Kur'an i sunnet podstiču na toleranciju

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Čovjek, kao što treba biti tolerantan prema drugima, isto to treba učiniti i prema sebi, ne tugujući i ne žalosteći se zbog prošlih grešaka, i ne vraćajući se u bolnu prošlost, jer to mu može donijeti veliku štetu.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Tolerancija u svom najprofinjenijem i najsavršenijem obliku znači praštanje onome ko je pogriješio prema tebi ili se na neprikladan način sporio i razišao s tobom. Ona je pobjeda onog dobrog u čovjeku nad zlim i deklasiranje šejtana i njegovih zlih namjera. Na toleranciji bi se obavezno trebali graditi međuljudski odnosi, a ne na nanošenju štete i neugodnosti, prije svega samome sebi, a onda drugima. Često slušamo o toleranciji prema pripadnicima drugih vjera i mislimo da je to pozitivno dostignuće današnjeg društva, što ne odgovara stvarnim činjenicama. Poslanik islama je, još davno, pozivajući na toleranciju prema nemuslimanima, rekao: ”Ko učini nepravdu nemuslimanu s kojim je potpisan ugovor, prekrši sam govor, zaduži (optereti) ga preko njegovih mogućnosti, oduzme mu nešto bez njegovog znanja i dozvole, imat će mene za parničara na Sudnjem danu (Ebu Davud).

Muslimani su uvijek bili korak ispred drugih

Opće je poznato i potvrđeno vjerodostojnim predanjem da su jevreji, kršćani, vatropoklonici, sabejci i pripadnici drugih vjera živjeli pod okriljem islamske vlasti vijekovima, časno, životi su im bili zaštićeni, ugovori sa njima poštovani. Da su islamski vladari htjeli, uradili bi sa njima ono što su njihovi vladari poslije uradili sa muslimanima i drugima, što je uradio kralj Ferdinand koji je protjerao muslimane iz Španije i nad njima počinio neviđene zločine kroz inkvizicijske zatvore i isljeđivanja, što je uradio Luj XIV koji je ispovijedanje i propovijedanje protestantizma smatrao krivičnim djelom zbog kojeg se odgovaralo pred zakonom, a prijetio mu je i nestank, što su uradili Britanci, zabranjujući jevrejima više od 350 godina ulazak u Britaniju. Muslimani u svojoj dugoj historiji nikada nisu upotrebljavali jezik mržnje, niti su ikada počinili zločin nad drugima, iako su upravljali svijetom i bili glavni više od deset vijekova. Ko se može pohvaliti ovako visokim zakonskim i moralnim vrijednostima, i ko je pokazao ovoliki stepen tolerancije?

Pobjeda dobrog nad zlim u čovjeku

Uzvišeni, prema prijevodu značenja, kaže: Reci vjernicima da oproste onima koji ne očekuju Allahove dane u kojima će On nagraditi ljude za ono što su radili. (El-Džasije, 14.) Vjernici praštaju idolopoklonicima (mušricima) koji ne vjeruju u Allahove dane, dane obračuna pred Njim. U drugim ajetima kaže: Ti se oprosti od njih i reci: “Ostajte u miru!” – tä sigurno će oni zapamtiti! (Ez-Zuhruf, 89.); Mi smo nebesa i Zemlju i ono što je između njih mudro stvorili. Čas ož‍ivljenja će zacijelo doći, zato ti velikodušno oprosti! (El-Hidžr, 85.); Ti sa svakim – lijepo! i traž‍i da se čine dobra djela, a neznalica se kloni! (El-Ea'raf, 199.). Opisujući robove Milostivog, Allah, dželle šanuhu, kaže: A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!” (El-Furkan, 63.). Svi ovi, a i drugi jasni kur'anski ajeti nedvosmisleno upućuju na to da islam posjeduje duboko ukorijenjenu tradiciju tolerancije i visoke moralne vrijednosti, koji su bili na sceni daleko prije nego što su postali sastavni dio zapadne filozofske misli. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tolerantno se odnosio čak i prema licemjerima, koji su bili prepoznatljivi po svome licemjerstvu, iako su oni predstavljali unutarnjeg neprijatelja, čija je šteta bila neprocjenjiva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je vođi munafika Ibn Ubejju ibn Selulu oprostio više puta za ono što je radio, posjetio ga je kad se razbolio, klanjao mu dženazu nakon smrti i spustivši se u njegov kabur zaodjenuo ga svojom košuljom. Upravo je ta osoba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pričinila veliku neugodnost i uznemirila ga kao niko do tada, nasrćući na njegovu čast i optužujući njegovu časnu ženu Aišu (majku pravovjernih) za blud. Zato je Omer, radijallahu anhu, u čuđenju pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zar ćeš mu klanjati dženazu, a on je uradio to i to?!” Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, odgovor bio je sljedeći: ”O Omere, dato mi je pravo da izabrem između traženja oprosta za njih (licemjere) i netraženja i ja sam odabrao prvo. Allah mi je objavio: Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na pravi put nevjernicima (Et-Tevbe, 80.). Kada bi znao da će traženje oprosta više od sedamdeset puta koristiti i da će im poslije toga biti oprošteno, sigurno bih to učinio.” (Buharija)

Praštanje osvaja ljudska srca

Dozvola klanjanja dženaze munaficima poslije je derogirana riječima Allaha, dželle šanuhu, prema prijevodu značenja: I nijednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obavljati, niti sahrani njegovoj prisustovati, jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru (Et-Tevbe, 84.); ali tolerancija je ostala i nikada nije prestala važiti. Došao je neki čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sa namjerom da ga ubije. Prišavši mu, podigao je visoko svoju sablju i rekao: ”Ko će te sada odbraniti od mene, o Muhammede?” Nije to ni izgovorio a sablja mu je ispala iz ruke, uzeo ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i pitao ga isto što i on njega: ”Ko će te sada odbraniti od mene?” Nakon toga odveo ga je kod ashaba i ispričao im je šta se dogodilo. Ovaj čovjek se zavjetovao da se neće više boriti protiv njega, niti će stati na stranu onih koji se budu borili. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, tolerancija u potpunosti je osvojila njegovo srce i ostavila ga je bez teksta. Autori dvaju Sahiha zabilježili su od Ibn Mesu'da da je rekao: ”Kao da sada gledam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako nam pripovijeda šta se dogodilo jednom poslaniku, kojeg je njegov narod udarao dok mu nije krv potekla, a on je, brišući krv sa lica, govorio: ‘Gospodaru moj, oprosti mome narodu, jer oni ne znaju (oni to rade iz neznanja.”’ Ostat će zabilježene i velike riječi Ahmeda ibn Hanbela (koji je zbog svojih stavova prošao nezapamćenu torturu i mučenja od strane vlasti): ”Posvjedočite da sam oprostio i halalio Me'munu! Kakve ću koristi imati do toga da neko na Sudnjem danu ispašta zbog mene” (tj. da bude kažnjen zbog neugodnosti koju mi je pričnio, ukoliko mu ja to ne halalim).

Ono što je potrebno tebi – pokloni drugima

Ako hoćeš da znaš kolika je važnost i vrijednost oprosta, prisjeti se pogrešaka koje si učinio prema Allahu, dželle šanuhu, i prema drugima, koliko ti znači da ti sve to bude oprošteno. Allah, dželle šanuhu, kaže, u prijevodu značenja: Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je. (En-Nur, 22.) Ajet je objavljen u povodu Ebu Bekrove zakletve da neće pomagati niti izdržavati svoga rođaka Musettaha ibn Esasu, koji je bio direktni saučesnik u ”potvori” (ar. ifk) na njegovu kćer Aišu, radijallahu anha. Islamski učenjaci, dai'je (misionari) i afirmatori islamske misli obavezni su prezentirati javnosti veličanstveni islamski princip tolerancije i unijeti ga u sve slojeve društvenog, političkog i vjerskog života. Da bi poslužili kao primjer drugima, oni trebaju početi od sebe, pa svoje hutbe, predavanja, izlaganja, pisanu riječ i sve što rade ispuniti tolerancijom i svim onim što ona znači.

Objekat tolerancije trebaju biti i oni koji se slažu s nama i oni koji ne dijele naše mišljenje, oni koji nas kritiziraju i koje mi kritiziramo. Čovjek, kao što treba biti tolerantan prema drugima, isto to treba učiniti i prema sebi, ne tugujući i ne žalosteći se zbog prošlih grešaka, i ne vraćajući se u bolnu prošlost, jer to mu može donijeti veliku štetu. Pokušaj, rukovodeći se tolerancijom, oprostiti ljudima ono što su ti učinili, pokloniti im svoju čast (dozvoliti im da te ogovaraju), osjetit ćeš kako se tvoja prsa šire i ispunjavaju radošću, i mnogo lakše dišu, njihove te riječi neće uznemiravati, niti ćeš se na njih osvrtati. Oni ti možda neće uzvratiti istom mjerom, ali ti ustraj, kao što je ustrajao pjesnik koji je kazao sljedeće stihove: ”Sa svojim rođacima se žestoko sporim, a između mene i njih je moj otac; oni, iako, ruše moju, ja njima gradim slavu; ako, ogovarajući me, jedu moje, ja njihovo meso štedim i čuvam; ako priželjukuju moje skretanje sa pravoga puta, ja njima želim sve najbolje; ako u odsutnosti mojoj ne vode računa o onome što je moje, ja kada su oni odsutni čuvam ono što je njihovo. Nije velikan u jednom narodu onaj koji nosi mržnju prema drugima, a ja prema njima ne osjećam ni trunku mržnje i prezira.”

Preveo i prilagodio: Mr. Semir Imamović

Čitajte više