Kad Svjetska banka „probija“ umjetnike

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Kada vide da lajkovi, heartovi i ini izljevi digitalnog divljenja ne piju flaširane vode niti daju hljeba, možda budu prosvijetljeni i shvate da lajk u ovom kontekstu u kojem su ga oni ponudili nije ništa drugo nego bestidni pokušaj da se uštedi sića preko leđa umjetnika.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Godina 2008. Vitez, Bosna i Hercegovina. Nagradni konkurs „Marko Martinović Car“ u organizaciji lokalnog udruženja (očito, srećom – ne Svjetske banke). Moja priča „Svaki pas ima svoj dan“ osvaja drugu nagradu, plaketu i iznos od 700,00 KM. Ponosan i sretan zbog dvostrukog valoriziranja – onog kreativnog, i onog finansijskog. Od novca kupujem svoj prvi LCD TV. Marka „Krypton“, no name brend, ali je LCD TV od trideset i dva inča, umjesto oronulog katodnog u mojoj sobi. Studentu treće godine fakulteta – velika stvar. U svakom pogledu i na svaki način.

Danas, zime gospodnje 2021., Svjetska banka besramno na svojoj Facebook stranici objavljuje poziv mladim umjetnicima i kreativcima iz Bosne i Hercegovine da pošalju svoje radove za naslovnu stranicu Redovnog ekonomskog izvještaja za Zapadni Balkan. Autor, kažu, može prijaviti i više radova (a zašto stati na traženju, recimo, jednog rada?), a Svjetska banka zadržava prava korištenja pobjedničkog rada u promotivne svrhe „bez isplate novčane naknade.“ Umjesto toga mladim umjetnicima se nudi da ih se „probije“, promocijom i afirmacijom u medijima, društvenim mrežama i širem javnom prostoru Zapadnog Balkana.

Svjetska banka, nesumnjivo, ovim potezom „probija“ mlade autore i kreativce, samo, što bi braća Englezi rekli, „not in a good way“. Probijanjem kao eufemizmom.

Lavina negativnih komentara na pomenutu milostivu ponudu Svjetske banke rekla je, vjerujem, nadležnima i odgovornima za ovu sramnu konstrukciju i besramno iznuđivanje više nego što im može reći jedan kratki osvrt poput ovog. Globalna institucija, svjetskog renomea, opće poznata, sa sjedištem u Washingtonu, ne udostojava se ni u tolikoj minimalnoj, simboličkoj mjeri iskazati podršku i cijeniti autorske radove ne samo u tom kreativnom, nego upravo u onom ekonomskom smislu koji bi, u državi za koju nikakav Redovni ekonomski izvještaj ne može biti povoljan, mladim kreativcima pokazao da ono čime se bave nije nikakav ornament kojem se udjeljuje sadaka u vidu objave na društvenim mrežama, nego nešto što posjeduje i vrijednost i cijenu, i što se valorizira na načine kako neopipljive, tako i opipljive.

Probit će tako Svjetska banka mladog kreativca ili kreativku tamo gdje se mlade kreativce na Balkanu nerijetko najčešće probija, a to je u dijelu džepa koji je probijen i šupalj ionako pod navalom malograđanskog devaluirajućeg odnosa spram umjetnosti, bez obzira koje vrste bila. Navodno u drugim državama u kojima su se organizirali slični „konkursi“, ili moderna iznuđivanja i isisavanje života iz kreativnog rada, jeste bilo plaćanja naknade. Neovisno o tome da li je to slučaj ili ne, u državi u kojoj nacionalni muzeji propadaju zbog nebrige i nemara, u kojoj spisatelji životare obijajući pragove novinskih kuća i portala pišući kolumne jer izdavači, samljeveni nesrazmjernim porezima i tegobnim tržištem, nemaju prostora ni mogućnosti ni podrške da doprinesu tome da i oni i spisatelji od kreativnog rada i njegove distribucije egzistiraju u lukrativnoj finansijskoj simbiozi. Kreativne valorizacije jedva da ima, i to nerijetko po stranačkoj, prijateljskoj ili nekoj liniji koja žestoko smrdi na korupciju u korijenu izmanipulirane i derogirane umjetnosti.

Finansijska valorizacija umjetnosti? Koga briga. Umjetnici su ionako teški boemi, nerijetko pijani, poderanih kaputa, spavaju pod mostovima i žive od čašice žestice kojim ih velikodušno časte po kafanama iz socijalnih zapećaka. Takve uvijek viđamo po filmovima, koje valjda isto finansira Svjetska banka ili neka jednako velikodušna institucija spremna cijeniti umjetnost prema svom aršinu, koji valjda podrazumijeva da nije važno spavaš li pod mostom, nego je li te prepoznaju u tim socijalnim zapećcima ili višim društvenim stratama, je li nešto što dopre do očiju javnosti „lajkano“ ili „heart-ano“.

Jedina pravda za ovu sramotu koju je sebi bespotrebno nanijela Svjetska banka nemoralnom ponudom bila bi da odgovorne osobe za ideju da se ponize mladi kreativci i kreativke ostanu na mjesec ili dva bez svojih redovnih novčanih primanja, a da umjesto toga te iste odgovorne osobe Svjetska banka „probije“ tih mjesec-dva, promocijom i afirmacijom u medijima, društvenim mrežama i širem javnom prostoru Zapadnog Balkana.

Pa kada vide da ni u Konzumu, ni Merkatoru, a bogami ni u Bingu to probijanje, ti lajkovi, ti heartovi i ini izljevi digitalnog divljenja ne piju flaširane vode niti daju hljeba, pa čak ni onog narodnog ili jučerašnjeg, možda budu prosvijetljeni i shvate da lajk u ovom kontekstu u kojem su ga oni ponudili nije ništa drugo nego bestidni pokušaj da se uštedi sića preko leđa umjetnika koji se primoravaju da kreativno funkcioniraju na prosjačkom štapu. Jer, jelte, ništa ne podstiče stvaralački zanos kao istinska patnja i bol.

Čitajte više

Proslava Dana pobede sa pominjanjem Tita isključivo u negativnom kontekstu naprosto je budalasti performans kakve nam, raznim povodima, već odavno priređuju ovdašnji zvaničnici, ojačani prekodrinskom bratskom snagom.
Žena iz Vijetnama sa francuskim državljanstvom u svojoj 79. godini vodi pravnu bitku protiv koncerna koji su proizvodili “ejdžent orindž”. Njime je američka vojska u ratu trovala vijetnamsko stanovništvo.
Autor ovu skepsu prema državnim kampanjama, poput ove s cjepivom, povezuje s nepovjerenjem prema državi koje potječe iz razdoblja socijalizma a to posebice vrijedi za marginalizirane grupe stanovništva poput Roma.