„Četnici su moga oca živoga skuhali u kazanu za rakiju!“

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Preživjeli svjedoci genocida iz Goražda: hadži Abaz Kadrić (1930) i hadži Nezir Čelik (1942) sa transparentom da se ne zaboravi četnički genocid u istočnoj Bosni i u Sandžaku.
Četnici Draže Mihailovića su i na području Sandžaka, tokom cijele 1942. godine vršili teror i likvidacije Bošnjaka. U toku samo dva mjeseca: januara i februara 1943. godine četnici su na Pešteri i u Limskoj dolini ubili između 5.200 i 11.700 muslimanskih civila, uglavnom žena, djece i staraca.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U komunističkoj Jugoslaviji koja je postojala od 1945-1991. godine, decenijama je u ime bratstva i jedinstva, prećutkivan GENOCID koji su u toku Drugog svjetskog rata doživjeli sandžački Bošnjaci bjelopoljskog, pljevaljskog, pribojskog i novovaroškog sreza, kao i Bošnjaci istočne Bosne, tj. čajničkog, fočanskog, goraždanskog, višegradskog i srebreničkog sreza kroz koji su prošli četnici Draže Mihailovića. Masovno stradanje muslimanskog stanovništva u BiH i Sandžaku, u periodu Drugog svjetskog rata (1941-1945) predstavlja DEVETI GENOCID po redu.

HISTORIČARI KOJI SU SE BAVILI PITANJEM ČETNIČKOG GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Genocid nad Bošnjacima-muslimanima, izvršen u toku prošlog rata bio je tabu tema skoro 50 godina. Navešćemo autore koji su se bavili ovim pitanjem. Od historičara-nemuslimana to su: Bogoljub Kočović, Vladimir Žjeravić, Vladimir Dedijer i Antun Miletić. Ova dva posljednja autora, Dedijer i Miletić, su 1990. godine u Sarajevu objavili knjigu „Genocid nad Muslimanima“. Knjiga se pojavila dosta kasno, ali je ipak uspjela da zainteresuje veliki broj bošnjačkih intelektualaca. Mnogi Bošnjaci su počeli da se prisjećaju strahovitih priča njihovih očeva i majki koje su im prenosili u tajnosti, u krugu svojih porodica.

Nisu ni slutili da će se pritajena četnička neman, nakon 50 godina (1992-1995) probuditi i ponovo, još većom žestinom, sada uz aminovanje tzv. međunarodne zajednice, izvršiti novi zločin genocida nad bošnjačkim stanovništvom istočne Bosne. Nakon tri i po godine svakodnevnog čerečenja Bosne i Bošnjaka, zapadnoevropske države i SAD su reagovale i prekinule rat. Tek kad su se Bošnjaci vojnički organizovali i stvorili svoju vojsku, Svijet je reagovao i zaustavio agresora.

Međunarodni sud pravde u Hagu je presudom od 26. februara 2007. godine zvanično osudio bosanske Srbe za genocid nad Bošnjacima počinjen u Srebrenici u ljeto 1995. godine u kojem je ubijeno 8.372 Bošnjaka.

Od historičara- muslimana koji su se bavili istraživanjem stradanja Bošnjaka u Bosni Sandžaku, u prošlom ratu, navešćemo: Aliju Pašalića, Smaila Čekića, Šemsa Tucakovića, Mehmedaliju Bojića, Mustafu Imamovića, Muja Kafedžića, Faruka Muftića, Safeta Bandžovića, Mustafu Memića, Hakiju Avdića, Raifa Hajdarpašića i Mustafu Pijalovića. Prema istraživanju navedenih autora Drugi svjetski rat je odnio 106.000 bošnjačkih života ili 8,1% ukupne tadašnje bošnjačke populacije.

„Pitanje terora i četničkih zločina u jugoistočnoj Bosni i Sandžaku u toku 1941-1945. nije do sada sistematski i cjelovito istraženo i proučeno. Zbog toga su razmjere i svireposti  genocida Ravnogorskog- četničkog pokreta nad muslimanskim stanovništvom ostali nepoznati i Bošnjacima i Svijetu. Ta činjenica je od značaja za razumijevanje i analizu ove pojave. Četnički zločini u jugoistočnoj Bosni bili su neprestani od avgusta 1941. godine pa nadalje. Arhivski dokumenti govore da su postojala četiri kraća vremenska razdoblja (talasa) u toku kojih su ti zločini bili najbrojniji i najdrastičniji:
1.- od decembra 1941. do januara 1942. godine,
2.- u avgustu 1942. godine,
3.- u januaru i februaru 1943. godine i
4.- u oktobru 1943. godine.

U prvom talasu zločine je počinio Pribojski četnički odred, oružjem dobijenim od italijanskog okupatora, a 03. januara 1942. sačinjen je plan o uništenju muslimana u Čajničkom srezu, što će biti prošireno i na Višegradski, Fočanski i Goraždanski srez.

U prvom masovnom pokolju muslimana izvršenom 29. avgusta do 03. septembra 1941. stradalo je 1.600 Bošnjaka u istočnoj Hercegovini, tačnije u Bilećkom srezu (poznat je slučaj jame Čavkarice, na planini Trusini, na prostoru između Nevesinja i Stoca, u koju su, tzv. ustanici- udruženi partizani i četnici,  u jamu duboku 72 metra, bacili oko 800 živih Bošnjaka).

Potom je, 05. i 06. septembra 1941. u Kulen Vakufu i Koraju, na 26/27. novembar 1941., masakrirano više od 100 muslimanskih žena, dece i muškaraca.

U periodu od avgusta 1941. godine do kraja januara 1942., prema raspoloživim podacima, u jugoistočnoj Bosni (Čajniču, Foči, Goraždu, Višegradu) ubijeno je oko 8.000 Bošnjaka-muslimana. Ta ubistva su bila najbrojnija poslije sporazuma Italijana sa četnicima, početkom decembra 1941. godine. Zbog poznatog napada partizana na Pljevlja i još neka mjesta u Sandžaku u to vrijeme Italijani su, radi odbrane tih gradova, povukli svoje garnizone iz jugoistočne Bosne u Sandžak, a vlast u jugostočnoj Bosni predali četnicima. Najveći broj od tih 8.000 ubijenih Bošnjaka je, uz vrisak, očajni krik, plač, molbe i povike za pomoć ubijenih, koji su se naročito noću širili ulicama Foče, Goražda i Višegrada, zaklano na 5 drinskih mostova od Foče, Goražda do Višegrada, tokom decembra 1941. i januara 1942. godine i bačeni u rijeku Drinu. U periodu od februara do kraja 1942. godine u jugoistočnoj Bosni je ubijeno između 3.500 i 5.000 Bošnjaka.

Četnici Draže Mihailovića su i na području Sandžaka, tokom cijele 1942. godine vršili teror i likvidacije Bošnjaka. U toku samo dva mjeseca: januara i februara 1943. godine četnici su na Pešteri i u Limskoj dolini ubili između 5.200 i 11.700 muslimanskih civila, uglavnom žena, djece i staraca“. (Iz teksta dr. Smaila Čekića, objavljenog u listu „Preporod“, Sarajevo 15.11. 1991. godine.)

ŠTA ME JE NATJERALO DA ODEM U ISTOČNU BOSNU I PRONAĐEM POSLJEDNJE SVJEDOKE ČETNIČKOG GENOCIDA IZ PROŠLOG RATA

Početkom februara 2013. godine, čitajući naše najuglednije vjerske novine „Preporod“, gdje sam ugledao sliku dvojice hadžija iz Goražda kako stoje pored rijeke Drine sa transparentom na kome piše: „Ne zaboravimo genocid nad Bošnjacima u Sandžaku i istočnoj Bosni pod komandom crnogorskog četničkog vojvode Pavla Đurišića koji se desio prije 70 godina- 06. februara 1943.- 06. februar 2013. godine“. Ova poruka me je emotivno „pogodila“ i navela na razmišljanje- kako bi bilo da odem do Goražda i upoznam ove ljude i čujem njihovu priču o četničkim zločinima nad bošnjačkim civilima istočne Bosne, tj. Gornjeg Podrinja. Prije toga sam obavio razgovore se posljednjim živim svjedocima u sandžačkoj Limskoj dolini, pa mi je bilo sasvim logično da treba da čujem i priču svjedoka sa druge strane granice, sa druge strane rijeke Drine.

Nisam ni slutio da ću, na obradi ove teme, morati da idem tri puta u istočnu Bosnu. Prvi mi je zadatak bio da kontaktiram jednog od dvojice ljudi sa navedene fotografije iz lista „Preporod“. To su bili: hadži Abaz Kadrić (1930) i Nezir Čelik (1942). Obzirom da su obojica hadžije, pozvao sam telefonom Islamsku zajednicu u Goraždu. Nakon što sam im objasnio svoju namjeru, vezanu za razgovor sa preživjelim svjedocima genocida u Goraždu, dobio sam broj telefona gospodina Nezira Čelika a od hadžije Abaza Kadrića nisu imali broj. Pozvao sam gospodina Čelika i izrazio želju da bi volio da se sretnem sa njim i popričam o zbivanjima u Goraždu u toku Drugog svjetskog rata. Hadžija se veoma obradovao i rekao mi da su mi njegova vrata od kuće uvijek otvorena. U međuvremenu sam se čuo sa prijateljem dr. Safetom Bandžovićem, koji mi je za sagovornika u Goraždu preporučio još jednog svjedoka. Bio je to profesor Rašid Sijerčić (1936) koji će me kasnije upoznati sa još trojicom veoma važnih svjedokom, jednim iz Goražda i sa dvojicom  iz Foče.

Preživjeli svjedoci genocida iz Goražda: hadži Abaz Kadrić (1930) i hadži Nezir Čelik (1942) sa transparentom da se ne zaboravi četnički genocid u istočnoj Bosni i u Sandžaku.

Šansa da obiđem ove sagovornike ukazala mi se tek u proljeće sljedeće 2014. godine. Bilo je to 24. marta, kad sam prvi put došao u Goražde. Padala je kiša kad sam autobusom iz Sarajeva u rano jutro stigao u Goražde. Na ulazu u grad stajala je tabla „Goražde-grad heroj“.  I zaista, poslije onoga što je Goražde preživjelo tokom  četničke opsade (1992-1995), ono i zaslužuje ovakav naziv. Ovaj narod je lavovskom borbom, i uz ogromne žrtve, uspio da se odbrani od desetostruko jačeg neprijatelja. Goražde su branili ljudi koji su bili u farmerkama i patikama, čak i žene koje su odlučile stati rame zu rame sa braniocima.

Uspješnu odbranu opštine Goražde organizovali su: komandant Štaba Goražda – Hrapo Husnija i komandanti triju brigada – legendarni Zaim Imamović, Amir Reko, Ferid Duraković i  Abduselam Sijerčić Pelam.

Četnici Ratka Mladića nisu zauzeli Goražde. Da se to desilo njegovo stanovništvo bi doživjelo sudbinu Srebrenice. Danas je Goražde jedini slobodni bošnjački grad na Drini. Svi gradovi od Foče, Čajniča, Rudog, Višegrada do Zvornika, u kojem je, prije rata 1992.godine, živjelo većinsko bošnjačko stanovništvo, doživjeli su sudbinu Srebrenice, GENOCID IZ PROŠLOG RATA SE PONOVIO!

Goražde je veoma lijep i čist grad sa gostoprimljivim ljudima. Iako je, tada, od rata prošlo nepunih deset godina, narod je pokušavao da živi normalno. Sa gospodom Nezirom Čelikom i Rašidom Sijerčićem  sam proveo čitav dan zajedno, Nakon što smo u kući Nezira Čelika kamerom snimili intervju, izašli smo u grad da prošetamo. Na mnogim kućama su se još uvijek vidjele rupe od neprijateljskih granata i metaka. Zadržali smo se na čuvenom Goraždanskom mostu gdje su četnici Draže Mihailovića, u decembru 1941. i januaru 1942. izvršili masovna klanja bošnjačkih civila. Na sredini mosta je 26. januara 2013. godine postavljena  CRNA MERMERNA PLOČA koja podsjeća na četnički genocid počinjen u Drugom svjetskom ratu. To je danas jedino obilježje takve vrste u čitavom Podrinju. Glavni inicijator postavljanja ove ploče je bilo: Udruženje za očuvanje prirodne i civilizacijske baštine Sinan-paša Sijerčić“, čiji je predsjednik moj sagovornik Rašid Sijerčić. Ovaj datum- 26. januar-proglašen je „Danom sjećanja na žrtve iz Drugog svjetskog rata“ i obilježava se svake godine.

Zahvaljujući gospodinu Sijerčiću upoznao sam trojicu veoma važnih svjedoka. To su: Alija Dučić (1927), također iz Goražda i još dvojicu Fočaka- brigadira Armije BiH Muja Kafedžića (1930-2020) i hadži Faruka Muftića (1932). Gospodina Dučića i Kafedžića posjetio sam u ljeto 2015. godine u Sarajevu, a gospodina Muftića u mjestu Odžak Čengića kod Ustikoline..

Obzirom da je Foča u Drugom svjetskom ratu prva doživjela stradanje, počećemo sa izjavama dvojice Fočaka – Muja Kafedžića i Faruka Muftića.

Za svjedoka stradanja Bošnjaka u Ustikolini našao sam Nura Hajdarevića (1926-2018), rodom iz Novog Pazara, koji je, kao pripadnik partizanskog pokreta svojim očima vidio kako četnici ubijaju i u Drinu bacaju muslimanske žene i djecu.

Za svjedoke stradanja u Višegradu pronašao sam Redžepa Zagarevića (1925), rodom iz Novog Pazara, koji je, u jesen 1943., kao pripadnik dobrovoljačkog odreda, došao da brani muslimansko stanovništvo Višegrada od četnika. Ovaj odred je poslao Aćif efendija, komandant odbrane Novog Pazara, kako bi pomogao braći u Bosni.

Za drugog svjedoka iz Višegrada uzeo sam Mustafu Sućesku (1925-2014). Sa njim se, nažalost, nisam sreo dok je bio živ, već sam uz dozvolu gospodina  Avda Huseinovića, preuzeo izjavu iz intervjua koji je isti napravio 2013. godine u Sarajevu.

SVJEDOCI ČETNIČKOG GENOCIDA IZ FOČE

IZJAVA MUJA KAFEDŽIĆA (1930-2020)

Početkom juna 2015. godine došao sam u Sarajevo i, zajedno sa prof. Rašidom Sijerčićem, bio gost kod gospodina Muja Kafedžića. Na vratima su nas srdačno dočekali on i njegova supruga Fatima. Kafedžić je poznata i veoma cijenjena ličnost u Sarajevu, posebno u vojnim krugovima. Tokom rata aktivno je učestvovao u njegovoj odbrani i stekao čin brigadira Armije RBiH. Napisao je nekoliko knjiga o četničkom genocidu nad Bošnjacima istočne Bosne tokom Drugog svjetskog rata. Posljednja koju je objavio bila je „Foča, žrtva genocida 20. vijeka“, objavljena u Sarajevu 2011. godine.

Objasnio sam gospodinu Kafedžiću da spremam dokumentarni film na temu stradanja našeg naroda u Sandžaku i istočnoj Bosni, i istovremeno zamolio da mi ispriča sve što zna o stradanju Bošnjaka Fočanskig sreza. Naš sagovornik je bio živi sudionik tog stradanja, sa veoma mnogo informacija i bilo je veoma teško ispričati sve to u dva-tri sahata našeg razgovora koliko sam imao na raspolaganju.

Kao čovjek koji je doživio sve to na svojoj koži, nije mu bilo teško da mi u glavnim crtama dočara pravi džehenem kroz koji je prošlo muslimansko stanovništvo Foče i okolnih sela. Njegov odgovor na moje postavljeno pitanje je počeo ovako:„Stradanje Bošnjaka-muslimana u Foči od četničkog terora može se podijeliti u tri faze. Prva faza je bila od decembra 1941. i trajala je do 20. januara 1942. godine, tj. do prvog oslobođenja Foče koje su izvršili durmitorski partizani. Drugo stradanje desilo se avgusta mjeseca 1942. godine kada se, nakratko, povratila ustaška vlast NDH. Četnici su napali ustaše u Foči i zauzeli je. Čim su preuzeli vlast u Foči, četnici su zaveli strahovladu i progone muslimana.  Najcrnji dan je 19. avgust kada je cijeli Fočanski prostor bio posijan leševima zaklanih muškaraca, njihovih žena i djece. Iz potoka, šumaraka, rijeka i zgarišta spaljenih kuća i štala, širio se zadah smrti.

Tog avgustovskog dana veliki broj muslimanskih civila je krenuo da, preko Mosta na Drini bježi iz Foče. Drinski most je bio srušen i improvizovan čeličnim užadima na koje su bile nabacane daske. Kada je četnički napad otpočeo, obezglavljeni i uplašeni narod, u haotičnom stampedu, nahrlio je na to „usko grlo“. Bjesomučno su se gurali ljudi, stari i mladi, žene i djeca, stoka i zaprežna kola. Žene su bacale djecu u Drinu, uplašena djeca su vrištala dozivajući ubijene roditelje. Most je bio preopterećen. Gazilo se preko ranjenih i poginulih. Sve je to praćeno paničnom zastrašujućom vriskom i jaucima. Dolina Drine bila je u užasu. Međutim, četnici su narod uhvatili u unakrsnu mitraljesku paljbu. Jednog trenutka, most pogođen minobacačkom ili topovskom granatom popustio je pod teretom i detonacijom. U rijeku su letjeli i mrtvi i živi. U jednom momentu Drina je bila zajažena leševima. Kolona muslimanskih bjegunaca je prekinuta: Oni što su se našli na ulazu na most morali su nazad, prema gradu, pravo u ruke dželata. Pod teretom ubijenih ljudi i stoke koja se našla na mostu, srednji dio improvizovanog mosta, pričvršćen samo čeličnim užadima, se iskrenuo i stotine ljudi se utopilo u Drinu.

Treća faza nastaje nakon Đurišićevog pokolja sandžačkih muslimana u Pljevaljskom kraju. U februaru 1943. stradala su sela u Slatini, Vikoču, Čelebiću i na desnoj obali rijeke Tare. Ostrvljene i razularene bande četnika, po povratku iz divljačkog uništavanja sandžačkih muslimana, kao bijesni psi, nasrnuli su na nejač i žene na Fočanskom prostoru, posebno uz granicu s Crnom Gorom. Bošnjački živalj likvidiran je bez milosti. Ova faza trajala je do kraja rata. U toj fazi 13 sela su potpuno očišćena od muslimana, i u njihove kuće i imanja  naseljavaju se Crnogorci. Ta sela su: Slatina, Papratno, Vikoč, Čelebići, Trtoševo, Tvrdaci, Vjernići, Uzlup, Ječmišta, Selište, Grdijevići, Toholji i Vjedrovići.

Četnici su nemilosrdno ubijali nenaoružan narod, posebno muškarce od 15 do 70 godina. Moj otac je mene dao komšijama i osvjedočenim prijateljima Vasiliju i Cvijeti Perišić, da me sačuvaju u pogromu. Uz mene im je predao i 70 naših koza. U prvoj polovini januara 1942. godine intezivirano je ubijanje Bošnjaka, pa je četnički odred Danila Hadživukovića krenuo u „hajke“, potjere i pretresavanje planinskog područja na kojem su se skrivali muslimani. Zima je bila vrlo oštra, s pola metra snijega. Komandir jedne potjerne čete bio je Boro Blagojević, jedan od najkrvožednijih četnika iz Foče.

Četnička kolona je prošla pored kuće Cvijete Perišić u kojoj sam se i ja skrivao. Jedan od četnika je navratio do Cvijete da je nešto priupita. Bio je to Branko Radović iz susjednog sela Dragočave. Tada me je primjetio, prepoznao  i prišao. Prislonio mi je vojničku pušku „mauzer“ i mjerio me koliko sam visok. Vrh cijevi puške mi je bio na pola čela, što znači da sam bio veći od puške i da me treba ubiti. Cvijeta je primjetila šta četnik smjera, utrčala je u kuću, uzela sjekiru i zaprijetila krvoloku da će ga sasjeći, ako me ne pusti, izlažući se i sama opasnosti da bude ubijena. Prisiljen od Cvijete, četnik me je pustio a njoj dobacio:  „Ma ovo Ture će biti ustaša i on će tebe zaklati“. Cvijeta mu je odsječno odgovorila: „Nek me on kolje, ali ti njega nećeš!“

Tog dana je pored kuće Vasilija i Cvijete Perišić, uz četničku pratnju, prošla kolona od trideset vezanih muslimana. Njima se pridružilo još 10 ranije zarobljenih muslimana iz sela Potpeć. Među njima su bili moj dedo Zulfo, moj otac Bećir koji je imao 60 godina, dvojica dajdži Osman i Meho Šeho, dajnica Abida, Mehova supruga, njihove sinove Halila i Salka. Odveli su ih na obalu rijeke Ćehotine, na lokalitet zvani Valovina, na jedan kilometar nizvodno od čuvenog Godijenskog mosta. Tu je već ranije bilo zaklano više od 50 Bošnjaka. Tu su, pod kamom, poklani i ovih 40 novodovedenih . Sve su leševe gurnuli u rijeku Ćehotinu, tako da nikad niko nije pronađen i dostojanstveno sahranjen.

U februaru 1943. godine četnici su mi ubili majku Aljušu i brata Hasana koji je imao 6 godina. Ova klanja, nisu vršili samo četnici iz Crne Gore, već i domaći četnici iz Čelebića koje su predvodili Spasoje Dakić i Danilo Samardžija. Ovaj Samardžija je u selu Kunovu napravio grozan zločin- čekao je da jedna muslimanka rodi dijete, i kad ga je rodila, on mu je onda odsjekao glavu pred očima porodilje!“.

Sa ovim je Mujo Kafedžić završio svoje izlaganje davši kratak presjek četničkih zločina u Foči i okolnim selima u periodu od decembra 1941. do marta 1943. godine.

IZJAVA HADŽI FARUKA MUFTIĆA (1932) IZ FOČE

Hadži Faruk Muftić je jedna od najuglednijih ličnosti Foče. Osnovno, srednje i više obrazovanje završio je u Sarajevu. Autor je 12 knjiga koje obrađuju stradanje bošnjačkog stanovništva Foče i cijelog Podrinja, kako u Drugom svjetskom ratu (1941-1945), tako i tokom agresije na BiH (1992-1995). Gospodin Muftić je veliki entuzijasta koji želi da svojim knjigama sačuva od zaborava ono što se desilo Bošnjacima Podrinja.

Ja sam imao čast da se sa gospodinom Muftićem sretnem u ljeto 2015. godine i da se bliže informišem o tragičnoj sudbini njegovog oca kojem su četnici oduzeli život na barbarski način. Na preporuku Rašida Sijerčića iz Goražda, gospodin Muftić je rado pristao da mi da intervju, jer mu je bilo izuzetno drago kad je čuo da se još neko, bavi istraživanjem genocida nad Bošnjacima Podrinja.

Bio je pravi ljetnji dan kad sam se sa bratom i dvojicom prijatelja iz Goražfda uputio ka Ustikolini, tačnije ka prelijepom mjestu zvanom Odžak Čengića koje se nalazi na uzvišenju iznad Ustikoline. U dogovoreno vrijeme stigli smo na imanje Faruka i Bisere Muftić. Odozgo se na Drinu i Ustikolinu pružao izuzetan pogled. Priredili su nam zaista srdačan prijem, nakon čega sam sa gospodinom Muftićem otišao u njegovu radnu sobu i napravio intervju sa kamerom. Najvažniji dio tog razgovora prenosimo u ovom tekstu. Gospodin Muftić,  počinje svoju tragičnu porodičnu priču ovako:

„Rođen sam u Foči 1932. godine. U ovom gradu sam završio prvi razred osnovne škole kada sam doživio ono što je doživjela većina našeg stanovništva iz Foče. Zapravo, kad su četnici došli u Foču, mi tada, niko od nas nije znao- ko su i šta su to četnici i kakva im je namjera?  Ali ono šta sam ja doživio , a doživio sam nekoliko momenata koji su mi se duboko urezali u sjećanju, a to je onaj momenat kad su doži bradati i naoružani ljudi u našu kuću i počeli da tuku moga oca. Odveli su ga 24. decembra 1941. godine, i tada mu se gubi svaki trag.  Čuo sam od nekih mojih prijatelja na koji je nači stradao. A to potvrđuje i fotografija koja je pronađena u Vojno-istorijskom muzeju u Beogradu. Zapravo, dan-dva prije nego što će ga ubiti, najprije su u našu kuću došli neki poznati Fočaci sa četnicima i ucijenili njegov život. Rekli su mu: Ako dadneš toliko i toliko novca-dobićeš potvrdu da možeš slobodno da se krećeš i ne smije ti niko ništa uraditi. On je nešto od tih novaca iskupio, majka je dala svoj nakit i oni su bili zadovoljni. Dali su mu neku potvrdu da je on, navodno, otkupio svoju glavu. Za dva dana, kako mi je majka ispričala, došli su da ga vode. Ušli su u našu kuću noću, nas četvoro djece smo ležali. Ja samo znam da je bila velika galam,a i da su počeli da ga tuku. On se nešto bio protivio pa su ga tukli. Tu su ga vezali i odveli u nepoznatom pravcu. Kasnije sam doznao da su ga te noći odveli u kafanu Grujičića koja se nalazila u centru Foče. A ti Grujičići su se baviuli uglavnom pečenjem rakije i pekmeza, tako da su pored rijeke Ćehotine imali kazane za pripremanje toga. Neznam kako da vam ispričam, ali sam doznao da su ga živog vezali i pomoću sohe, one sohe za sijeno, spustali polako u kazan vrele vode i tako ga usmrtili. Koliko je to trajalo ne znam, ali kad je meso maltene otpalo od kosti, onda su četnici njegov kostur privezali za jedan štap i stavili ga ispred Džafer begove džamije koja se nalazila gdje je sada hotel „Zelengora“ u Foči, i tu su se slikali.

Slika gradonačelnika Foče Hamida Muftića i njegov kostur koga su četnici stavili na motku i izložili ispred džamije

Ja sam kasnije doznao da se sa tim kosturom, kao trofejom, slikao neki četnik, mislim da je sa Sokoca, tu negdje sa Romanije. Dugo nismo ništa znali o tome. Ja sam stalno tragao da saznam šta se tačno desilo i tek nakon 50 godina, uspjeli smo u Beogrtadu, u Vojno-istorijskom muzeju pronaći tu fotografiju na čijoj je poleđini pisalo: „Kostur Hamida Muftića, sahadžije iz Foče“.

Ovo bi bio samo jedan dio kazivanja gospodina Faruka Muftića o tragičnoj sudbini njegove familije i ostalih Fočaka u Drugom svjetskom ratu. Foča je tada bila desetkovana. Dogodio se genocid o kojem se nije smjelo govoriti u Titovoj Jugoslaviji. Zbog toga ni u Bosni ni u Sandžaku nije postojalo nijedno spomen-obilježje o likvidaciji preko 100.000 Bošnjaka. To je bio jedan od razloga da se u Foči i svim gradovima istočne Bosne, osim Goražda, ponovi genocid u još većem obimu.

Danas je Foča mrtav grad. U njemu živi 5-6 staračkih familija a došljaci, uglavnom  iz Crne Gore, „uživaju“ plodove genocida koji su počinili. Porušena ljepotica Aladža džamija je ponovo izgrađena ali u njoj nema džematlija. Zvanično Sarajevo bi trebalo konačno da se probudi i da pokrene projekat povratka izbjeglih Fočaka u ovaj grad.

U Foči je podignut spomenik onima koji su pobili i protjerali većinsko muslimansko stanovništvo ovoga grada u toku agresije (1992-1995). Nakon što su u potpunosti izmijenili strukturu stanovništva pokušali su da promijene i naziv Foče-u Srbinje. Međutim, odlukom Ustavnog suda BiH vraćen je stari naziv Foča. U BH-entitetu koji se naziva Srpska, duž cijelog Podrinja, od Foče do Zvornika, grade se crkve gdje nikada nisu bile, a na brdima se postavljaju krstovi kako bi se stekao utisak da je to vazda bila „srpska zemlja“. Na Drini je, nakon velikosrpskog barbarskog pohoda (1992-1995) izvršen pravi KULTUROCID. Tamo su ostala zgarišta od bošnjačkih sakralnih i kulturnih objekata. Nestale su prepoznatljive forme gradova i čaršija u kojima su se mogle vidjeti džamije, turbeta, haremi, karavansaraji, hamami, stare bosanske kuće itd.

Čitajte više