Ja!

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Svaka vrlina, dar ili savršenstvo potiče od tvoga Gospodara Plemenitog, i On je dostojan da Mu uzvratiš zahvalnošću i poniznošću, upoznavanjem duše i njezinim postavljanjem na pravo mjesto, daleko od oholosti i arogancije.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Razmišljao sam mnogo o kur'anskoj suri El-‘Alak – čiji ajeti su prvi objavljeni Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem – pa sam otkrio da je jedna od njezinih intencija borba protiv oholosti i povećanja ega, što je najveći razlog poricanja i odbijanja poziva istine.

Razmišljao sam o tome čitajući suru El-‘Alak i doživio to kao otkrovenje nepoznatih predjela duše i njezinih pobuda te kao spoznaju koja ograničava njezinu dominaciju i oholost (aroganciju). Međutim, problem je u tome što oholost može biti posljedica obmanutosti znanjem, pa se stoga znanje, odnosno učenje i čitanje s početka ove sure povezuje sa ”u ime tvoga Gospodara”, da bi to bilo korisno znanje koje dotiče srce i vodi ka istini i pravom putu.

Mnoge ljude pokreću pobude za koje misle da su dobre, a zapravo njima čine nepravdu i siju smutnju, te iskorištavaju svoj autoritet i pozicije. Ispravna spoznaja i znanje osvjetljava potencijale i težnje ega u ljudskoj duši, da bi čovjek znao njegove pobude i motive i kako se s njima jasno nositi.

Govor o ugrušku ili zakvačku od kojeg je čovjek stvoren, a koji se spominje u ovoj suri, znači zapravo napad na područje bolesti i njegovo čišćenje od malignog rasta i povećanja koje ga može pogoditi i proširiti se na druge dijelove.

Dovoljno je govoriti o porijeklu čovjeka i ustanoviti da tu ne postoji ništa što bi pozivalo na uznositost i gordost, kao što je Uzvišeni Allah, rekao: ”Mi ih stvaramo, od čega – oni znaju!” (El-Me'aridž, 39.); ”Zar vas od neznatne tekućine ne stvaramo.” (El-Murselat, 20.)

Pa gdje onda srljaš, čovječe, i zašto dižeš nos? Zašto se uzdižeš i gledaš preko obrva i omalovažavaš druge ljude? Zar i ti nisi stvoren od ilovače?

Svaka vrlina, dar ili savršenstvo potiče od tvoga Gospodara Plemenitog, i On je dostojan da Mu uzvratiš zahvalnošću i poniznošću, upoznavanjem duše i njezinim postavljanjem na pravo mjesto, daleko od oholosti i arogancije.

Šta sprječava čovjeka da otkrije svoje mahane i sazna svoju suštinu? Šta je to što ga čini oholim i obijesnim? Uzvišeni Allah, objavio je: ”Uistinu, čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim osjeti.” (El-‘Alak, 6.-7.)

Dakle, nije bogatstvo samo po sebi to što ga učini obijesnim, jer čovjek može biti bogat znanjem, novcem, ugledom ili autoritetom, a da posjeduje samokontrolu i da ne dopusti navali sujete, samodopadljivosti i arogancije da ga promijenu.

Čovjek se uzobijesti onda kad umisli da je bogat i neovisan. Tu se krije pogibljeno i arogantno ”ja” opsjednuto i zadivljeno samo sobom, sklono uobraženosti i nametljivim tvrdnjama o lažnoj veličini, što potvrđuju i ajeti u kojima se spominju riječi faraona i Iblisa: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” – govorio je on (faraon).” (El-Kasas, 78.); ”I faraon obznani narodu svome: ‘O narode moj,’ – reče on – ‘zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku,  shvaćate li?”’ (Ez-Zuhruf, 51.); A Iblis je rekao: ”Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače” (El-A'raf, 12.)

Čudno je da je faraon autor izreke spomenute u Kur'anu: ”Ja sam gospodar vaš najveći!” (En-Nazijat, 24.) Sura El-‘Alak govori upravo o neprijateljstvu i oholosti sa kojima se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, suočio u Mekki, i pokušaju sprječavanja njegovog poziva u islam, a nositelj barjaka neprijateljstva i oholosti bio je Ebu Džehl, i on je taj zbog kojeg su objavljeni ovi ajeti iz sure El-‘Alak, i on je faraon ovoga ummeta.

I baš kao što se Musa, alejhi selam, obraćao faraonu svoga vremena i pozivao ga na najljepši način u vjeru u jednog Boga, tako se i Kur'an obraća arapskom faraonu na najljepši način, ali je Ebu Džehl ustrajao u svom zločinu, proglašavajući ga općim ratom protiv slabih i obespravljenih muslimana.

Kada je Abdullah ibn Mes'ud izašao da javno uči Kur'an pred Ka'bom, učio je suru Er-Rahman u kojoj je i ajet: ”A grješnici će se po biljezima svojim poznati, pa će za kike i noge ščepani biti.” (Er-Rahman, 41.)

To je kur'anski tekst koji otkriva stanje oholih i obijesnih na Sudnjem danu, kada će biti proživljeni u ljudskim likovima, ali veličine praške ili zrna po kojima će ljudi gaziti sve dok ne budu bačeni u Džehennem.

Pa je Ebu Džehl prišao Abdullahu ibn Mes'udu dok je učio spomenute ajete, vrijeđao ga i udarao.

Stoga je ovdje došla direktna i eksplicitna prijetnja, usmjerena na ličnost faraona ovoga ummeta i njegovo pokvareno ”ja”, puno uobraženosti i oholosti: ”A Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti!” (El-‘Alak, 8.)

Zar postoji jasnije i jače značenje koje dušu odvraća od pretjerivanja i uobraženosti i koje čuva njezinu uravnoteženost, od ovog značenja? A to je prisjećanje da je stvoren od ugruška ili zakvačka, zatim ga čeka smrt i kabur, tj., povratak u zemlju od koje je stvoren, a zatim proživljenje i polaganje računa.

Budući da je govor ovdje upućen arogantnom i oholom čovjeku, kontekst mu je u formi hipoteze: ”Šta ako?”, ”zamisli i pretpostavi da”, jer oholost obično sprječava razmišljanje, zasljepljuje svog vlasnika i udaljava od istine, pa je u predmetnoj suri došlo: ”Vidje li ti onoga koji brani robu da molitvu obavi? Reci mi ako on misli da je na Pravome putu, ili ako traži da se kumirima moli, reci mi, ako on poriče i glavu okreće – zar on ne zna da Allah sve vidi?” (El-‘Alak, 9.-14.)

Ako je to tako, a ti se boriš protiv njega i uskraćuješ njegovim sljedbenicima slobodu da klanjaju i mole se, misliš li da Allah ne motri na tebe? Zar ne znaš da se vremena mijenjaju i da su dani puni iznenađenja?

Stoga, znaj da će ovaj vjernik, kojeg si vrijeđao i udarao, stati nogom na tvoja prsa u tvom smrtnom hropcu, u trenutku kad nestane tvoje uznositosti i veličine, a ti ćeš mu reći: ”Visoko si se uzdigao, čobane!” To će biti u tvom zadnjem dahu, kad shvatiš da te obmanula paganska (džahilijjetska) oholost i kad upitaš: ”Kome danas pripada ponos i veličina?”

Tvoj brat po oholosti, egipatski faraon, u toj situaciji, govorio je: ”Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!” (Junus, 90.) Kakva se to arogancija i tvrdoglavost ugnijezdila u tvojoj duši, čovječe, pa da ti zakloni istinu sve do ovog posljednjeg trenutka?

Kur'anski kontekst je zaprijetio ovom arogantnom čovjeku (Ebu Džehlu), ako ne prestane sa svojim inadom i napadom na islam u muslimane, da će biti dohvaćen za kiku lažnu i griješnu: ”Ne valja to! Ako se ne okani, dohvatit ćemo ga za kiku, kiku lažnu i grješnu.” (El-‘Alak, 15.-16.), i tako je i bilo, oholi tiranin Ebu Džehl, bačen je naglavačke u bunar na Bedru, da ostane pouka i opomena svim tiranima poslije njega.

Zatim slijede Božanske smjernice upućene Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernicima da budu pokorni, ponizni i skrušeni pred Allahovom veličinom i da se ne uzobijeste kad budu osnaženi i dobiju vlast na zemlji, da se i nad njima ne bi primijenio Allahov sunnet i zakon spomenut u gornjim ajetima.

Uzvišeni Allah, objavio je: ”Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.” (Hud, 112.)

Ništa ne stvara i ne pospješuje oholost i obijest, kao kad se čovjek pouzda i osloni na samog sebe i svoju ”snagu” i sposobnosti, i ništa ne sprječava oholost i ne štiti dušu od njezinih obmana kao pokornost Allahu, blizina i pouzdanje u Allaha. A budući da je vjernik, kako je došlo u vjerodostojnom hadisu, najbliži Allahu kad je na sedždi, Allah suru El-‘Alak završava riječima: ”Molitvu obavljaj (tj. sedždu čini) i nastoj da se Gospodaru svome približiš!” (El-‘Alak, 19.)

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čitajte više