Greška je bila što su došli, ali sada moraju da ostanu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Prije godinu dana je Trampova administracija dogovorila povlačenje trupa iz Afganistana. Intervencija 2001. bila je katastrofalna, ali bi odlazak bio smrtna presuda jednoj zemlji, smatra Sandra Petersman.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Na stolu su dvije očajne opcije: povlačenje svih međunarodnih trupa iz Afganistana do početka maja, kako je dogovoreno sporazumom u Dohi prije godinu dana; ili nastavak intervencije koju SAD predvode već dvije decenije. Mislim da je druga opcija ipak bolja.

Vojnici iz inostranstva neće dobiti rat niti će donijeti mir. Ali oni su ključni zalog u teškim pregovorima sa Talibanima.

Talibani hoće kraj strane okupacije i ukidanje svih sankcija. Tim radikalnim islamistima je važno da imaju moć i da budu međunarodno priznati. To su jedine dvije poluge koje Zapad ima da izvrši pritisak na Talibane kako bi pristali na primirje i pregovarali.

Te dvije poluge nisu čarobne, i ništa neće donijeti preko noći. Narednih mjeseci će u Afganistanu terorizam i rat nadalje odnositi živote. Ginuće muškarci, žene i djeca. Prema navodima UN-a, najmanje trideset civila je ubijeno ili ranjeno u posljednja tri mjeseca prošle godine.

To je gorka istina iza politike „America first“ koju je vodio bivši američki predsjednik Donald Tramp. To je dostiglo vrhunac sporazumom u Dohi gdje je Talibanima obećano povlačenje trupa. Tramp je narcisoidno imao u glavi samo da po svaku cijenu dobije izbore i uđe u istoriju kao predsjednik koji je vratio trupe kući.

Ali Tramp nije prvi koji je o sudbini Afganistana odlučivao po aršinima unutrašnje američke politike. „America first“ je počelo ulaskom u Afganistan, iz osvete, nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine.

Kako drukčije objasniti što su SAD i njihovi partneri tada sklopili pakt sa odurnim ratnim zločincima poput Abdula Rašida Dostuma, kako bi progonili Al Kaidu i kaznili Talibane? Američka invazija nije se obazirala na ostavštinu afganistanskog građanskog rata koji je počeo još 1978.

Zanemarene su rane koje su u Afganistanu ostavili Hladni rat i sovjetska okupacija. I zato danas, poslije dvije decenije sa zapadnim vojnicima u zemlji, poslije četiri decenije neprestanog rata – za afganistanski narod nema bolje opcije od ostanka trupa.

Vrijeme je da se pogleda istini u oči: to što su Amerikanci prije dvadeset godina umarširali bijesno i nepromišljeno, ne znači da sada treba da se povlače glavom bez obzira i tako zakucaju posljednji ekser u kovčeg pokušaja Afganistana da postane demokratija. Američka koalicija je, uz mandat UN-a, taj razvoj demokratije pokrenula bombama, onda ga i finansirala – i sada nosi odgovornost.

Potreban je maksimalni pritisak na Talibane i na posvađane, do srži korumpirane afganistanske političare i gospodare rata. Potrebno je da se do kraja uključe važne države regiona poput Indije i Pakistana, i velesila Rusije i Kine. To će biti naporno i rizično.

Ali sada je jedina prihvatljiva opcija da se svom snagom, strpljivo, pređe na politiku „Afghanistan first“. Inače bi afganistanski narod mogao sasvim da izgubi domovinu. A to bi imalo posljedice po čitav svijet.

Čitajte više

Sećamo se izjava prethodnog patrijarha Irineja o Kosovu kao zemlji koja je „natopljena našom krvlju“, te da stoga „ne mogu oni njome vladati“ ili o načelu da „ono što je silom oteto, silom se i vraća“.
Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje...
Srce mi je slomljeno, misli Nel. Ali u našoj porodici ne kažemo: „Srce mi je slomljeno“. Mi kažemo: „Ima li keksa?“ Mora se jesti. Mora se mrdati. Mora se misliti na nešto drugo.