Izbori u Kataloniji: independentisti sa apsolutnom većinom

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U Kataloniji su prije koji dan održani regionalni izbori. U ovom tekstu donosimo analizu odnosa snaga i postizborne dinamike.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Prošlu nedjelju u španjolskoj autonomnoj pokrajini Kataloniji održani su regionalni izbori. Ovo su treći izbori u Kataloniji u posljednjih šest godina i prvi nakon primjene članka 155 o suspenziji autonomije zbog referenduma iz 2017. Rezultati su u manjoj ili većoj mjeri bili očekivani. Ono što bi za početak trebalo istaći je do sada najviši izborni rezultat independentističkih stranaka koje su dobile više od 50% glasova te relativno visok rezultat ekstremno desnog Voxa koji je sa 11 zastupnika postao četvrta politička snaga u Kataloniji.

Ove izbore za razliku od prethodnih obilježila je niska izlaznost, koja je ovaj put iznosila 53% (2017. recimo to, izlaznost je bila blizu 75%). Jasno, niska izlaznost u prvom redu bila je zbog koronavirusa. Osim niske izlaznosti, ove izbore obilježio je do sada najbolji rezultat socijaldemokratske Katalonske republikanske ljevice (ERC) koja se situirala kao hegemona stranka katalonskog independentizma osvojivši 21% glasova i 33 zastupnička mjesta. Katalonska desnica (JxCat) ostvarila je zrno slabiji rezultat sumiravši 20% glasova uz 32 zastupnika. Relativni pobjednik ovih izbora je PSC (Katalonska socijalistička partija, koja je zapravo dio PSOE-a). Kandidat PSC-a za ove izbore bio je donedavni ministar zdravstva na nivou države, Salvador Illa. PSC je dobio podršku 23% birača i imat će 33 zastupnička mjesta (jednako kao i ERC). Najljevlja independentistička partija CUP dobila je 6,67% glasova i imat će 9 zastupnika (za razliku od prošlog saziva kada su imali 5), dok će Podemos, tj. koalicija Catalunya en Comú-Podem imati istih 8 zastupničkih mjesta.

Usprkos velikom rastu Voxa, ukupno gledajući, španjolska desnica ostvarila je najlošiji rezultat u Kataloniji u posljednjih pet izbornih ciklusa. Narodna stranka (PP) ostvarila je najlošiji rezultat ikada i sumirala svega tri zastupnika, Građani (Ciudadanos) su imali pad od 85% i sada imaju samo šest zastupnika, dok je sada dobar dio njihovih glasova pobrao Vox dobivši nešto više od 7% glasova i 11 zastupnika. O samom rezultatu Voxa bit će više riječi u drugom dijelu teksta.

Šta su novi izbori donijeli?

PSC jedina je stranka koja je usprkos niskoj izlaznosti uspjela dobiti veći broj glasova nego na prethodnim izborima. U broju glasova narasli su za 7,6% i imat će 16 zastupnika više u odnosu na prethodni saziv Generalitata. Uzgred rečeno, katalonski Generalitat (naziv za katalonsku Vladu) jedina je predfrankistička katalonska institucija koju je postfrankistička Španjolska priznala. PSC je dakle relativni izborni pobjednik (iako će imati jednak broj zastupnika kao ERC) i njihov izborni kandidat Salvador Illa kazao je kako je njegova obaveza predstaviti kandidaturu za novog predsjednika Generalitata i pokušati okupiti većinu. Predsjednik španjolske Vlade i generalni sekretar PSOE-a Pedro Sánchez jučer je kazao kako su Katalonci „u nedjelju glasali za vladu PSC-a i Comunsa“ (zapravo katalonskog Podemosa sa partnerima). Zbroj mandata PSC-a i Comunsa iznosi 35. Teško bi bilo vjerovati da Sánchez zaista vjeruje u to što govori, prije će biti da pokušava ojačati poziciju PSC-a u postizbornoj dinamici, budući je (skoro) nemoguće da novi katalonski predsjednik bude iz redova PSC-a. Ono što je za sada sigurno je to da usprkos relativnoj pobjedi, PSC neće biti senior partner u novoj vladi. Ali isto tako je i sigurno da PSC neće nikome drugome prepustiti mjesto predsjednika. Jedino što bi se od njih može očekivati je eventualna podrška vladi u kojoj ne bi bilo katalonske desnice (JxCat).

ERC ostvarila je jako dobar rezultat. Po prvi put u svojoj povijesti, čini se da će voditi glavnu riječ u formiranju vlade. ERC po prvi put koliko toliko drži stvari u svojim rukama i sigurno je da će pokušati formirati vladu bez ponavljanja izbora. U predizbornoj kampanji, sve independentističke katalonske stranke potpisale su dokument u kojemu su se obavezale da ni u kom slučaju neće paktirati sa PSC-om s obzirom na to da PSOE u vezi katalonskog pitanja nije daleko odmakao od španjolske desnice (PP-a). Niti su do sada bili voljni riješiti problem političkih zatvorenika, niti su bili voljni razgovarati o eventualnom referendumu, niti su voljni dovesti u pitanje monarhiju. PSOE je do sada predlagao jedino izradu novog katalonskog Statuta autonomije.

Stoga je kandidat za predsjednika Generalitata iz redova ERC-a Pere Aragonès već predložio široku vladu koja bi imala dva zajednička sadržioca: amnestiju za političke zatvorenike i referendum o samoodređenju. Tu bi vladu sa ERC-om činile JxCat, CUP-om i En Comú Podem. Problem koji u tom slučaju nastaje je taj da Podem ne želi ni čuti za vladu zajedno sa katalonskom desnicom. U samoj kampanji, JxCat je iznijela maksimalističke zahtjeve u vezi sa nacionalnim pitanjem u Kataloniji. Naime, obećali su aktivirati deklaraciju o nezavisnosti iz 2017. ako podrška independentističkim partijama pređe 50%. Jasno, svi znaju da je to nemoguće i da sama aktivacija ne bi ništa donijela. Nije to bilo ništa drugo nego histerični nacionalizam koji bi eto trebao uzbuditi strasti kod jednog dijela birača. S druge strane, ERC na tom planu je nešto više orijentirana na dijalog, za pregovore sa vladom o amnestiji političkih zatvorenika i pravu na samoodređenje.

Dakle, eventualna široka koalicija independentističkih partija i Podema vjerojatno neće biti moguća. Onda, ostaju još dvije opcije: koalicija independentističkih stranaka i koalicija ljevica ERC-a, Podema i CUP-a uz podršku PSOE-a. Pa onda, koja je vjerojatnija? Teško je reći. Najprije, treba kazati da CUP nerado ulazi u vladu. Njihov slogan (bio) je „ingovernables“ odnosno otprilike „oni sa kojima se ne može upravljati/koalirati“. Međutim, čini se da su ovaj put malo smekšali. Izgleda da je CUP sada otvoreniji za pregovore o učešću u vladi. To ima veze sa činjenicom da sada nisu izašli sami na izbore već sa strankom Guanyem koja je i dala kandidatkinju za Generalitat. Riječ je o Dolors Sabater, bivšoj gradonačelnici Badalone koja nije zatvorila vrata podršci vladi ERC i JxCat ako bi se ispunili određeni uvjeti kao što su amnestija, prestanak represije, novi referendum sa točnim datumom (kojeg oni predlažu za 2025. godinu), socijalno i ekonomsko „spašavanje“ i ekonomska zelena tranzicija. CUP nije tvrd kao ranije i to se već moglo vidjeti u njihovoj prilično personalističkoj kandidaturi, što ranije nije bio slučaj. Svejedno, unutar CUP-a vode se snažne interne rasprave u kojima ima mnogo sukobljenih strana. Ipak, izgleda da bi struja koja je za podršku vladi ili ulazak u istu na putu da prevagne. U tom slučaju, CUP bi mogao izgubiti jedan dio svoje biračke baze koja je od njih očekivala manju kompromisnost.

JxCat i ERC zajedno imaju 65 zastupnika i nedostaju im tri do apsolutne većine. Opcija bi mogla biti da ih CUP podrži ili da apstinira u glasanju. Ukoliko od toga ne bude ništa, ne bi bilo nemoguće da se formira manjinska vlada ERC-a, Podema i CUP-a uz podršku PSC-a. Ova opcija bi bila logičnija i manje antagonistična po pitanju ekonomsko-socijalnog programa. Za sada se vlada stranaka koje su sa nezavisnost čini nešto više izglednijom. Ipak, veći problem od toga tko će s kim koalirati je generalni odnos između Katalonije i centralne vlade u Madridu koji će po svemu sudeći i dalje biti loš. Glavne stranke establišmenta – PP i PSOE – puštaju da se ovaj problem odvija po inerciji. Štaviše, sam Pedro Sánchez jučer je kazao kako katalonski politički problem vidi kao „problem suživota“, zapravo negirajući njegovu političku dimenziju. Što se tiče stranaka Režima iz 1978., stvari u Kataloniji razvijat će istim putem; hoće li politička gibanja koja budu usmjeravale independentističke stranke nešto promijeniti i malo skrenuti taj put, ostaje da se vidi.

I španjolska (ekstremna) desnica

No ono što će se zasigurno dobrim dijelom promijeniti je politička slika ne same Katalonije već (i) Španjolske. Rezultat koji je ostvario Vox zabrinjava. Znamo već koja je Voxova politička agenda: nacionalni konzervativizam, „jedinstvo Španjolske“, ksenofobija, mačizam, antimigrantska histerija… Već su izašli sa prijedlogom da zabrane independentističke stranke u Kataloniji i Baskiji jer one ne pretpostavljaju „neraskidivo jedinstvo Španjolske“. Uz kako oni navode – svetost Ustava iz 1978. Zanimljivo, baš oni, odnosno njihovi raniji politički linijaši bili su protiv navedenog Ustava jer su željeli nastavak frankizma. Voxovi funkcionari uglavnom su proizašli iz šinjela José Maríje Aznara (bivšeg falangiste i premijera Španjolske iz PP-a) koji je kao mladić pisao tekstove protiv novog ustava na kojemu se radilo nakon Francove smrti.

Kako smo već kazali, Vox je dobio 11 mandata i postao četvrta opcija u Kataloniji. No, njihov rezultat zapravo i nije veliko iznenađenje. I ranije je u Kataloniji postojao jedan dio birača koji se identificira sa ekstremnim nacionalizmom kakvog propagira Vox, ali su oni uglavnom do sada glasali za PP ili Građane. Ovakav rezultat Voxa posljedica je fragmentacije desnice, odnosno, rasapa PP-a i Građana. I ranije je španjolska desnica dobivala nekad manje, nekad više od 20 zastupnika za Generalitat. Od 20 zastupničkih mjesta koje će imati španjolska desnica, Vox je pobrao 11. Sada su zapravo samo pale maske i zna se tko je tko. Ipak, ovaj rezultat Voxa više bi trebao biti zabrinjavajući za Španjolsku nego za samu Kataloniju. U Kataloniji Vox ima jasan krov do kojega može ići i tu se stvari završavaju. U bilo kakvim kalkulacijama su nebitni i ništa neće ovisiti o njima.Veći problem je u tome što bi se rast Voxa mogao nastaviti u ostatku države što bi itekako moglo utjecati na političku panoramu Španjolske. Kako sada stvari stoje, Građani bi malo po malo mogli biti zbrisani sa političke scene nauštrb Voxa, a moguće je i dalje padanje PP-a.

Čitajte više

Sećamo se izjava prethodnog patrijarha Irineja o Kosovu kao zemlji koja je „natopljena našom krvlju“, te da stoga „ne mogu oni njome vladati“ ili o načelu da „ono što je silom oteto, silom se i vraća“.
Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje...
Srce mi je slomljeno, misli Nel. Ali u našoj porodici ne kažemo: „Srce mi je slomljeno“. Mi kažemo: „Ima li keksa?“ Mora se jesti. Mora se mrdati. Mora se misliti na nešto drugo.