Zapadnjak je arogantan, Istočnjak je uvrijeđen

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Gdje su korijeni novog nerazumijevanja Zapada i Istoka unutar Evrope? Kako jedni i drugi gledaju na naciju, na kapitalizam ili na EU? Tome je knjigu posvetio novinar Norbert Mapes-Nidik.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Istok je, naravno, konstrukt. Takav da Rade Šerbedžija može da mu zahvali planetarnu prepoznatljivost. Dok zapadna popularna kultura razlikuje sicilijansku od kalabrijske mafije, za istočnjake je dovoljan tvrđi akcenat. Rus, Srbin, Poljak, ko bi sad išao u nijanse.

Jaz koji je najdublje ucrtala Gvozdena zavjesa tema je nove knjige njemačkog novinara Norberta Mapes-Nidika. U „Podijeljenom nebu Evrope“ već podnaslov je sadržaj: „Zašto Zapad ne razumije Istok“.

Vjekovna istorija zapadnjačke arogancije i istočnjačke uvrijeđenosti, piše Mapes-Nidik, ima kambek u ovom vijeku, posebno od finansijske krize. Istok se posmatra kao zabušant na kojeg zapadni učitelj može samo da se mršti. Obratno, na Istoku „u kolektivnom nesvjesnom počiva slika dekadentnog, moralno propalog Zapada“.

Osim arogancije – tako su u Konstantinopolju doživjeli Zapadnjake i 1054. kada će se crkva podijeliti – Zapadu se prebacuje i cinizam. To je kada tokom Hladnog rata zapadni političari drže govorancije o odbrani slobodnog svijeta, a istovremeno podržavaju antikomunističke diktature u Latinskoj Americi ili režim Aparthejda na jugu Afrike.

Posljednjih godina je to kada se migranti, koji hoće u Njemačku, Austriju ili Švedsku, odbijaju na balkanskim granicama, ako treba pendrecima i suzavcem. „Taj kordon čini sopstvenu brutalnost izlišnom i tako čuva samodopadljivu sliku Zapada kao humanog i vođenog vrijednostima.“ A zapadni televizijski gledalac može da potvrdi predrasude – Istočnjaci su skloni ksenofobiji.

Podozrenje dvije strane ima dugu istoriju, koju Mapes-Nidik pokušava da dočara. Tako se u nekoliko stranica stiže od velike šizme do Hladnog rata, i u nekoliko pasusa prelijeće rat u Hrvatskoj. Autor je ovom knjigom odjednom mnogo zagrizao.

Koliko je koštala pomoć?

Suština nerazumijevanja dva pola je možda u ovih par rečenica: „Zapad vijori navodno jedinom ispravnom, univerzalnom istinom, i prema njoj mjeri cijeli svijet. Istok ukazuje na svoje posebne interese. Zapad traži potčinjavanje – ne sebi, kako misli, već opštim principima. Istok traži poštovanje – za šta god.“

Ali Istok kao da je osuđen da na smjenu „radosno preuzima zapadne ideje i buni se protiv njih“. Na Zapadu su izmišljeni i parna mašina i štamparija, i kapitalizam i ljudska prava.

U ambivalentnom odnosu prihvatanja i odbijanja smo i danas: ima li, čak i u zemljama endemske korupcije kao što su balkanske, ikoga pri zdravoj pameti ko bi rekao da ne želi pravnu državu uređenu poput recimo Danske? A homoseksualni brakovi? E to već malo teže.

U svjetskoj finansijskoj krizi Mapes-Nidik vidi kraj poglavlja radosnog preuzimanja zapadnih ideja. Proširenje EU na istok je (za sada?) gotovo, i istočnjaci su prvi put kritički podvukli crtu. Danas žive bolje nego prije pada Gvozdene zavjese, ali se pitaju da li ih put kojim su krenuli čini vječnom periferijom Zapada.

Da li su im tzv. strane investicije više pomogle ili odmogle? Koliko su ih platili jefitnom radnom snagom i odlivom mozgova? Čuveni francuski ekonomista Toma Piketi računa da su zapadne firme sa istoka Evrope iznijele više profita nego što su investirale i ostavile kroz poreze i plate.

Dok zemlje poput Poljske i Češke stoje na vododijelnici, u Srbiji ili Sjevernoj Makedoniji i dalje se vodi trka prema dnu – ko će zasuti strane investitore sa više subvencija i dublje se ukopati u periferiju.

U tome Zapadnjak vidi samo nezahvalnost. Nemali je broj liberalnih, tobože prosvećenih političara sa Zapada, koji su, ophodeći se prema Poljskoj i Mađarskoj, stigli do doskočice: neće naše vrijednosti, ali hoće naše pare.

Kako Mapes-Nidik primjećuje, u Briselu je za Istok smišljen čitav vokabular. Govori se o „zrelosti”, „domaćim zadacima“, izvještajima o „napretku“. Takav rječnik nije postojao kada su se Evropskoj zajednici 1995. godine priključivali Austrija, Švedska i Finska.

„Odrasli ljudi teško podnose uzore koji neprestano blješte, posebno kad još dijele netražene savjete, tope se od svoje navodne nesebičnosti i nikako ne žele da čuju da i sami profitiraju od takvog odnosa“, piše novinar.

Komšiluk naspram porodice

Mapes-Nidik je jedan od posljednjih Mohikanaca među novinarima sa njemačkog govornog područja koji dobro poznaju Balkan, posebno prostor bivše Jugoslavije. Devedesetih ih je bilo mnogo, često su nekome držali stranu, ali jedva za prste jedne ruke ima onih koji su nastavili da pišu o regionu i da ga ne gledaju kroz stereotipe.

Ovaj njemački novinar već dugo živi u Austriji, piše za niz medija, između ostalog i za DW. U karijeri je prelazio granice novinarstva, recimo kada je 1994. postao savjetnik Jasušija Akašija, specijalnog izaslanika UN za Jugoslaviju. Ili kada je, deset godina kasnije, postao portparol njemačkog Bundestaga.

Takav životni put dao je Mapes-Nidiku priliku da knjizi doda zanimljiv dio o različitom poimanju nacije na Zapadu i Istoku. I nacionalna država je izum Zapada. Ali, dok je tamo nastajala ukrupnjavanjem recimo germanskih i italijanskih zemalja, na Istoku je nastajala razbijanjem tri imperije: Austrougarske, Osmanske i Ruske. Isjeckanost na manje narode bila je podsticana – tako su carevi i sultan obezbjeđivali poslušnost.

Na Zapadu je nacionalnost izjednačena sa državljanstvom. Nacija je neka vrsta proširenog komšiluka.

Na Istoku je nacija proširena familija. „Niko ne bira svoju porodicu. I kad se svađaju do krvi: zauvijek ostaju rodbina. (…) Neki rođaci su lojalni porodici, neki je psuju. Na pripadnost ne utiče to da li se porodicom ponosite ili se zbog nje stidite“, piše Mapes-Nidik. Možda zato nacionalisti kao posebno lojalni članovi porodice, vrhunskom uvredom smatraju kad nekog nazovu izdajnikom.

Komšiluk funkcioniše po poznatim pravilima, recimo kako i gdje se odlaže smeće. Tako i nacija-komšiluk smatra vrhovnim principom poštovanje ustava i zakona. Ko ih poštuje, ko se integriše, postaje dio nacije.

Nacija-porodica isto ima pravila, nekad čak i surova, ali ona ne čine naciju. Tu smo svi naši. Idemo do grada da nešto završimo. Znamo čovjeka. Učiniće nam. Ne ide da tamo neke institucije i formalnosti ruše porodičnu harmoniju.

Niko kriv, svi žrtve

Kad smo već kod lojalnosti porodici: tu Mapes-Nidik vidi ključ za razumijevanje kulture prećutkivanja, negiranja ili pravdanja zločina pripadnika svog naroda. To je zgodan odgovor na pitanje kako poznanik, koji mrava ne bi zgazio i inače dobar čovjek, relativizuje zločine, čak i one fašističke.

Cilj „nije da se istorija izokrene i da se rehabilituje fašizam. Važno je da se održi neukaljana slika sopstvene porodice. Ako se nešto zlo i desilo, onda samo jer su okupatori tako htjeli; naši ljudi su učestvovali tek iz taktičkih razloga, iz naivnosti, straha, možda iz slabosti.“

Ovi redovi univerzalno su primjenjivi na Hrvate koji tvrde da je Jasenovac bio ljetnjikovac, Poljake koji zakonom brane da se priča o kolaboracionistima, Srbe koji nalaze opravdanja za Ratka Mladića ili kosovske Albance koji odbijaju mogućnost da je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) činila zločine.

Sa druge strane, sopstvena familija koja je, kako smo vidjeli, uvijek pasivna, uvijek objekat istorije, idealna je za žrtvu. Što veći zločin, to bolje. „Za nacionaliste je priča o genocidu važna: nacija koja je bila žrtva genocida čini da su njeni preživjeli, po sopstvenom uvjerenju, uvijek u pravu.“ U presudi međunarodnog pravosuđa vide specijalni položaj koji treba da ih poštedi suočavanja sa sopstvenom ulogom u ratu.

Pokušaji da se izmijeni poimanje nacionalnog ili su neslavno propali ili nisu ni bili ozbiljni. Mapes-Nidik podsjeća da je moderni otac hrvatske nacije Franjo Tuđman, prije velikog progona Srba, pominjao da će dvije nacije, kad izglade račune i svako bude na svome, moći da grade istorijsko prijateljstvo po ugledu na Francuze i Nijemce nakon Drugog svjetskog rata. „Umjesto toga, razvila se mržnja prema Srbima u odsustvu Srba.“

Ovom knjigom je, kako rekosmo, Mapes-Nidik uzeo veliki zalogaj, ali još ga je dobro i sažvakao. „Podijeljeno nebo Evrope“ je ipak više namijenjeno Zapadnjacima – možda je zato autor prema njima oštriji i ciničniji.

Zapad sebe vidi kao onog koji nesebičnu pčelicu bez čijeg bi rada Istok ličio na Černobilj. Na Istoku ne vide moralno pokriće za takvu zapadnu nadobudnost. Ako je vjerovati procijeni autora, u toku je nova faza u kojoj zapadnjaci osjećaju da im se vrijeđa razum, a istočnjacima je uvrijeđen ponos.

Čitajte više