Državna istorija i njen odnos prema istinitom

Sve je počelo još dalekih 80-ih, kada je „srpsko pitanje“ otvoreno na način koji je rezultirao ratovima tokom 1990-ih.
Foto: Peščanik
Foto: Peščanik
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Musolinijevski nastupi Aleksandra Vulina dobili su još jedan nastavak u njegovom nedavnom obraćanju licima koja glume narodne poslanike, na mestu gde je nekada bila Narodna skupština. Način i sadržina tog nastupa, praćenog izlivom identiteta u mozak, nova su potvrda, još jedna u nizu, koliko su u Srbiji elementarna politička kultura, debata o identitetskim pitanjima, odnos vlasti prema građanima, shvatanje demokratije i, uopšte, čitava društveno-politička stvarnost otišli dođavola…

Sve je počelo još dalekih 80-ih, kada je „srpsko pitanje“ otvoreno na način koji je rezultirao ratovima tokom 1990-ih. Za sve to vreme je propaganda režimskih i svih nacionalističkih krugova uporno insistirala da je sve što se dešavalo tokom tih ratova zapravo posledica zločina nad Srbima u Drugom svetskom ratu, ali i ranijih. Ta veza između prošlosti i sadašnjosti je bila osnovna odbranaška ideja tokom ratnih godina. Transistorijsko „naplaćivanje dugova“ seže, štaviše, sve do osmanskog osvajanja, pa je i Srebrenica, prema izričitom tumačenju samog Ratka Mladića, bila svojevrsna „osveta Turcima“. Istovremeno, onda kao i danas, svako neprihvatanje takvog shvatanja dinamike dešavanja u krvavim 90-im godinama 20. veka bilo je shvatano kao pokazatelj antisrpske mržnje, naročito u odnosu zapadnih sila prema srpskoj strani u ratovima.

Svi elementi tog razumevanja istorije i načina na koji ona „radi“ na ovom prostoru prisutni su i u Vulinovom razumevanju događaja nedavne prošlosti, za čije je tumačenje on neformalno zadužen. Naime, prizivajući u sećanje pokušaj Velike Britanije da u SB UN bude usvojen njen predlog rezolucije o Srebrenici Vulin je doslovce rekao: 2015. godine srpski narod, koga ima manje na planeti zemlji nego što ima pobijene dece u svetskim ratovima, trebao je da bude proglašen za genocidni narod, jedini na svetu. Da predsednik Aleksandar Vučić i predsednik Vladimir Putin nisu to sprečili, vi i ja bi, dame i gospodo narodni poslanici, čitali u udžbenicima našoj deci da su im dedovi bili pripadnici genocidnog naroda i da oni treba nečega da se stide. Narod Jasenovca je trebao da bude genocidan narod.

Poslednja rečenica ovog Vulinovog nastupa je naročito indikativna: ideja da pripadnici nekog naroda (Vulin kaže – narod) ne mogu da budu učinioci nekog današnjeg zločina zbog toga što su njihovi preci bili žrtve zločina juče, banalna je i empirijski lako oboriva besmislica. Ideja da je bilo ko bilo kada u nekom zvaničnom aktu napisao, naveo ili insinuirao da su Srbi genocidni narod je notorna neistina, pri čemu se u pomenutoj rezoluciji Srbi ni ne pominju. Pojedinaca sa takvim shvatanjima o ovom ili onom narodu zasigurno ima, ali to je drugi par rukava. Doduše, ideja o genocidnosti čitavih naroda je, čini se, zaista bliska samom Vulinu, koji je za takvu pretpostavku dao povoda svojom elaboracijom o Hrvatima: Hrvatska država nikada, hrvatski narod nikada, nije raščistila sa ustaštvom.

Ako raščišćavanje sa zločinima koje su činili pripadnici „sopstvenog naroda“ podrazumeva da se podrška učiniocima zločina i politici koja ih je omogućila sasvim iskoreni, onda nikada niti jedan narod nije „raščistio“ sa zločinima. U savremenoj Hrvatskoj ustaštvo, naravno, nije opredeljenje većine hrvatskog naroda, a ni hrvatske države (inače, kako je sam osetio potrebu da formuliše, „druge domovine“ novoizabranog patrijarha SPC-a, da samo usput pomenem). Osim toga, teza o „genocidnosti naroda“ je beskrajno opaka, glupa i voluntaristička: zašto bi samo odgovornost za genocid imala sposobnost transmisije sa njegovih učinilaca na čitav narod kojem oni pripadaju? Drugim rečima, ako kvalifikacija zločina u Srebrenici kao genocida, što Vulin ne priznaje, odnekud pretvara njegov narod u genocidni, kako to da činjenica da je, ma kako ga kvalifikovali, ipak reč o zločinu, što priznaje i Vulin, ne pretvara taj isti narod u – zločinački? Zaista, do kada će nas zamajavati ovakvim idiotarijama?

Ništa manje nije bila iščašena ni Vulinova elaboracija o udžbenicima istorije: Udžbenik istorije mora da napiše država Srbija, i samo država Srbija sme i može, ili bi bar trebalo da ima jasan i određen udžbenik po kome će učiti naša deca. U tom udžbeniku će biti bar stranica o Jasenovcu. Neće biti tri rečenice u kome nam strani izdavači objašnjavaju šta je bio Jasenovac, u kome nam strani izdavači objašnjavaju šta je Kosovo, šta je Srebrenica… Nemojte da nam drugi pišu istoriju. Ako nam drugi budu pisali istoriju, naći će se neka bitanga drugosrbijanska koja će da kaže da je Dara iz Jasenovca ratno huškanje. Ratno huškanje je klanje srpske dece. Nisu krivi oni koji su ih klali, nego su krivi oni koji su se usudili da se toga sete?

Nije važno da li Vulin razume ili ne razume da je istorija nauka, da udžbenike pišu istoričari na osnovu naučnih znanja, da svaki udžbenik mora dobiti odobrenje nadležnog ministarstva za upotrebu, da izdavači ne određuju sadržinu udžbenika… Važno je samo da se u etar bace varnice koje, u nacionalno galvanizovanom okruženju, izazivaju željene eksplozije. To je obično pujdanje protiv „drugosrbijanskih bitangi“ i to od strane ministra unutrašnjih poslova, što je otvorena i nedvosmislena pretnja, na šta smo od ove vlasti, doduše, navikli naročito – kakve li ironije! – sa mesta koje bi trebalo da bude predstavništvo svih građana. I kako uopšte Vulin zamišlja to „državno pisanje istorije“? Ređaće se konkursi dok neko ne pogodi Vulinovu „žicu“? Sam Vulin će, ili sa Vučićem u koautorstvu, napisati „stranicu“ o Jasenovcu? Čemu uopšte nauka, čemu višegodišnji napori da se, na primer, utvrdi tačan broj žrtava Jasenovca, čemu brojne studije o kulturi sećanja, didaktici, kad Vulin sve to već zna i samo čeka „državnog istoričara“ da formuliše „državnu istinu“?

Negde pri kraju ove bujice reči Vulin se osvrnuo i na film Dara iz Jasenovca: Aleksandar Vučić je prvi srpski predsednik koji je imao hrabrosti da kaže – hoću da snimim film o Jasenovcu. Ispričajmo tu priču. I vi i ja smo mislili da je to priča koju pričamo za strance, da upoznamo veliki svet koliko smo stradali. Ne, dame i gospodo, ovo je bila priča za srpski narod, jer smo mi zaboravili šta se desilo u Jasenovcu. Ideja da je Jasenovac zaboravljen je besramna: na kraju krajeva, to je retko bezočno pokazivanje prezira prema samom narodu, pretvaranje ljudi u beslovesnu masu koja čeka da joj Vučić i Vulin jednim filmom objasne šta je Jasenovac. Indikativno je, međutim, da je ovo bizarno Vučićevo autorstvo bilo držano u svojevrsnoj tajnosti, sve dok je postojala nada da će film ući u trku za Oskara. Kada se to nije dogodilo, istog trenutka smo saznali ono što smo od početka i znali – da je pomenuti film Vučićevo čedo. Ipak, ne treba očekivati da će istovremeno prestati histerično optuživanje da je svaka kritika involviranosti države u sve što se filma tiče zapravo – a šta drugo? – negiranje zločina u Jasenovcu. Kao i sa carevim novim odelom, naravno, samo pokvareni autošovinisti ne vide tu neraskidivu vezu između kritike upućene filmu ili okolnosti pod kojima on nastaje i – negiranja zločina.

I to je nivo rasprave… Tako je nedavno bilo i sa još jednim „nacionalnim poduhvatom“ – izgradnjom pseudo-Nemanjinog pamjatnika – kojim povodom je svaka kritika te megalomanske gnusobe interpretirana kao udar na istorijsku uspomenu na ovog vladara i monaha. Tako je bilo i sa mnogim temama pre toga, a tako će biti i sa mnogim koje će uslediti. Kod tema koje se tiču identiteta, drugog kriterijuma u Srbiji osim nacionalnog nema, a i ako se slučajno i dopušta da je i štogod drugo vredno pomena, to može biti samo akcesorno, onako dopunski i može se izreći samo ako se prethodno izvrši legitimacija u nacionalnom pravoverju. Toliko mučno, toliko bezidejno, toliko dosadno…

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.