Ekstravagancija sankcija EU

Napokon govorimo o tri različita režima sankcija, koji ciljaju tri različite države u istoj regiji.
Screenshot 2021-02-25 at 15.56.15
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ministri vanjskih poslova Evropske unije donijeli su dvije značajne odluke o sankcijama početkom ove sedmice. Prvo su se složili da treba započeti rad na četvrtom paketu mjera protiv Lukašenkovog sve represivnijeg režima u Bjelorusiji. Onda su, prilično istorijski, odlučili po prvi put upotrijebiti novostvoreni režim sankcija prema kršiocima ljudskih prava, kako bi krenuli u napad na nekolicinu ljudi koji su bili uključeni u pritvor Alekseja Navaljnog.

Ali gotovo u isto vrijeme, u drugom dijelu gigantske zgrade Vijeća u Briselu, diplomate EU koje su predstavljale 27 država članica, povukle su mnogo manje javan, ali možda jednako relevantan potez sankcija: uklanjanje još dvoje ljudi koji pripadaju užem krugu bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča sa popisa ljudi koje je blok ciljao zamrzavanjem imovine zbog navodne uloge u pronevjeri ukrajinskih državnih fondova.

E sad, kako se sve ovo poklapa?

Napokon govorimo o tri različita režima sankcija, koji ciljaju tri različite države u istoj regiji. Ali razlog zašto se takozvane “sankcije Janukovič” iz godine u godinu sve više smanjuju, zapravo je isti onaj zbog kojeg sankcijama prema Rusiji i Bjelorusiji nedostaje snage i ambicije.

Prije no što uđemo u detalje, važno je razumjeti ulogu sankcija EU. Iako blok ima mnogo mrkve za treće zemlje koje su spremne pozitivno se povezati s Briselom, u vidu olakšavanja i liberalizacije viznog režima, sporazuma o slobodnoj trgovini koji omogućavaju postupni pristup njegovom unosnom unutrašnjem tržištu ili čak izgledime za pridruživanje klubu, njegovih štapova za protivnike znatno je manje. I na kraju, to se obično svodi na prilično tup instrument sankcija.

I one obično tupe i bivaju. Činjenica da su vam za svaki potez potrebne jednoglasne odluke, proces donošenje odluka čini bolno sporim. Također je rijetkost da blok pogodi zemlje sektorskim ekonomskim sankcijama, a kada to učine, kao u slučaju Rusije nakon aneksije Krima, takve sankcije imaju tendenciju da budu vrlo specifične i dizajnirane na način da ne nanesu previše štete poslovima EU. Tada nam preostaju najčešće vrste restriktivnih mjera: pojedinačne zabrane izdavanja viza i zamrzavanje imovine.

Problemi s njima su brojni i dobro dokumentovani. Samo letimično pogledajte spisak preko 100 ljudi koje je blok sankcionirao u Rusiji i Ukrajini od izbijanja rata u Donbasu i nećete prepoznati baš mnogo imena, čak i ako svakodnevno čitate vijesti.

Malo njih ili, zapravo ,niko ne čuva novac na bankovnim računima u EU, a još ih je manje planiralo ovog ljeta putovanje na francusku rivijeru, a kamoli u Grčku. Isto se manje-više odnosi na preko 80 ljudi u Bjelorusiji koje je Brisel ciljao od sloma demonstracija nakon lažnih predsjedničkih izbora prošlog ljeta.

Još je gore što je na svakoj državi članici EU da nadzire ove sankcione režime, a bilo je dosta izvještaja tijekom godina da su se ljudi sa ovih spiskova provlačili kroz široku mrežu ili dobili izuzeća zbog dobrih kontakata u birokratskim mašinama država članica.

U određenom smislu, sankcije koje EU danas raspoređuje lijevo, desno i u centar su samo vježba štrihiranja Brisela. Dokaz ostatku svijeta da blok barem “nešto” radi.

Cinik bi mogao naglasiti da je pravi razlog zašto mjerama nedostaje potrebna snaga taj što se mnoge ekonomije u EU više nego rado igraju s gotovinom oligarha različitih nacionalnosti i trude se da ih zaštite od kaznenih mjera. Izvještaji nekih zemalja koje lobiraju da uklone imena nekih bjeloruskih biznismena iz nedavne odluke o sankcijama sigurno bi upućivali u tom smjeru.

Ali postoji i drugo objašnjenje i ovdje se vraćam na sankcije Janukovič. Ovaj spisak, na kojem je u početku bilo preko 20 visokih ministara i poslovnih ljudi, sada će uskoro imati samo osam pojedinaca. Jedan od razloga za to je što je taj spisak sastavljen po žurnom postupku još 2014. godine i uglavnom se temeljio na informacijama ukrajinskih vlasti. Informacije koje su u mnogim slučajevima bile nepotpune.

I ovaj je zaokret doveo do drugog razloga: da su ljudi koji su se našli na tim spiskovima, često prljavi bogataši, angažovali vodeće evropske advokate kako bi se žalili na sankcije Evropskom sudu pravde (ECJ) i u mnogim slučajevima pobijedili.

Primijetite samo ono što je šef vanjske politike EU Josep Borrell rekao u odgovoru na pitanje nakon sastanka s ministrima vanjskih poslova EU, zašto se EU suzdržala od ciljanja ruskih oligarha prilikom usvajanja sankcija zbog zlostavljanja Navaljnog, iako je lider ruske opozicije lično zatražio od bloka da ih posebno cilja:

„Ne možemo kazniti ljude koji nam se ne sviđaju. A kada se bavimo sankcijama u slučaju Navaljnog, moramo sankcionirati ljude koji su izravno povezani s njegovim hapšenjem, izricanjem presude, progonom i trovanjem. Ako ne postoji veza koju možemo dokazati pred sudom, ne možemo je koristiti. Žao mi je. Ovo je također vladavina zakona”.

Mogao je to biti i ogorčeni pravni savjetnik EU koji je govorio nakon jednog od onih poraza Janukovičevih pajdaša na luksemburškom sudu.

Dakle, kad Unija radi na većem broju sankcija prema Bjelorusiji, a potencijalno i Rusiji, nemojte se iznenaditi nedostatkom ambicije, jer se na spisak dodaje sve više i više nesretnih aparatčika bilo kojeg režima dok njihovi pokrovitelji i dalje žive na visokoj nozi na najekstravagantnijim dijelovima evropskog kontinenta.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.