Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Gori Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina. Hiljade mrtvih, silovanih, prognanih. Bošnjaci Crne Gore u neizvjesnosti. Mladi i lijepi fašisti sa zločincem Miloševićem u Kraljevu planiraju policijsku akciju “Lim”.
Na današnji dan, 24 februara 1994. nalazim se sa bratom u prostorijama Crvenog krsta u Bijelom Polju. Iznenada upada „lokalni šerif“ Zoran Lazović, Rade Aničić i pedesetak do zuba naoružanih državnih i paravojnih specijalaca. Poput divljih zvjeri bacaju se na 100% invalida rada i bukvalno me odnose u policijsko teretno vozilo I – pravac zgrada SUP-a u Bijelom Polju. Preciznije, smrdljiva ćelija.
Mjesec je obrednog posta, Ramazan. Postim. U večernjim satima, uz ogromnu buku i jake reflektore, ulazi nekoliko uniformisanih ljudi, stavljaju mi lisice na ruke, kapuljaču na glavu i kao vreću ubacuju u prtljažnik policijskog terenca. Prepoznajem Lazovićev glas: „Vodite ga Kornjači u Foču na klanje, dranje i obrađivanje!“
Pakao kroz koji sam prošao, u najblažoj mogućoj formi djelimično sam opisao u dokumentarnoj knjizi „Gdje sunce ne grije.“ Jedini razlog pisanja knjige bio je – pomoći katarzu, demokratizaciju i lustraciju crnogorskog društva i ubrzati evropske integracije. Knjiga je izazvala ogromno interesovanje domaće i međunarodne javnosti i za dvije godine štampano je i treće izdanje. Slobodnoumni intelektualci i naučni istraživači su knjigu nazvali „prvorazrednom optužnicom protiv crnogorskog režima.“
Kako je rastao pritisak javnosti da SDT otvori istragu povodom policijske akcije „Lim“, pohapsi nalogodavce i izvršioce zločina, režim preko marginalnih likova, uzgred pomenutih u knjizi, pokreće prvo krivični a zatim i parnični postupak protiv mene i Vijesti, tražeći 120 000 eura odštete za „duševne boli“.
Crnogorsko priručno sudstvo je proces vođen 1994. godine povjerilo sudiji Višeg suda u Bijelom Polju Radu Konataru, a parnični postupak započet 2009. godini sudkinji Sanji Konatar.
Na moje obraćanje državnom tužiocu 1994. godine Milanu Radoviću da iznese jedan jedini dokaz u korist optužnice koju je zastupao odgovor je bio da: “nema dokaza“, ali sam osuđen na dvije godine robije.
U parničnom postupku Sanja Konatar donosi presudu da sam zbog javnog iznošenja istine nanio „duševne boli“ tužitelju jer neću kao i svi ostali da zaboravim zločin. Naime, iako je više puta uhvaćeno u iznošenju neistina – lice koje sada potražuje od mene sudske troškove priznaje da je: „vršio pregled ne skidajući mi lisice sa ruku jer to ne smeta pregledu“.
Poslije desetogodišnje nadčovječanske borbe, konačno 2018. Ustavni sud Crne Gore je donio oslobađajuću odluku i moju knjigu proglasio „javnim interesom…“, a na osnovu te odluke Viši sud u Bijelom Polju donio je oslobađajuću presudu u kojoj je obavezao tužitelje da mi isplate po 109 eura na ime sudskih troškova. Taj novac moji advokati nikada nisu potraživali.
Ima li većeg apsurda od toga da ja koji sam u cjelosti dobio spor moram platiti sudske troškove licu koje je u cjelosti izgubilo spor i još mi duguje 109 eura, koje mu nikada nisam potraživao.
Uprkos svemu, nikada neću prestati da javno iznosim istinu, pa neka košta koliko košta. Svjestan sam stanja u kom se nalazi crnogorsko društvo i opasnostima kojima se izlažem, ali ja jednostavno ne umijem drugačije. Zahvaljujem se svim slobodnoumnim građanima Crne Gore koji su javno izrazlili podršku a posebno onima različitog kulturološkog opredjeljenja od mene. Istovremeno pozivam SDT da otvori istragu povodom policijske akcije „Lim.“ (Davno mi reče prijatelj Aco: „Ibrahime, sve dok Lim teče trajaće i policijska akcija Lim!“)
