, rekao mi je da je njegovo prezime poput “prokletstva”. Kad policija vidi njegovu iskaznicu, gnjave ga. To rade i njegove radne kolege. “Šale se, ali boli kad kažu da je porodica Bouazizi sjebala zemlju. Oni su sretnici, oni zapravo imaju posao!”

Wael Hadji, direktor Centra za dramsku umjetnost u Sidi Bouzidu, rekao je da je nedavno čuo kako neko govori da je Bouazizi “drogirao i tukao vlastitu majku”. Te priče “diskredituju revoluciju”, napominje on, dodajući da se Bouazizijevo ime više ne spominje kada političari dođu u sklopu predizborne kampanje u grad. “On bi trebao biti ikona (ali) nažalost, protivljenje revoluciji danas je sve češće u društvu.”

Hadijin sektor je u krizi: čak i prije pandemije Covid-19, neki umjetnici nisu plaćani za državne angažmane od 2017. godine, rekao je. Uprkos tome, današnje zaostatke vidi kao samo jednu scenu u puno dužoj predstavi. “Bouazizi je uključio Tunis i cijelu regiju u revolucionari proces koji nije dovršen”, rekao je.

Kao i mnogi drugi iz Tunisa, i Bouazizijeva uža porodica napustila je zemlju, prvo se preselila u glavni grad Tunisa, a potom zatražila azil u Montrealu u Kanadi, navodi Bouazizijeva sestra Leili. Zašto su se preselili, i dalje je predmet rasprave među onima koji su ostali, ali od 2011. godine gotovo 100 000 ljudi, od kojih je većina visokoobrazovana, napustilo je Tunis.

Stanovnici mjesta Hay Nour, gdje je nekoć živjela porodica Bouazizi, rekli su mi da su mediji, država i nevladine organizacije dale porodici novac, koji su oni potom uložili i iskoristili za preseljenje u moderno predgrađe Tunisa. Pa ipak, Zied, rođak, rekao je da je ovaj prosperitetni prikaz njihovog načina života daleko od istine: njegova tetka je unajmila mali stan u radničkom naselju i prodavala brzu hranu uz cestu. Odlazak u Kanadu bio je bolji za porodicu i u ekonomskom i sigurnosnom pogledu, rekao je 38-godišnjak koji se također nada da će napustiti zemlju. “Pogledajte ekonomsku situaciju ovdje.”

Ziedov brat Kais, koji ima kafić u Sidi Bouzidu, ima još jednu teoriju: porodica je ukradena. “(Oni) su deportovani u Tunis jer je puno novinara dolazilo Sidi Bouzidu. Sidi Bouzid je bio centar svijeta i vlada se brinula da će postati važniji od Tunisa”, rekao je bijesno, osvrčući se i na rasprostranjeno vjerovanje u gradu i širom Tunisa da je i revolucija ukradena: ukradena od njih i odvedena u glavni grad, ukradena mladima od starije generacije, ukradena od sistema koji nikada zapravo nije ni nestao.

 

* * *

 

Kako socijalni problemi i dalje ne jenjavaju, Bouazizijev mit također se pretvorio u modernu patologiju: nagli porast broja slučajeva samospaljivanja. Samospaljivanje trenutno čini 30 posto slučajeva koji su prijavljeni Odjelu za opekotine u bolnici Ben Arous u Tunisu, oko 100 pacijenata godišnje, poredeći sa samo 8 posto prije 2010. godine, navodi dr. Amen Messadine, šef Odjela.

Najčešće samospaljivanje čine oni koji su u nesigurnoj ekonomskoj situaciji, često nezaposleni, rekla je Donia Remili, istraživačica na Univerzitetu u Tunisu koja je o tome napisala knjigu. “Oni su još uvijek uvjereni da trebaju napraviti pozorišni čin, nešto spektakularno, kako bi natjerali vlasti da slušaju.” Ali deset godina nakon revolucije, čak i ova tragična gesta ne izaziva istu simpatiju kao prije, dodaje ona. “Postalo je trivijalno, što je tužno. Ljudi više nisu zainteresovani. Oni imaju svoje probleme.“

Hedi Ltifi, 32-godišnji farmer i prijatelj Bouazizija, poznaje dvije osobe koje su umrle od samospaljivanja: Bouazizija i još jednog prijatelja koji se zapalio nakon što je doživio finansijske poteškoće i preljubu.

U oba slučaja, rekao je Ltifi, okolnost ih je natjerala da “prijete u bijesu, a to se na kraju zaista i dogodilo”. Međutim, u slučaju Bouazizija, Ltifi također vjeruje da je taj čin u konačnici bio politički. Bouazizi je bio netko ko je “rekao ne sistemu”, i u tome ga Ltifi podržava.

.

S engleskog prevela: Amina Hujdur.

Čitajte više