Kako govoriti o… Albancu?

Prikaz knjige Aleksandra Pavlovića „Imaginarni Albanac: Simbolika Kosova i figura Albanca u srpskoj kulturi“.
Biblioteka u Prištini, foto: Arben Llapashtica/Wikimedia Commons
Biblioteka u Prištini, foto: Arben Llapashtica/Wikimedia Commons
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Počnimo od naslova ovog prikaza koji bi, preveden na drugi jezik, verovatno zvučao čudno, možda i besmisleno. Moglo bi se reći, kako o Albancu, tako i o Turkmenistancu, Novozelanđaninu, Surinamcu. Ako se ima šta reći, to će biti opis iz folklora i društvene geografije. Međutim, postavljeno na ovom jeziku i na ovom prostoru, pitanje itekako ima smisla, a govor o Albancu nije isto što i sricanje opštih podataka o broju stanovništva, privrednom potencijalu i običajima jedne susedske grupacije. Albanac je naš „veliki Drugi“, naš najveći drugi. Govor o „njemu“ je govor o simbolu, o figuri, i sam ispresecan nebrojenim figurama. Albanac je, takoreći, stalni epitet govora u Srbiji.

Aleksandar Pavlović nas ne suočava s Albancem, već s onim što se o njemu kazuje. Imaginarni Albanac je lik koji smo izmislili, koji zamišljamo i od njega strepimo, pridodajemo mu karakteristike imaginarnih bića kojih se i junaci plaše, ali će ih junaci, kao u bajci, i pobediti. Imaginarni Albanac je lik koji je došao do nas kroz priče. Priče su ga oblikovale, radije nego susreti s njim. Znanja su nam skromna, ali priča ima u izobilju. Upravo, dakle, o tim pričama, ili pre, o tome kako su se iskivale priče o Albancu, govori se u ovoj knjizi. Valja odmah zapaziti i to da je ovo knjiga s namerom. Namera je svakako i akademska, i ne mala. Pavlović nam otkriva da postoji trop, šablon govora o Albancu i naziva ga albanizmom, igrajući se tako s čuvenom kovanicom „balkanizam“ Marije Todorove. Ali ova se knjiga ne sastavlja samo da bi se akademskoj zajednici ponudilo novo ubojito oružje u starostavnim ratovima pera. Pozajmljujući reči od Crnjanskog – „vreme je da se udari u sasvim druge žice, svejedno da li ja ili ko drugi“ – Pavlović hoće da nam ponudi drugačiji govor, prevrednovanjem tradicije i svesnim, jasnim i odlučnim traganjem za bliskošću i prijateljstvom, čime bi se, „napokon, skinuo taj teret s pleća budućih generacija“ (15).

Drugačiji govor je drugačiji od ovog:

„Dok god je Pećka patrijaršija tamo gde jeste, KiM je srpsko. Kosovo i Metohija je srpsko dok god tom teritorijom države Srbije hoda i jedan Srbin. Dok god bilo koji Srbin bilo gde da je rođen, nosi Kosovo i Metohiju u srcu – ’naše je, srpsko je’“. (Milorad Drecun, 2015)

„Kosovo je Srbija, i ta činjenica ne zavisi ni od albanskog nataliteta, ni od srpskog mortaliteta. Tamo je toliko srpske krvi i srpskih svetinja, da će ono biti srpsko i kad tamo ne ostane nijedan Srbin“. (Matija Bećković, 1989)

„Sve donde dokle u arnautaškim selima ima starih crkava, manastira i grobova srpskih… nema Arbanasa i Arbanije“. (Todor Stanković, 1910)

Ovaj govor znamo dobro. Obnavlja se u javnim istupima kako onih na vlasti, tako i onih protiv nje. Govor se pohabao, istrošio, odzvanja u prazno, iako je i dalje načičkan najskupljim rečima. U njegovoj je osnovi da ravno Kosovo može biti i sasvim pusto, bez igde ikoga – Arbanasa ili Srbina – samo dok je srpsko, odnosno dok pripada državi Srbiji. U toj tački kreće i Pavlovićeva zapitanost: da li je to oduvek bilo tako? Da li je Albanac sprski sinonim za neprijatelja, onog čiji je život bezvredan i može se iz nužde poništiti? Da li je zemlja, ma ko na njoj živeo, preča od društvenih veza koje se na njoj mogu graditi? Kako mitska zemlja, pa bila i prazna i pusta, ostaje plodna za to seme neprijateljstva koje oblikuje našu imaginaciju o Albancu?

Ta beživotna teritorijalnost nije čudna jer se, pokazuje Pavlović, Albanac ustoličuje u neprijatelja baš onda kada Srbija postaje međunarodno priznata kao nezavisna država, kada nastaje i albanski nacionalni pokret, kad slabi osmanski uticaj na Balkanu, dok uticaj Austrougarske raste, kao i srpske pretenzije prema današnjem Kosovu i Metohiji i severu Albanije. Ustoličenje u neprijatelja odigralo se, dakle, tek potkraj 19. veka i u prvim decenijama 20. veka. Nije to tako bilo oduvek i razni su koraci bili neophodni u građenju albanizma pre no što je on poslužio kao opravdanje za ratne pohode.

Da bi osvetlio šta se događalo pre no što je Albanac postao neprijatelj, Pavlović ne traga za sporednim, minornim tekstovima koje izvlači iz zaturenih pretinaca prašnjavih arhiva. Naprotiv, on čita Karadžića i Garašanina pokazujući da teritorije koje Albanci naseljavaju nisu u središtu onovremenog srpskog nacionalnog programa. Sami Albanci nisu neprijatelji. Lokalno znanje o Albancima je skromno, malo se o njima zna, a ono što se zna, i tu se Pavlović oslanja na najstarije, uzorne crnogorske istorije i Dositejeve uspomene na boravak na jugu Albanije, daleko više govori o međusobnom poštovanju i saradnji, sličnostima i srodnostima, nego o bezvremenom neprijateljevanju. (Čitanje lika Muse Kesedžije kao junaka ravnog, a u narodnoj svesti, možda boljeg i od najboljeg, Marka Kraljevića, mali je gest koji bi ipak značajno izmenio putanju gradnje nacionalne svesti mladih naraštaja u Srbiji koji ga iz generacije u generaciju sreću u čitankama.)

Taj Albanac – časni brđanin i pobratim, prvenstveno vezan za sever Albanije, s kojim se zajedno borilo protiv Turaka – nestaje sa scene i biva odmenjen Albancem s Kosova koji postaje „gori i od samih Turaka“. Da bi se to dogodilo, Kosovo je od poetskog simbola kakvim se gradi u srpskom nacional-romantičarskom diskursu početkom 19. veka, moralo postati teritorijalno pitanje, štaviše, ratni cilj (33). A da bi se opravdala dehumanizacija življa na teritorijama koje su metafizički naše, bio je potreban intenzivan rad „mediavelizacije i mistifikacije Kosova“ (121). Odlučno odbijajući da se prikloni kako „srboljupcima“, tako i „srbomrscima“ – odnosno da pristane kako uz tumačenje kosovske književne tradicije kao same srži etičkih i metafizičkih vrednosti Srba, tako i uz njeno proglašenje jezgrom srpskog šovinizma (36) – Pavlović bira da čita tu tradiciju hobsbaumovski, nastojeći da uvidi kako je ona izumljena, kojim je sredstvima stvarana. Pažnje je vredan njegov pristup Vukovim inventivnim uredničkim postupcima, koji je narodu „vratio“ narodnu kulturu, uređujući je tako da ona prosija kao posebno kosovska. Vukova formativna uloga u kanonizovanju kosovske epike u njenom sadašnjem obliku govori nam nešto o ulozi učenih ljudi, današnjim rečnikom, intelektualaca, u uspostavljanju narodnog sećanja i narodnih vrednosti, koje su potom mogle biti upotrebljene da legitimišu političke pretenzije.

Uobličenje narodne kulture u ono što narod zbilja misli imalo je i svoj drugi krak. U doba kada se istoriografija kod nas ustanovljuje kao disciplina, uvodi se i obavezno školovanje u kojem se „istorija“ često izvodi iz narodnih pesama. To Pavlović iščitava iz prvih generacija udžbenika koje su mali školarci usvajali kao stanovnici nove nezavisne države. Uputni su njegovi uporedni primeri dopuna i izmena udžbenika istorije objavljivanih od 1882. do 1912. godine. Za razliku od ranijih shvatanja Albanaca kao ljutih ratnika i povremenih saveznika, udžbenički Albanci odsada upućuju samo na kosovske Albance, čiji se lik menja u skladu s političkim zahtevima vremena. Ilustrativan je primer koji pripoveda o seobi Srba. U prvom izdanju iz 1882. udžbenika istorije kaže se kako patrijarh Arsenije Čarnojević „nije sa tom seobom učinio dobro Srbima… Turci u ta prazna mesta naseliše Arnaute, te tako i sad ima malo Srba u Srbiji na jugu od nas, već svi Arnauti, i ako ih pre tu nije bilo“. U sledećem izdanju, objavljenom samo četiri godine kasnije, ova se rečenica suštinski menja: „Ove seobe bile su štetne za Srbe, jer su se Srbi rasturili po dalekim zemljama, a Turci na njihova mesta naseljavali Arnaute, koji su gora zla Srbima činili i od samih Turaka“ (85). Menjale su se političke prilike, pa se menjalo i potrebno znanje i poželjni govor koji je trebalo usvojiti da bi se nove prilike razumele i opravdale.

Prema Aleksandru Pavloviću, govor neprijateljstva stvaran je intenzivno u periodu od Berlinskog kongresa do kraja Prvog svetskog rata. Rečima Dimitrija Tucovića kojem se posvećuje posebna pažnja kao jednom drugačijem glasu, „danas je postalo vrlo rizično propovedati potrebu zajedničkog rada sa Arbanasima. U pogubnoj utakmici da opravda jednu naopaku politiku, buržoaska štampa je stvorila o Arbanasima čitavu kulu neistinitih i tendencioznih mišljenja, a osvajačka politika Srbije sa svojim varvarskim metodama morala je Arbanase ispuniti dubokom mržnjom prema nama“ (109). Tucović to piše 1914. godine, posle Albanske kampanje u kojoj je i sam učestvovao, koju su srpski državni vrh i štampa glavnog toka slavili kao sravnjivanje srednjovekovnih računa i osvetu Kosova. U rat se ide da se povrati „sjajni presto silnoga Dušana“, a predvode ga „naši dični vitezovi“ (99). Levičarska štampa izveštava drugačije s lica mesta, prenoseći slike užasa („žene su se porađale od straha“, 102). One, međutim, ostaju na rubu vidnog polja, jer je pohod bespoštedan – svaki je – ali i zato što se tad više ne vide ljudi, već tuđini koji svojim telima zauzimaju teritoriju koja je otelotvorila mit, koja je, i ravna i pusta, postala svrha istorijskog svođenja računa. Albanac je na tom putu morao postati gori i od Turčina.

Tucovićeve reči da „granicu prema Arbanasima ne treba da čuvaju naši pukovi na Paštriku, Šenjitu i drugim planinama, nego bolja i kulturnija politika prema Arbanasima“ (103), ostale su prazan odjek u njegovom i u našim vremenima. Pavlović im daje ponovni život u ime drugačijeg patriotizma koji ne stavlja otadžbinu „iznad prava i krivice, iznad morala, iznad poštenja i koje [ne] odobrava zločine predstavnicima te otadžbine“ (110).

Imaginarni Albanac nas nagoni da se zapitamo šta govorimo i kakvim resursima raspolažemo u razumevanju: šta su činjenice, kako je složena istorija koju učimo, da li se mogla složiti i drugačije i od čega to zavisi, kako nam se ta mešavina prenosi i predaje praveći od nas Srbe i nesrbe već prema tome koliko se na izumljeni poziv tradicije odazivamo. Ta knjiga nije priča o činjenicama, već je priča o pričama, koja nas nagoni da se zamislimo nad time zašto vidimo baš kako vidimo, kako su nam priče formirale pogled, kako su ga uramile. Ona nam, najzad, daje govor da rastresemo taj ram i možda pokušamo da vidimo još nešto, ili nešto drugačije. Zato odgovor na pitanje „kako govoriti o Albancu“ – a to je ono što ova knjiga radi – postaje i čin akademskog odmetništva, takoreći teorijske hajdučije, i hvale vredan pokušaj prizivanja mira u beskonačnom vraćanju istog ratnog huškanja.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.