Diplomate

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Svjedoci smo ovih dana dešavanja povodom opoziva dijela naših ambasadora. Takva javna blamaže države me čini tužnim, tjera me ko zna po koji put da se prosto stidim gdje živim.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Sa 19 godina, došavši sa odsluženja vojnog roka, bio sam nezaposlen. U onoj velikoj i jedinoj pravoj Jugoslaviji počela se osjećati kriza kroz rast nezaposlenosti, koja je bila neuporedivo manja od trenutne. Kako nijesam nastavio školovanje, počeo sam se osjećati beskorisnim. Tada mi stiže pismo od Sekreterijata za kadrove Republike Crne Gore sa naznakom „strogo povjerljivo“!

Mislio sam da je neka greška. Kakav Sekreterijat za kadrove? Meni da stigne strogo povjerljivo pismo!?

Sav uzbuđen otvaram ga i čitam, ne mogavši da vjerujem u ono što piše. Pozivam se da određenog dana u određeno vrijeme dođem u Skupštinu Crne Gore radi upoznavanja sa mogućim angažovanjem za rad u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Jugoslavije, uz propratna objašnjenja što sve to podrazumijeva i upozorenjem da je poziv na razgovor i sadržaj pisma strogo povjerljiv.

Poslije šoka i nevjerice, pošao sam kod svog ujaka koga neobično cijenim i objasnio mu situaciju, tražeći od njega mišljenje i savjet. Rekao mi je da mi to može biti životna šansa, ali i veoma opasan posao koji traži puno odricanja, u kojem bih bio na velikim iskušenjima i pod raznim ograničenjima, te da sam procijenim da li sam spreman i sposoban za tako nešto.

Naznačenog dana, uzbuđen, pojavio sam se u Skupštini Crne Gore. Novo iznenađenje je bilo to što nijesam bio sam, već je bilo pozvano još desetak osoba. Odvedeni smo u jednu salu i tu su nam o mogućem angažovanju govorili dva stasita, uglađena, ozbiljna i veoma rječita gospodina koji su došli iz Beograda zbog razgovora sa nama. Objašnjavajući kako bi izgledao naš posao i što bi nam bili zadaci, osjetio sam neku posebno važnost i zadovoljstvo što sam izabran, ali i neku vrstu straha da ja ipak nijesam sposoban za tako odgovorne poslove.

U najkraćem, objašnjeno nam je da bi radili u našim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u inostranstvu. Prije toga bi bili na dvogodišnjoj intezivnoj obuci u Beogradu, pri Generalštabu, gdje bi morali tečno da savladamo najmanje dva jezika, obuku pravilnog ponašanja i bontona do najsitnijih detelja, te stručnu obuku. Sa nama bi radili profesori, „jedan na jedan“, najrespektabilniji iz svojih oblasti.  Primarna obuka bi se odnosila za rad na sredstvima veze, posao bi obavljali u Faradejovom kavezu (prvi put sam tada čuo za Faradejev kavez, a Googla nije bilo), prenoseći šifrovane poruke iz naših ambasada prema zemlji, i obrnuto. Plate bi nam bile astronomske, stambeno pitanje odmah riješeno, a imali bi i stalno otvoren račun, kako ne bi mogli biti vrbovani od stranih obavještajnih službi. Rečeno nam je i da se poslije završene obuke odmah ne šaljemo u inostranstvo sve dok ne formiramo porodicu, koja bi onda išla sa nama u zemlje u koje bi bili poslati. Međutim, da bi ušli u brak, osoba koja bi bila naša izabranica morala bi da prođe bezbjedonosne provjere obavještajnih službi!

Potpuna materijalna obezbijeđenost i brak su najbolja brana od vrbovanja stranih službi, jer su žene i novac najveće ljudske slabosti, objašnjeno nam je.

Na kraju smo upozoreni, da bi poslije prvih, labavih bezbjedonosnih provjera, ukoliko prihvatimo angažovanje, prije odlaska na obuku i doškolovanje u Beograd, prošli kroz mnogo rigoroznije bezbjedonosne provjere u kojima bi bio skeniran cio naš život od samog rođenja.

Sve mi je izgledalo kao u nekom filmu o Džems Bondu. Istovremeno me je počeo hvatati strah zbog želja i uzbuđenje što mogu biti na onim pozicijama koje sam gledao samo u filmovima i čitao u romanima. Dok mi je glava ključala od uzbuđenja ali i nedoumica, shvatio sam da sam propao i da neću biti angažovan. Naime, bio sam dugogodišnji pasionirani pokeraš – na odvikavanju. Među najpoznatijim i najjačim igračima pokera mlađe generacije u tadašnjem Titogradu. A rečeno nam je, da oni koji imaju afiniteta prema kocki, alkoholu i drugim porocima, trebaju odmah odustati, jer u tom drugom krugu bezbjedonosnih provjera takve stvari će se bez ikave sumnje otkriti.

Što me je ponukalo da ispričam ovu priču?

Svjedoci smo ovih dana dešavanja povodom opoziva dijela naših ambasadora. Takva javna blamaže države me čini tužnim, tjera me ko zna po koji put da se prosto stidim gdje živim. Ambasadori neće da napuste ambasade, mijenjaju brave na vratima, neće da predaju pečate… U državama u kojim stoluju, MIP šalje pisma da intervenišu i posreduju državni organi tih država, uz obavještenje da su oni opozvani i da više ne predstavljaju našu zemlju. Pri tome, kako ja, tako i dobar dio javnosti zna, da je jedan od opozvanih ambasadora zagriženi kockar, dužan „i bogu i narodu“, te da slabo koji od naših diplomatskih predstavnika u sadašnjoj banana državi ispunjava makar djelić onih uslova koji su traženi onomad od nas, kao budućih nižerangiranih upošljenika u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Ali, Jugosavija je bila ozbiljna i respektabilna država, za razliku od državica nastalih njenim raspadom.

Na kraju, možda je važno napomenuti da nijesam bio član Saveza komunista, a, eto, pozvan sam kao mogući kandidat za obavljenje poslova od najvećeg državnog povjerenja. Toliko i o tome da oni koji nijesu bili članovi SK nijesu mogli obavljati nijedan značaj posao u onoj, velikoj Jugoslaviji. Radi pune istine, potičem iz porodice koja je kompletna učestvovala u NOB-u, pa je možda to bio jedan od razloga zbog kojih sam bio pozvan. Onom NOB-u koji je u sadašnjem tumačenju istorije postao upitan i problematičan, moguća prepreka za obavljanje državnih funkcija u novoj vlasti i Vladi Crne Gore.

Čitajte više