Treba li izbaciti priču “Međedović” iz lektire?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Rasprava koja se posljednjih dana vodi u medijima i na društvenim mrežama o primjerenosti srpske narodne priče “Međedović” za djecu petih razreda osnovnih škola u Republici Srpskoj, dio je šire društvene problematike o primjerenom znanju.
Ilustracija: Michael Sowa
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Posljednjih dana u medijima i na društvenim mrežama pojavila se rasprava o (ne)primjerenosti priče “Međedović” za djecu osnovnoškolskog uzrasta. “Međedović” spada u srpske narodne priče i obrađuje se u sklopu nastavnih planova i programa za pete razrede osnovnih škola u Republici Srpskoj (Bosna i Hercegovina). Ono što je problematično za roditelje i određene stručnjake iz oblasti psihologije je sadržaj priče u kojoj žena zatrudni s medvjedom i rodi dijete (Međedovića), ali i arhaični jezik priče. Naime, pojedini roditelji smatraju da bi priča trebala biti lektorisana, te da bi arhaični jezik trebao biti preveden na jezik koji odgovara trenutnom normativu književnog jezika.

Šta bismo trebali znati prije nego se upustimo u debatu o ovoj tematici?

– Djeca su sposobna da naprave granicu između fikcije i stvarnosti, a umjetnost (pa i u formi narodnih priča) omogućava im da razviju kritičko mišljenje, ali i da zamišljaju svijet drugačiji od onog u kojem obitavaju. Mogućnost imaginacije ključni je pokretač svakog civilizacijskog dostignuća i stvaralačkog procesa. Tekst priče “Međedović” je takav da je jasno da se radi o jednom izvrnutom i apsurdnom svijetu, te čak ni mlađoj djeci ne bi trebalo biti teško da uvide granicu između svijeta u kojem žive i svijeta priče.

– Priča “Međedović” napisana je arhaičnim jezikom koji, između ostalog, oslikava i duh vremena u kojem je priča nastala. Upoznavanje sa arhaičnim izrazima ukazuje djeci na činjenicu da je jezik živ i da se mijenja u skladu s društvenim promjenama.

– Izbacivanje sadržaja lektire (posebno ako takve inicijative dolaze od roditelja koji nemaju potrebne kompetencije za analizu nastavnih planova i programa) vodilo bi potpunoj cenzuri književnosti i umjetnosti. Ako prihvatimo konvencije realizma (umjetnost treba da odgovara stvarnosti) i ideologiju političke korektnosti kao jedine prihvatljive kriterije o kvaliteti nekog umjetničkog djela, onda bi od dozvoljene umjetnosti ostalo vrlo malo ili skoro ništa.

– Bajke s djecom komuniciraju na simboličkom nivou i bitne su za njihov formativni razvoj. Svijet djece je bliži prirodi i primordijalnom shvatanju svijeta, a eliminisanje elemenata nadrealnog napravilo bi nenadoknadivu štetu njihovom razvoju. Bajke imaju značajnu ulogu u formativnim godinama djeteta. Obraćajući se nesvjesnom aspektu djetetove ličnosti, one doprinose regulaciji odnosa svjesnog, predsvjesnog i nesvjesnog.

– Izoliranje djece od okrutnosti prisutnih u pričama i knjigama daje djeci pogrešnu sliku o stvarnosti u kojoj žive. Potenciranje isključivo ružičaste slike svijeta i pozitivnih emocija vodi u toksičnu pozitivnost koja više može nanijeti štete djeci nego bilo koja horor priča. Bajke i priče za djecu su sigurno prostori za eksternalizaciju dječjih negativnih misli i osjećanja, te osim pedagoške imaju i terapeutsku ulogu. U ovom procesu identifikacije posebno su značajni oni elementi priča koji uz perspektive odraslih mogu djelovati traumatično.

* * *

Rasprava o primjerenosti priče “Međedović” djeci školskog uzrasta zapravo je dio jedne šire problematike u kojoj postoji opasnost da politička korektnost preraste u cenzuru. U jednom istraživanju o roditeljstvu, rađenom prije dvije godine u Velikoj Britaniji, navodi se da jedan od četiri roditelja mijenja tok priča za djecu, a sve kako bi priče više odgovarale njihovim uvjerenjima. Radi se o sveprisutnoj tendenciji eliminiranja “negativnih” sadržaja iz dometa pažnje djeteta, a na posebnom udaru našle su se klasične bajke i priče za djecu. Roditeljima je sve teže izgovoriti da je Crvenkapicu pojeo vuk, da su roditelji ostavili Ivicu i Maricu u šumi, da je Pepeljugina sestra odsjekla dio svog stopala kako bi moglo stati u cipelu itd.

Navedene prakse nemaju nikakvo uporište u nauci, nego su rezultat uglavnom promišljanja “zabrinutih roditelja”. Ipak, osim što ukazuje na sve češću pojavu nekompetentnog odlučivanja i potcjenjivanja prosvjetnih radnika, ova pojava ukazuje na jedan širi društveni problem, a koji se odnosi na (ne)primjetnu preobrazbu političke korektnosti u cenzuru.

Čitajte više