Talijanska lekcija

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Pored neizvjesne sudbine talijanske politike, nova zbivanja na Apeninskom poluotoku nam jasno sugeriraju da periodizacije na koje smo navikli proteklih godina nisu baš toliko pouzdan vodič kroz razumijevanje političke stvarnosti.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Italija se često u pokušajima periodizacije i analize politike na Zapadu tretira kao svojevrstan politički laboratorij. Pripisuje joj se i status zemlje koja je iznjedrila različite političke avangarde, doduše, u ne-vrijednosnom smislu. Tako je, na primjer, Italija otišla najdalje u procesu slabljenja utjecaja takozvanih stožernih stranaka desnice i ljevice koje su oblikovale političku dinamiku od Drugog svjetskog rata do devedesetih. Demokršćani i komunisti su se potpuno raspali, što zbog korupcijskih afera što zbog povijesnih zbivanja poput nestanka takozvanog realnog socijalizma. U tom vakuumu se pojavio Silvio Berlusconi koji se tretira kao prva verzija Trumpa. U periodu nakon krize iz 2008. godine na scenu je stupio Pokret pet zvjezdica, vjerojatno najznačajniji populistički pokret koji je baštinio i lijeve i desne elemente bez previše brige o prethodnim balastima tih elemenata.

Pored tih različitih političkih vrenja, Italija prednjači i po političkim anestezijama. Prošlog je tjedna potvrđena vlada “nacionalnog jedinstva” na čijem je čelu Mario Draghi, bivši guverner Europske centralne banke. Četvrta je to tehnokratska vlada u Italiji od devedesetih, a u pamćenju svima, kao epohalni moment krize, ostaje ustoličenje Marija Montija, još jednog financijskog tehnokrata na čelo vlade 2011. godine i to dekretom iz Bruxellesa. Valja istaknuti da je Draghijeva vlada nešto drukčija od Montijeve. U njoj sjede članovi većine parlamentarnih stranaka, njih 15, dok osam ministara spada u tehnokratsku kvotu i nemaju nikakav demokratski legitimitet. U Montijevoj vladi su tehnokrati prevladavali. Također, situacija je nešto manje akutna u smislu fiskalnog pritiska nego prije deset godina: EU je olabavila kriterije u pandemiji, a i računa se na paket pomoći kojeg ne prate toliko striktni uvjeti.

Kao i Montijevu slučaju, Draghijevu vladu prati izražena javna podrška. Ali ne zato što su Talijani naprosto zaboravili što im je štednja pod Montijevom palicom donijela. Kao što objašnjava David Broder u rekonstrukciji formiranja Draghijeve vlade, rasprostranio se utisak da je Draghijeva politika nešto drukčija, da je bliža nekom tipu kejnzijanizma. Taj se utisak temelji na već spomenutim europskim sredstvima (koja su inače manja nego što se misli da jesu) i na imidžu koji je Draghi izgradio kao guverner u krizi, a najbolje je oličen u njegovoj već slavnoj rečenici da će spasiti euro pod svaku cijenu. To “pod svaku cijenu” može sugerirati da se neće libiti poduzimanja onih poteza nad kojima je donedavno stajala ideološka zabrana. Ali može značiti i da ga u spašavanju eura ili državnih financija ili poduzetničke klime ili Italije kao takve neće previše zanimati životni standard radne većine. Upravo u toj naizgled politički nedefiniranoj odlučnosti leži privlačnost Draghijeva dolaska na scenu. A vjerojatno je prisutna i ona vječna dilema između političke nestabilnosti prožete korupcijom i briselske tehnokratske sterilnosti koja “obavlja posao” kakav je da je. I koliko god se potonja pokazala kao štetna i dalje nezanemarivom broju ljudi predstavlja nadu u stabilnost, pogotovo u nešto drukčijem aranžmanu nego prije deset godina.

No, ako znamo da je prethodna koalicijska vlada Demokrata i Pokreta pet zvijezdica na čelu s Giuseppeom Contijem u prvom redu srušena zbog nešto izraženije sklonosti ka zaobilaženju striktnih uvjeta zaduživanja i redistributivnim politikama, onda nije baš lako povjerovati u Draghijevu misiju razračunavanja s neoliberalizmom pod svaku cijenu kako mu posljednjih tjedana tepa talijanska štampa. Kejnzijanski obrat je daleko od realnog očekivanja, ali, kao što smo napomenuli, nekoliko razloga Draghiju jamči široku podršku i od njega čini figuru za upisivanje nada. U takvom širokom konsenzusu leži jedan problem, a to je opozicija. Sve parlamentarne stranke, uključujući i Salvinijevu Legu, iskazale su podršku Draghijevoj vladi, osim Fratelli d’Italia, post-fašističke stranke, doduše malo umivenije u posljednje vrijeme, koja po zadnjim ispitivanjima javnog mnijenja ima podršku od oko 16% biračkog tijela. Nije potrebno dodatno objašnjavati kako će se razvijati scenarij kad Draghijeva vlada postepeno počne gubiti spasiteljsku auru.

Pored neizvjesne sudbine talijanske politike, nova zbivanja na Apeninskom poluotoku nam jasno sugeriraju da periodizacije na koje smo navikli proteklih godina nisu baš toliko pouzdan vodič kroz razumijevanje političke stvarnosti. Možda nam je Italija bila vjesnik promjena u politici kroz protekla desetljeća, ali nam pokazuje i da te promjene nisu tektonske. Drugim riječima, populistički trend se može brzo opozvati i prepustiti mjesto izraženijem povjerenju u tehnokraciju. Kao što se lako može preokrenuti pad nekad stožernih stranaka na štetu novih igrača u polju koji nagovještavaju drukčiju politiku. I na primjeru drugih zemalja se može primijetiti da određeni trendovi koji su se pojavili proteklih godina nisu presudni ili dubinski. Osim jednog na kojem parazitiraju. Naime, može se, uz ogradu od akademskih prefiksa, utvrditi da u cijelom periodu svjedočimo napadima na politiku kao takvu. Bilo kroz anti-političke pokrete koji žele prokazati i uništiti postojeće institucije ili kroz post-političke snage koje nastoje te institucije “zaštititi” od demokratskog upliva.

Politika kao vid posredovanja društvenih interesa kroz postojeće ili nove institucije, zasnovana na masovnoj podršci i dubokim socijalnim korijenima, najveća je žrtva trendova posljednjih desetljeća. Neki glavne razloge pripisuju ekonomskoj atomizaciji i općenitom slabljenju institucija civilnog društva, a neki vjeruju da su tome presudno pridonijele tehnološke promjene u komunikacijskom spektru. Bez obzira kojem se objašnjenju priklonili, “tradicionalne” političke institucije i taktike, koje poštuju nove kulturne i komunikacijske prakse u kojima živimo, neizostavan su i nezaobilazan alat za trajniju promjenu svijeta u boljem smjeru.

Čitajte više