Živio neprijatelj!

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Cilj svake ideologije, kako bi mogla da funkcionira, jeste da ostane prikrivenom, te da se okviri njenog pogleda na svijet doimaju normalnim. Ona nam, drugim riječima, ne nudi samo lažnu svijest – već nam hoće opisati stvarnost
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ono što se pokazuje normalnim najmanje dvadeset i devet godina u kontekstu Bosne i Hercegovine, jeste afirmacija onih elemenata kojima se opravdavao raspad Jugoslavije i koji su, kao takvi, postali integralni dio triju hegemonskih političkih matrica – a o tome sam pisao i ranije na više mjesta, pa se ne mislim ponavljati. Bar se tako činilo. Primjer Mostara, međutim, pokazao je nešto drugo. Nije samo fabrikovanje različitosti nužna pojava s desna, niti više ona, onako naivno i romantičarski, služi za homogenizaciju grupe, kreiranje i upisivanje identiteta kao različitosti, bilo u odnosu na drugog ili na Drugog. Fenomen koji je, možda ponajprije sociološki i antropološki sve više postaje politički – drugi više nije samo Drugi, on je sada i neprijatelj, pa je relacija prijatelj-neprijatelj postala osnova političkog djelovanja.

Pitanje šta je politika – potreba njene esencijalizacije – nije samo puko i bezazleno teorijsko, filozofsko ili epistemološko pitanje. Iako je ono, Aristotelu primjerice, bilo važno kako bi odredio predmet nauke koja bi se bavila politikom, upisivanje esencije politici opasan je redukcionizam koji politiku vodi ka ideološkom omeđivanju njene biti. Drugo je pitanje da li nauka, kao i politika, mogu biti lišeni ideološkog, te da li bi ona, kritička politologija, recimo, trebala prepoznavati te ideološke obrasce. To, ovdje ostavljam po strani, a u fokus stavljam polaritet koji se pojavljuje u sve otvorenijim naracijama „prijatelja“ i „neprijatelja“ države Bosne i Hercegovine – polarizaciji na bosanskohercegovački blok i probosanske snage, pri čemu su, iz vizure jednih, oni drugi neprijatelji Bosne (i Hercegovine).

Takvo je svođenje politike na etnički determinizam, pored toga što je unutar sebe ugušilo svaku moguću ideološku polarizaciju, uspjelo i uspijeva, također, politiku svesti na pitanje „prijatelj“ – „neprijatelj“. Sveprisutnost države i državnog, pa i na lokalnoj razini, upozorava nas da iza proklamacija o njenoj izdaji – s obzirom na odsustvo ideološkog – može biti samo njen neprijatelj. A s obzirom da njena egzistencija nikad nije bila upitnija, dvadeset i devet godina u kontinuitetu, onda stvarna politička borba mora imati svoje političke nužnosti, pri čemu politika nije sve, ali je u svemu, pa je politično ono što se nalazi na relaciji između prijatelja i neprijatelja. Ne treba se ovdje čak ni navoditi mnogo primjera, već samim iščitavanjem ovih redova, možemo se sjetiti izjava koje, naizgled banalne i svakodnevne političke odluke – poput izbora gradonačelnika, imenovanja nove vlade, kadrovske politika, do intervencija u svakodnevni društveni život – od porodičnog, do kulturnog i umjetničkog, povezuju sa pitanjima ko je gdje bio ’90-tih, kako se neko zove, da li priznaje ili poriče genocid, da li je svojim postupkom izdao „svoje“ borce i svoje mrtve…

Na ovome se mjestu, u svojoj najopasnijoj predstavi, spajaju teorija i praksa. Esencijalizacija politike, tj. političkog na odnos prijatelj i neprijatelj dovodi se pred pitanje eliminacije neprijatelja – bilo da ga, za početak, sotonizirate i kriminalizirate kao grupu ili individuu kojoj dajete etiketu i tako je obilježavate, bilo da otvoreno tražite njegovu fizičku eliminaciju. No, kako je politika kolektivna stvar, neprijatelj nikad nije individua, njega je uvijek potrebno staviti u okvire grupe, kao suprotstavljene te pripisati joj homogenizirajuće sličnosti – soroševci, strani plaćenici, yutelovci, komunjare, balije, ustaše, srbočetnici, jugočetnici… – ali sada dolazi ključni obrat – neprijatelja konstruira i druga strana – i u etnopolitičkim se subjektima ta figura također počinje raspoznavati – etnonacionalne stranke nisu tek puki politički protivnici sa kojima se bori za vlast, oni su jednako tako fašisti, teroristi i fundamentalisti – handžarevci, četnici, ustaše i šta sve ne, a sa kojima se isto tako isključuje mogućnost političke saradnje koja je čak, na primjeru jedne stranke i statutarna odredba.

Ovo ne podsjeća, već jeste primjer onoga u čemu njemački pravnik i politički teoretičar Carl Schmitt vidi suštinu politike. Uočavajući u svom tekstu „O pojmu političkog“ (njem. „Der Begriff des Politischen“) iz 1932. godine kao specifičnu političku razliku onu između prijatelja i neprijatelja na osnovu koje se svode sve političke akcije i motivi, Schmitt piše kako pojam neprijatelja nije apstrakcija, već pripada području realnog i sadrži mogućnost borbe koja u njemu leži: „Pojmovi prijatelj, neprijatelj i borba svoj realni smisao dobivaju time što su u relaciji s realnom mogućnošću fizičkog usmrćenja i zadržavaju tu relaciju. Rat je posljedica neprijateljstva, jer ono je esencijalna negacija nekog drugog bivstvovanja“. (Schmitt 1963, 33). Kako je Schmitt došao do ovakvog određivanja svog pojma političkog pitanje je u čijem se odgovoru krije prava opasnost. Pišući u vremenu krize njemačke nauke o državnom pravu, kriterij političkog moguć je samo unutar specifičnog razumijevanja države, kao stanja u kojoj je državi izmakla kontrola nad, kako Schmitt piše, nedržavnim subjektima politike, ratujućim klasama i rasama te partizanskim formacijama, pri čemu političko nije u samoj borbi već „ponašanju koje je određeno tom realnom mogućnošću, u jasnom saznanju sopstvene, time određene situacije i u zadatku da se prijatelj i neprijatelj tačno razlikuju“. Nisu li sada, bar malo jasnije inscenacije o specijalnom ratu protiv države Bosne i Hercegovine, o majorizaciji ovog ili onog naroda, o pripremama nove agresije, pozivanje na odcjepljenja, ugroženost i stalnu mobilizaciju pri čemu se ratni narativ ne crpi samo iz prošlosti da bi se njom legitimirala monolitna sadašnjost, već se sukob projicira i u sadašnjost i u budućnost – kako bi figura neprijatelja mogla nesmetano igrati svoju političku ulogu.

Funkcioniranje bosanskohercegovačke politike na schmittovskim načelima, drugim riječima, znači da ona funkcionira na relacijama anticipacije države koje je on, kao teorijski uokviravatelj nacizma, zagovarao. Nije zato raspad ZAVNOBiH-skog koncepta otpočeo referendumom za nezavisnost Bosne i Hercegovine, kako se to s jedne od strana hoće predstaviti, već je samo neminovna posljedica zahtjeva za monoetničkim državama patrimonijalnog i isključujućeg etnosa koji omogućava homogeniziranu subjektivizaciju novog političkog subjekta kao političkog tijela koji postaje društvenom stvarnosti koja prirodno žudi za autoritarnosti, isključuje i uvijek je u strahu jer počiva na odbrani grupe izbacivanjem stranaca ili gušenju suprotnog mišljenja. Kako u „Umirućem tijelu politike“, u jednom baumanovskom maniru primjećuje i Senadin Musabegović, upravo se posthumna kolektivizacija nacionalnog tijela mogla odigrati uz pomoć straha – njime nacionalizam ne podvlači samo granicu između unutrašnjosti i vanjskosti, „našeg“ i „njihovog“, već prije svega – u srcu njegove simboličke moći je razdvajanje prijatelja od neprijatelja: „Kakav je onda lik samog neprijatelja i da li on za nacionalističku fantaziju uopšte i postoji? On je, bez sumnje, za nacionalizam, isto kao i lik leša, anoniman. Tek takav, kao bezličan, on i može da predstavi čitav narod, bez njegovih individualnih svojstava i karakteristika“ (Musabegović 2019, 186).

Time se neprijatelj i sukob stavljaju u istu ravan – neprijatelj više nije izvan granice, on je tu, blizak i prisutan, nešto što, po Ulrichu Becku, određuje karakteristike etničke države koja svoje sugrađane krvavom silom definicije, metodama izdvajanja ili iskorjenjivanja sada mora učiniti neprijateljima (Beck 2004, 330), pa je i svako etnomapiranje Jugoslavije, a time i Bosne i Hercegovine kao Jugoslavije u malom iz političkog ambisa moralo da oživi njene političke protuvrijednosti, one ideologije na čijem se porazu Jugoslavija kao mogućnost nekoć mogla uspostaviti. Nisu li se, stoga, upravo devetojanuarskim etnomapiranjem Bosne i Hercegovine probudile utvare krvi i tla koje su svoju simboličku i političku potvrdu ostvarile Daytonom, konstruiranjem mira na ovjeravanju biološkog čišćenja prostora u ime takve jedne homogenizacije?

Upravo se na ovom mjestu vraćam na svoj prošli tekst o potrebama anticipacije antifašizma u kolijevkama novih političkih borbi što, da bi bilo moguće, zahtijeva prepoznavanje fašistoidnih elementa koji funkcioniraju kao integralni dio savremene bosanskohercegovačke realnosti. Odnosi koje deklarativne opozicione stran(k)e imaju spram vladajućeg narativa, bilo da mu se podvrgavaju ili mu se opravdavaju, u oba su slučaja kompromisni, pogrešne alternative koje za krajnju posljedicu imaju njegovu afirmaciju. Rješenje bi bilo, za početak, izbjeći mogućnost izbora u već postavljenim pravilima igre. Zato da se nadovežem, parafrazirajući Minela Abaza – nadilaženje relacionizma „naših“, ali i „njihovih“ kao „prijatelja“ i „neprijatelja“ bilo bi pitanje emancipatorskog; anticipacije budućnosti lišene svakog esencijalizma i svedene na polje otvorenih i nepredvidivih mogućnosti jednako tako deesencijalizirane političke borbe između ideološki pluralnih hegemonskih pozicija.

Čitajte više