Čitaonica Žurnal: Trinaest pjesama

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U Čitaonici Žurnal čitajte izbor iz poezije koju su objavljivali tokom 2020. godine, pjesnika i pjesnikinja iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

LIDIJA DEDUŠ: naročito ludilo.

živim u neprekidnom strahu da ću jednoga dana ugledati sebe
kako sjedim na klupi ispred zgrade i promatram ljude. nema
ničega lošeg u promatranju ljudi, ili ptica, ako to ne činim kad
među njih puštam malog crvenog miša na navijanje ili zubima
otkidam komad svinjskog buta. vidim se kako sjedim mirno, s
rukama na krilu, sve dok me neka sila ne natjera da zagrizem
klupu. ako je kišni dan, valjam se u blatu. bože, ispunjavaš me
neopisivom srećom. ja sam pas i režim na mačke. liježem na
klupu, pokrivam lice novinama. želim nekome objasniti svoje
stanje, ali nailazim na podsmijeh. žene sklanjaju djecu. djeca
me žele dotaknuti. ja sam poslanik krista iskupitelja, proričem
njegov dolazak. mogu biti i mačka i bacati se za svojim mišem
ili samo čučati pokraj grma. živim u neprekidnom strahu od
mraka koji će sigurno doći. do tog trenutka, pretvaram se u
padeže. moj život je pristojna platforma s redovnim odlascima
na posao, uljudnim pozdravljanjem u liftu. sporo kapanje u
tišini i čekanje na sudnji dan, na moj privatni big bang.

ZVONKO KARANOVIĆ: Ružičasto raspeće

Seti se
bili smo zaljubljeni u istu devojku
zajedničkim novcem kupili kola
i vozili se okolo bez cilja
svakome po jedno rame
i jedan prozor
pravili planove
da pobegnemo u Ameriku
i tamo živimo u prodavnici ploča
seti se
kako si razbio pepeljaru
ispod koje ti je majka
ostavljala novac
svakog jutra kad bi pošla na posao
ružičastog raspeća kome si se molio
svako veče pred spavanje
seti se
kako smo verovali da stvari mogu
da se promene
ali
život uvek krade poljupce
za nekog drugog
došla je kod mene u stan
a da je nisam pozvao
uostalom
bio si suviše odsutan da shvatiš
kako je došetala u moju sobu
i s lakoćom mi se uvukla
u krevet
i reči sada ne pomažu
ćutao si danima
i čekao
da te neko pokupi
kao nežnu i lomljivu
japansku salvetu između
praznih listova sveske

DAMIR ŠODAN: Blagajnica iz „Tommyja” na splitskom Žnjanu

neobično lijepa žena
srednjih tridesetih
sjajnih očiju i napetih grudi
napadno se smješka
dok prebire finim prstima
po tvojoj potrošačkoj košarici
punoj lakog špeceraja.

među policama supermarketa
uz drndanje tamburaša
odjekuje ulickani Škoro,
klima uređaj radi,
kolica kao po ledu savršeno klize
i ona ima 3.500 kunskih razloga
za sreću,
prije svega zato jer raspolaže
stalnim poslom u zemlji
blaženo upokojenog proletarijata,
osim toga
tu je i povlastica
da po akcijskoj cijeni
kući vuče bàle pridavljenih porilukâ
kvrcnute riže, ulubljenih poma
i ocvalog kelja.

čak se i ozareno šali
sa šeficom, sredovječnom čapljom
rodentskoga lica,
ali ne baš odveć smjelo,
da se ne naruši blagoglasje
hijerarhijske notne skale
raspjevanog kapitala.

i dok se naginje
da dohvati trokut livanjskoga sira
jasno razabireš krupnu bradavicu
(ljeto je!)
ispupčenu kao grimizno dugme
za lansiranje nuklearne rakete.

da je Boris Maruna živ,
predstavio bi se kao poduzetnik iz Zaragoze,
šarmirao je na pristojnom španjolskom,
tom nebeskom jeziku vječnih sapunica
– kao da smo u Torremolinosu 1975. –
ponudivši joj uzgred jednokratni
dodatak na plaću,
uz stanovitu uslugu iz karnalne domene
gospodarskih varijabli.

ali ti nažalost naprosto nisi
toliko dobar pjesnik.

„Gotovina” – samo tiho kažeš,
ne misleći pritom naravno
na Antu.

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ: Ne čitaš žene

Kažeš ne čitaš žene
Što bi ti one mogle reći
Naučile su te govoriti
Naučile su te hodati
Naučile su te jesti
Naučile su te pišati
Naučile su te voditi ljubav
Uistinu što bi one
Mogle reći o tebi
I tvome iskustvu
Sva ta stoljeća nisu iznjedrila
Jednu koja bi bila velika
Kao veliki pisac
Kojemu je prala čarape
Kažeš ne čitaš žene
Žene su te učile čitati
Učile pisati
Učile živjeti
Uistinu, dječače
Bio je to
U najboljem slučaju
Uzaludan posao

MLADEN BLAŽEVIĆ: O svjetionicima na Ognjenoj zemlji

odnedavno je dopušten pogreb u prirodi
istresanje pepela pokojnika s nekog planinskog vrha
ili u more
pritom je dobro voditi računa o smjeru kretanja vjetra
kao kod pražnjenja pepeljare

bolje je pepeo prosipati u more na krmi
tako još dugo leti
uz malo uzlaznog vjetra
može napraviti krug oko svijeta
ili barem doći do Filipina
kao Magellan

kažu da gašenje svijeće dahom ubija pomorce
jer se gase svjetionici
pa se brodovi nasukavaju na hridi
iako brodovima danas upravljaju mehanički kapetani
ili sklopovi elektronike u zemljinoj orbiti

u korist praznovjerici
svijeće gasim ovlaženim prstima
i mogu čuti sitno cvrčanje
između srednjeg prsta i dna pepeljare
kad se presavije filter

kad žaru oduzimam zrak
stvori se malo mraka
i čuju se stotine tankih preplašenih krikova
dok sve ne utiša more
globalno zahlađenje

kad u Sargaškom moru jegulje pogledaju prema pučini
istovremeno me tijelom prođe neka zebnja
kao kad se sudare zglobovi

gledam kako na obali lovim ribu
trzaj straha u ruci
iznutrice u prozirnoj vrećici
i staklene lijeve oči
ispružene na sudoperu

u zamrzivaču zaledim dozivanje
kobilicama skrivenih hridi
i sjene grabežljivih riba
u Golfskoj struji

BERISLAV JURIČ: Hercegovina u plamenu

S visine
oznojena zvona
propuh
molitvama prave

Od sunca
otežale ruke
u anđelova krila
se sklapaju
i mole za kap s neba

Zemlja je žedna
duša još žednija

MEDIHA ŠEHIDIĆ: Narudžba

Otac zakačen
za zavjesu
kao štofani leptir
gleda kako na papiru
sa pečatom rudnika Raspotočje
krivotvorim njegov potpis
Dvije ili tri tone
pitam
dvije je dovoljno
za dvoje
kaže
U direkciji Rudnika
lakirana požutjela vrata
na kojima stoji
iskrivljenim rukopisom
napisana cedulja
narudžbe do dvanaest
Unutra sjedi žena
ima njegovane
male kandže
i ogroman crveni kljun
Daj ličnu
nemam
koliko ti je godina
osamnaest slažem
ko je potpisao – otac
gdje je – radi
majka – mrtva
ne može bez lične
Imam pare dao otac
hajde na blagajnu
dvije tone
adresa brodska
biće za dvije sedmice
Vraćam se kući
i ispred Srpske crkve
ugledam oca
naslonjenog na ogradu
gleda me i kaže
Lažeš
i ja sam umro
Zastanem postiđeno
što me opet uhvatio u laži
i proučim mu
Fatihu.

MARKO TOMAŠ: Noćas nitko ne zove

Dođi s licem koje je nosilo svjetlost
Dođi prije nego postanem alkoholičar
Dođi jer pripremam nove laži
Dođi da vidiš kako sam se promijenio
Dođi, kažem ti, s licem koje sam poznavao
Dođi jer još uvijek kujem planove
od kojih je lako odustati.
Imam nove trikove i zablude.
U posljednje vrijeme
čitao sam svete knjige.
Ljudi koje sam nekada znao
užasnuti sjede
u svojim neotplaćenim stanovima
i krive jedni druge za odlaganje života
ali više se ne zaljubljuju.
Dođi jer to je sve što ću ikada očekivati
želim te voljeti i napustiti prije nego me prezreš
u svima koje još stigneš ljubiti.
Dođi da vidiš kako sve uvijek ostaje isto
kako pijem i plešem s nepoznatim ljudima
otići ću dok ti to još bude važno
jer treba sačuvati svetost ljubavi
a takve stvari možemo jedino sami.

NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ: Najtužniji roman na svijetu

Pokušavam napisati roman o Spartancu…
Bio je iznenađen, dječak pod strašnom i
nezasluženom kaznom. Za njegovu smrt,
Sparta mu nije bila dovoljna. Jer oči mu očekuju
stranca, on umire dugo, mokar i uplakan.
Danas je posve drugačiji. Skoro sretan i dobro
raspoložen – u šezdesetima u sjeni fabričkih
dimnjaka, otac glanca oružje.
Iako je nijem, oko glave mu je aura limene prašine,
pored dvobojnog Opel Capitena dva plava neba.
Unutra, na zadnjem sjedištu, majka srče kafu.
Brat i ja čekamo sjaj.
Čemu onda sada ti preleti i nesmiješni lupinzi
na gipsanom konjiću među bibliotečkim rafama?
Zašto se skrivaš iza zavjese? Da li nakon spartanske
strogosti slijedi spartanski stid, ili nas opet želiš
izazvati kako bismo se odali, razotkrili? Ostati
hladan, kako bismo mi bivali vrući? I dalje misliš
da je ljubav slabost ratnika, najbolje popločani
put ka porazu? I kakav ti je to posao, poslije svega,
važniji od riječi koje od tebe očekujemo? Važniji
od našeg sjaja?
U sobu pod prozor, lišće. Po okapnicama sitna kiša.
U zraku, ljetna oluja. Sve pada, oče, sve se raspada,
samo ti letiš?
“Eh, kada bih ja napisao roman o sebi, mali, bio bi
to najtužniji roman na svijetu…”

MONIKA HERCEG: Hipoteze o oblicima pada

Tijelo ostavljam
da sakrijem kako nestajem
kad me napusti odjeća

Očeva ruka poletjela bi kao avion, odvajanje od tla
trajalo je nekoliko sekundi i uvijek mi se povraćalo
kada bih se jednom našla u zraku

U kuferu iznad mog tjemena složen je božji plan,
tako je govorio i otac: držat ću jezik za zubima
dok sam pod njegovim krovom, a sad sam

ptica, ne razabirem ni jednu vrstu oblaka
samo boga koji se kondenzira među njima,
kao direktno odgovornog
za bol u ušima, srce koje se ne može propeti,
za tebe kojeg sam odlaskom razlila,
za sitne šake kojima ne mogu
odvaliti ocu komad neba na glavu

ZORAN ŽMIRIĆ

kad je braco stigao u ceradi
stara je svu njegovu robu podijelila
nešto karitasu, nešto merhametu
a ono što je ostalo
završilo je u staračkom domu
par ulica od nas

kad god bih dolazio kući
ispred doma bih vidio
kako crvena karirana košulja mog brace
sjedi na klupi i igra šah
kraj nje njegove traperice
i plava vjetrovka koja sporo šeće
gore dolje bez nekog vidljivog cilja

i svaki bi me put iznova
zbog crvene karirane košulje
traperica
i plave vjetrovke
neki igleni zubi ugrizli za srce

od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom
i mada nije bilo kraće
birao bih put s južne strane

jer rat je –
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične –
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale –
pismo sveto
za
sve to

DARKO CVIJETIĆ: Pusta Bosna II

Valjda najtopliji mjesec travanj
u povijesti mjerenja. Mirni, uredni, najtiši policijski sati
u pola stoljeća. Zaredani gubici.
Sove su jedine ptice koje vide plavu boju.
I to si izmislio, veli, onaj koji je vidio plavu
boju, zna da sovi ne treba toliko te boje.
Ili dlan onoga koji pjeva.
Zašto je na suncu, lice krstonoše?
Kada se zaustavi san u umrospavajućem?
Usamljen slijepi miš, kao triput zapjevan
pijetao.
Olovku kao kad uzmeš i hoćeš napisati
“milo dijete”, ali rečenica još ne postoji,
i tebi drago, i tišina ti. A netko sve to rukom nosi u
pustinju.

MEHMED BEGIĆ: Forme

Usavršio si određene forme zaljubljivanja
Kao kada ti nečije lice
uskomeša prve zrake sunca
i ne postoji način da ga se riješiš
Šta god da radiš to lice je pred tobom
praćeno istom sjenom koja te je tjerala
da zadrhtiš, udahneš
spustiš pogled i podigneš ruke
Ipak toliko puta si prošao
kroz istu torturu, identično umiranje
Broj lica jednog dana nisi u stanju zapamtiti
ali je jasno da si bezbjedan
u ovoj formi zaljubljivanja
Sve što trebaš jeste prepuštanje
i vrijeme koje teče
da ga prođe dovoljno
Nikada isto vrijeme i nikako na isti način
ali uvijek vrijeme sa ukusom vječnosti
meda i mučenja
I nikad da ne primjetiš
onu sekundu kada sve prestane
Zaboravljaš sebe
u još jednom divnom licu
u uraganu sopstvene nemoći
I kada se napokon sjetiš ko si
(a uvijek se sjetiš) lica više nema
Ostaju sloboda – praznina – rana
prigušena truba i čežnja
u kojoj je tvoje zadnje obraćanje
Usavršio si određene forme zaljubljivanja

Čitajte više